Piše: Adnan Prekić - istoričar
Sedam decenija od sukoba Jugoslavije sa SSSR-om u Crnoj Gori obilježeno je sa nekoliko medijskih osvrta, jednim intervjuom i par tekstova sa pretencioznim političkim analogijama. Svakako premalo za jedan ovako značajan istorijski događaj. Od samog sjećanja, ipak je zanimljivija percepcija Informbiroa i svođenje priče na Goli otok i sudbinu ljudi koji su se našli na drugoj strani istine. Na sporeći značenje Golog otoka i problem torture političkih neistomišljenika, nejasno je zašto se predstave o 1948. poistovjećuju isključivo sa represijom, hapšenjima i urušavanjem osnovnih ljudskih prava.
Sa druge strane, ostaju neprimjetne pozitivne stvari 1948. godine koja je bila prelomni trenutak u trasiranju jugoslovenskog puta socijalizma u potpuno drugom pravcu, drugačijem od svih zemalja istočnog bloka. U drugom planu su ostali i svi primjeri demokratizacije crnogorskog društva kao i činjenica da je Crnogorac-Milovan Đilas bio jedan od glavnih protagonista cijelog procesa.
Đilas upoznao Staljina: Đilas je jedan od rjetkih jugoslovenskih komunista koji je imao priliku da upozna Velikog Hazjanjina. Tri susreta, opisao je u knjizi Conversations with Stalin (London 1962; Susreti sa Staljinom, London, 1969.), u kojoj spominje i večeru organizovanu u njegovu čast, početkom 1948. godine u Staljinovoj dači u Kuncevu, u blizini Moskve. Večera protiče uz zdravice, neumjerene količine hrane i alkohola, ali i različite političke indiskrecije, od kojih Đilas izdvaja razgovor sovjetskih rukovodioca o Finskoj, koja u tom trenutku redovno isplaćuje ratne reparacije Moskvi. U priču o Finskoj uključuje se Staljin zapažanjem da su 1940. godine napravili grešku, jer u strahu od Amerike, nijesu okupirali cijelu Finsku. U tom trenutku, kaže Đilas, Vjačeslav Molotov prvi čovjek sovjetske diplomatije priču zaključuje dubokim uzdahom i rečenicom Ah, Finska-to je oraščić. Đilas je ove riječi dobro zapamtio jer su to bili posljednji trenuci bliskosti između dva rukovodstva.
Već narednih dana, sa ostatkom jugoslovenske delegacije, suočio se sa optužbama, ultimatumima i prijetnjama Moskve kojoj je bila neprihvatljiva i najmanja autonomnost jugoslovenskog rukovodstva. Tada se sjetio metafore Molotova o Finskoj i zapisao da je za SSSR, Jugoslavija i njeno rukovodstvo bila oraščić. Nešto neveliko, što oni lako mogu uzeti i strpati u džak. Epizoda sa večere u Kuncevu slikovito objašnjava odnos sovjetskog rukovodstva prema svim državama koje su se našle u njihovoj interesnoj zoni. Đilas je to osjetio i kao član delegacije, koja je u februaru 1948. godine u Moskvi pokušavala da objasni, da Jugoslavija ne želi da odbaci socijalizam i ospori ulogu SSSR-a među socijalističkim državama ali da želi pravo da samostalno odlučuje o svojoj sudbini. Bio je zatečen Sovjetskom arogancijom, iako je nekoliko godina ranije imao priliku da se na slučaju ponašanja vojnike Crvene armije u Jugoslaviji, na ličnom primjeru uvjeri u surovost Moskve.
Sastanak u Moskvi početkom 1948. godine biće uvod u sukob koji će istoriju socijalističke Jugoslavije usmjeriti u potpuno drugom pravcu. Na žalost, sedam decenija kasnije, u društvima koja su nastala na naslijeđu ove države, uopšte ne postoji svjest o tome. Sukob se i dalje dominantno doživljava kroz prizmu Golog otoka i sudbine političkih zatvorenika, dok odbacivanje totalitarističkog naslijeđa, demokratizacija i emancipacija društva ostaju u drugom planu. Slična situacija je i u istoriografiji.
Dok o Golom otoku i sudbini političkih zatvorenika postoji više stotina publikacija, za procese koji su usmjerili dalji put društvenog razvoja nije bilo previše interesovanja. U takvom doživljaju istorije, za mnoge će ostati nepoznanica da su već sredinom 1949. godine Kardelj, Đilas i Kidrič izložili Titu ideju o samoupravljanju, koja će označiti idejni i simbolički raskid sa sovjetskim modelom socijalizma.
Reforme: Dolazi do reformi u samoj Partiji koja se otvara prema stanovništvu, demokratizuje i formalno zalaže za slobodno suočavanje mišljenja i stavova. Kongresom književnika u oktobru 1952. godine najavljuju se slobode u stvaralaštvu i otklon od rigidnog socrealizma. Konačno, sve promjene dobiće potvrdu na Šestom kongresu u novembru 1952. godine, na kome su ozvaničene reforme, i u politički život uvedene ideje o neophodnosti borbe mišljenja i razvoju ekonomskih i tržišnih odnosa kroz samoupravljanje.
Bez obzira na njihov tretman u savremenoj istoriografiji i javnom diskursu, procesi započeti 1948. godine imali su dalekosežne posljedice na razvoj demokratskih procesa u Jugoslaviji. Iako usporene, sve reforme započete početkom pedesetih usmjeriće Jugoslaviju u potpuno drugom pravcu od ostatka istočnog bloka. Ispostavilo se da je komunističkim političkim elitama u tom periodu demokratizacija bila sredstvo borbe a ne konačni cilj.
Te elite su tokom šezdesetih i sedamdesetih godina XX vijeka, bile spremne da ponovo postanu oraščić, zbog čega su umjesto demokratizacije društva, odabrali put nacionalizma. Savremena percepcija i doživljaj 1948. godine ukazuje da još nijesmo spremni da izađemo iz ove perspektive, te da i dalje demokratske procese posmatramo kao sredstvo, a ne konačni cilj političkog djelovanja.
