Tvrđava je osiguravala neometan ribolov i trgovinu. Nakon rušenja od strane Turaka - Njegoš je tvrđavu obnovio, povisio zidove i često tu dolazio da se odmara. Po nekim kazivanjima tu je dovršavao i neka od svojih djela. Lesendro je pod njegovom upravom bio jedanaest godina, a poslije gubitka je ostala uzrečica "pogibe ka' Vladika za Lesendro".
Turcima je bilo veoma stalo do takvog Lesendra - tog "ključa od Jezera" pa su ga bili zauzeli. Njegoš je u više navrata bezuspješno pokušao da ga vrati u crnogorske ruke.
Osman-paša 1843. je zauzeo Lesendro, u isto vreme kada i Vranjinu i na njemu su Turci napravili svoje utvrdjenje. Lesendro je ponovo, tek 1878. godine bilo oslobođeno zajedno sa gradom - tvrđavom Žabljakom Crnojevića, koji su pripojeni Kneževini Crnoj Gori.
Poslije oslobođenja od Turaka 1878. godine, ovdje je sagrađena oružnica sa ratnim zalihama, koja je služila do Prvog svjetskog rata. Izgradnjom magistralnog i željezničkog puta, polovinom prošlog vijeka, Lesendro je pretvoreno u poluostrvo.Lesendro je danas povezano sa Vranjinom nasipom preko koga idu magistrala željeznička pruga Beograd- Bar. Tvrđava je, kao i Vranjina vremenom izgubilo mnogo od izvorne ljepote, kada je pored njega 1959. godine prošla magistrala i željeznička pruga.
Zaštićeno kulturno dobro od 1949. godine: Lesendro je zaštićeno nepokretno kulturno dobro fortifikacione arhitekture od 1949. godine.
Iako se nalazi neposredno pored puta i danas je prilaz ovom spomeniku dosta nepristupačan. Spomenik je u ruševnom stanju i u velikoj mjeri obrastao u rastinje, koje ne dozvoljava potpuni obilazak objekta. Kao i mnogi drugi nepokretni kulturni spomenici, i Lesendro je dobilo obilježje savremenih civilizacijskih tekovina.
Naime ,unutar tvrđave instaliran je metalni stub za dalekovod, tako da će u budućnosti osim izrade Projekta sanacije sa programom namjene, najvjerovatnije biti potrebno i izmještanje stuba za dalekovod.
Danas bi tvrđava uz relativno mala ulaganja mogla zadobiti nekadašnji sjaj i postati jedno od važnijih mjesta na ovom dijelu jezera.
Iako se kulturno dobro Tvrđava Lesendro nalazi pored same magistrale, rijetko je ko posjećuje. Najbliži parking je na oko 500 metara udaljenoj Vranjini. Sa te strane se do Lesendra može samo magistralom, pored koje nema pješačke staze, što otežava prilazak tvrđavi.
Ulazna kapija, danas obrušena, bila je lučnog oblika. Čim se stupi nekoliko metara na tlo tvrđave sa lijeve i desne strane dočekaće vas poveće pravougaone građevine. Odatle se stupa na čistinu, poveći zatravnjeni prostor, koji se prostire prema zapadu – dug je oko osamdesetak, širok oko petnaestak metara.Tvrđava bi uz relativno mala ulaganja mogla zadobiti nekadašnji sjaj i postati jedno od važnijih mjesta na ovom dijelu jezera. Sa ovakvim objektom mogućnosti su zbilja beskrajne. Od muzeja, restorana pa do kakvog ribolovačkog odredišta. Sve je to bolje od puste i zaboravljene tvrđave.
Mijović o Lesendru: Pišući o tom i sličnim problemima Pavle Mijović u tekstu “Šta ćemo sa Skadarskim jezerom” prije više od tridesetak godina piše navodeći interesantne paralele sa sličnim destinacijama:
“I da provjere sebe u jednom izuzetnom iskušenju: kako da nas otkriju i upoznaju?
Skadarsko jezero u Lago Maggiore: A otkrili bi, na primjer, da skupina od četrdesetak ostrva na Skadarskom jezeru nije ništa manje interesantna od čuvenih Boromejskih ostrva na Lago Maggiore, koje je dostiglo vrhunsko priznanje u organizaciji modernog turizma. I naše Skadarsko jezero (dugo 44 km, široko 12,5 km), veliko približno kao to italijansko (dugo 65 km, široko 5 km), između planina, s jedne, i ravnice, s druge strane; optočeno po obali malim ribarskim naseljima i gradićima kao i ono, i kao ono podijeljeno između dvije države (Skadar u Albaniji - Lukarno u Svajcarskoj), takođe podjednako napajaju vode triju rijeka: Morače, Virštice i Crnojevića rijeke -Toće, Tićina i Kanobine.
Ovdje vode iz našeg jezera odvodi u more rijeka Bojana - tamo iz Lago Maggiore u Lago Lugano rijeka Treza.
Jednom riječju: priroda nije ništa više dala biseru italijanskog jezerskog turizma no što ga po prirodnim ljepotama, bogatstvu faune i flore, korisnosti i pogodnosti svake vrste za saobraćaj i razonodu, za ribarstvo i lov na vodi, za istraživanja prirode i animiranja njome, za helio i hidrorekreaciju ima Skadarsko jezero.
Nije to italijansko jezero bogatije od našeg ni istorijom, ni spomenicima kulture. U doba rimskog carstva ovaj naš Labeatus lacus imao je iste kulturne tekovine kao taj tamošnji Verbanus lacus. I naša je kao i njihova istorija crkvenog graditeljstva na njima poznata od XI vijeka (trobrodna bazilika na ostrvu Beška Gorica, malo prije pomenuta, i Bogorodica Krajinska - parohijalna crkva lombardskog stila Sveti Donat).
Štaviše, na naša tri ostrva - na Starčevu, Moračniku i Beškoj - sagrađeni su mauzoleji gospodara Zete Balšića, a na Komu Crnojevića kojima je Žabljak bio prijestonica, dok na ostrvima u Lago Maggiore nema ničega znamenitijeg od posjete koju im je učinio Napoleon. Istina, ono što tamo ima ostrvo Bela - veliku baroknu palatu porodice Borome iz 1650. godine, u čijim je sobama spavao čuveni Korzikanac uoči bitke kod Marenga, ili štp ima Ostrvo ribara koje je izabrano, kao najpitoresknije u Italiji, za izbor umjetnika, ili ono što ima najveće ostrvo, Madre: botanički vrt sa najrjedim vrstama egzotične flore -ništa od svega toga nemaju naše gorice. Nema na njima života, ni tekovina civilizacije.Ono što na Jezeru nemamo mi, a na Lago Maggiore imaju oni -čini nas siromašnijim, ali ono što samo mi imamo: najljepše i najbogatije cjeline nedirnute, čedne, prirode u Evropi - moglo bi nas učiniti bogatijim no što smo, moglo bi jednoj već napola upropašćenoj grani privrede - dehumanizovanom "industrijskom" turizmu hotele-kasarni - povratiti povjerenje u njegovu primarnu humanitarnu svrsishodnost: odmor u prirodi i njegovanje najvećeg savršenstva prirode - mladog i zdravog tijela.
Ističući ono što je tako daleko prognano iz programa našeg turizma, ono što Francuzi nazivaju plaisance, zadovoljstvo kojepruža priroda, što ih je pobudilo da jednom svom gradu u okrugu Morande, podignutom visoko gore u planini, kao naš Žabljak na Durmitoru, baš i nađenu takvo ime, Plaisance, kao što su Italijani isti naziv, Piacenza, dali svom lijepom gradiću u dolini tijeke Po -ističući, dakle to što nemamo, treba se podsjetiti da su nam drugi kazivali šta da uradimo pa da imamo naše gradove zadovoljstva. Iako naš grad na najvećoj nadmorskoj visini Žabjak nosi ime koje mu ne pristaje, Francuzi iz kluba "Mediteran", pokušali su da ga "očovječe" ljubavlju za elementarno, koja im je usađena u životne navike otkako je slavni romansijer Žan Žak Ruso bašio među njima krilaticu o povratku prirodi, koja čovjeka čini dobrim, koja je za sve jednaka i pred kojom su svi ravnopravni.
A što se tiče onog drugog Zabljaka, Crnojevićevog, na Jezeru, kojemu ime zaista odgovara - još niko nije ni pokušao da mu povrati nijedan atribut iz arsenala zadovoljstava koja bi mogla da ispune najljepši pogled sa njega na čitavu zetsku ravnicu i Skadarsko jezero, na Prokletije, Rumiju, Sutorman i Lovćen - na izmaku ljeta, kad se kosi sijeno ili u poznu jesen, kad je opkoljen velikim vodama, čemu nema mnogo šta u svijetu što bi se moglo po elementarnosti ljepote i uživanja sravniti.
No, ko je o našem Žabljaku pod Durmitorom ili onom na Skadarskom jezeru ispjevati rusoovsku pjesmu kad se do njih ne može stići ni zimi ni ljeti? Dogod naša ruka ne prokrči stazu do njih, dok ih ne počisti od prljavštine i smrada, od stoke i svinja, i ne naredi kako treba za pozvane i dobrodošle - neće oni biti nikad naš Plaisance, ni naša Piacenza.“
