Prema njegovim riječima, dokumenti i arheološki pokazatelji govore nešto drugačije.
„Arheološka istraživanja iz 1963. i 2014. godine su nedvosmisleno utvrdila da ispod turske tvrđave Depedogen nema nikakvih starijih ostataka. Prema tome nema ni grada Ribnice, ni Nemanjinog grada, pa čak da nema ni Birziminijuma ni Alate, kako su mislili raniji istoričari“, naveo je Čukić, dodajući da je Stefan Nemanja, najvjerovatnije, rođen u Spužu a kršten kod Dinoše, dje se najvjerovatnije nalazila oblast Ribnica.
„U recentnim arheološkim istraživanjima iz 2014. godine na Đutezi iznad sela Dinoše u srednjovjekovnom gradu pronađeni su ostaci crkve sa krstionicom. To bi bio naučni osnov za dalje interpretacije. Ovdje treba naglasiti da je Olivera Velimirović Žižić 1986. godine u izvještaju o istraživanjima Đuteze iznijela zaključak da bi Dinoško polje koje se prostire ispred sela Dinoše, moglo biti upravo mjesto gdje je Stefan Nemanja kršten. Da je Olivera Velimirović Žižić tada znala za crkvu na Đutezi ne sumnjam da bi njen zaključak bio još čvršći i konzistentniji“, istakao je Čukić.
ANALITIKA: Svoj rad ste posvetili razotkrivanju istorijskih tragova trajanja Podgorice. Nedavno je iz štampe izašla i vaša knjiga o prošlosti Podgorice do 1900. godine, Podgorički brevijar. Može li se reći za tu knjigu da je konačni sublimat vaših istraživanja ili još mnoga pitanja ostaju sakrivena iz trajanja podgoričke istorije ?
ČUKIĆ: Najpravilnije bi bilo da odgovorim da je sve to što sam uradio samo jedna kockica u mozaiku velike potrage za odgovorima na zagonetke podgoričke prošlosti, kojih je mnogo. Možda neuobičajeno više nego kada su u pitanju drugi gradovi i drugi prostori. Kao što je poznato Podgorica je zbog izvjesnih političkih i ideoloških razloga, došla pod udar ideoloških konstrukcija. Mnogi događaji iz njene prošlosti su tumačeni ne u odnosu na arheološke i istorijske činjenice već s obzirom na potrebe kreatora tih mitologema. To je sve zahtijevalo probijanje kroz naslage tih konstrukcija i stvaranje slike koja je zasnovana na činjenicama.
ANALITIKA: Može li se reći da će u stvari to sakrivanje tragova prošlosti Podgorice i njenoga istorijskog trajanja izazvati zlatni period u otkrivanju arheoloških i drugih tragova trajanja Podgorice?ČUKIĆ: S obzirom na stepen neistraženosti podgoričkog područja i uopšte područja Zetske ravnice koje predstavlja sa Podgoricom cjelinu, potpuno je opravdan zaključak da period najvećeg istraživanja tek predstoji. Osobito s obzirom na činjenicu da prvo veliko urbano naselje koje se nalazi na dvadesetak kilometara južno od Podgorice, nije čak ni zagrebano, to je veliki Ilirski grad u Starim Matagužima, Labeatski grad.
S obzirom da su njegovi gabariti znatni, i s obzirom da je njegov karakter egzemplaran, a riječ je o velikom urbanom centru u ravnici za razliku od uobičajene ilirske prakse da podižu gradove na uzvišenjima, potpuno je jasno da će već taj detalj najstarije prošlosti ovoga prostora zahtijevati radikalna pretumačenja i nove interpretacije, a da bi se boje sagledao značaj ovoga prostora.
ANALITIKA: Mnogi autori u svojim opisima Podgorice i njene okoline koriste naziv „Valle Sacra“ , da li se dosadašnjim istraživanjima Podgorice i njene okoline potvrđuje ta konstatacija?
ČUKIĆ: Možda bi prije nego što nešto kažem o crkvenim središtima trebalo da istaknem činjenicu da već samo brdo Trijebač i njegov naziv ukazuje da je moguće da u samom brdu, dakle ispod Ilirske gradine, nalazi skriveni pećinski i sakralni prostor koji bi trebalo da bude predmet budućih arheoloških istraživanja.
Uz to treba istaći da crkva Sv. Đorđa koja je stara više od hiljadu godina, leži na ostacima starijeg, najvjerovatnije sakralnog objekta, možda kasnoantičkog, a da osim te dvije činjenice imamo i pećinski prolaz pod crkvom koji je po svoj prilici i odredio poziciju ta dva objekta.
U tom prolazu nalaze se, u jednom holu, kameni sto sa četiri stolice što je najvjerovatnije Ilirsko ili da kažemo pagansko svetilište, a možda i ranohrišćansko.U svakom slučaju brdo Trijebač i ono što se možda krije u pećini pod njim, kao i pećinski prolaz ispod crkve Sv. Đorđa, već ta dva detalja ukazuju da Podgorica krije zagonetke koje bi što prije trebalo riješiti.
Što se tiče ostatka Zetske ravnice, poznato je da je cijeli taj ravničarski prostor sa okolnim brdima načičkan crkvenim objektima, njihovim ostacima. Isto tako i ostacima manastira od kojih su neki bili veoma značajni. Bitno je i to da se na samu ravnicu nadovezuje Skadarsko jezero sa svojim ostrvima na kojima se nalazi značajna sakralna zaostavština, najvjerovatnije još od vremena Duklje, iako se u zvaničnoj nauci računa od doba Balšića. Tako da bi na koncu trebalo zaključiti da je u srednjem vijeku cijeli prostor Zetske ravnice sa obodnim pojasom predstavljao jedan veliki crkveni kompleks, što je u današnje vrijeme veoma zanemareno i neistraženo.
ANALITIKA: Zbog čega su sve te činjenice ostale nedostupne široj javnosti i zbog čega se danas umjesto njih prezentiraju kvazi istorijske činjenice...Puno ste pisali u tom kontekstu o tvrđavi u Podgorici i kontraverzama vezanim za nju...
ČUKIĆ: Možda bi domet tih mitologema trebalo ilustrovati podatkom da se 1932. godine u osnovnim školama učilo da je na ušću Ribnice u Moraču postojao Nemanjin dvor. To je bila konstrukcija Stanoja Stanojevića, odnosno kulminacija jednog ideološkog usijanja koje je služilo tadašnjoj političkoj situaciji. Ovdje bi odmah trebalo reći da sama istorijska figura Stefana Nemanje nije sporna, kao što nije sporan ni njegov značaj. Kao što se zna iz istorijskih zapisa on je rođen u Zeti, u Spužu, a kršten u oblasti Ribnica , da bi se kasnije vratio u Rašku i ponovo krstio jer je prvi put bio kršten po latinskom obredu, kako svjedoči njegov sin Stefan Prvovenčani.
Međutim, zbog ideoloških razloga je to trebalo da bude u sred Podgorice, i da to bude baš na ušću Ribnice u Moraču.
Dokumenti i arheološki pokazatelji govore nešto drugačije. Arheološka istraživanja su nedvosmisleno utvrdila da ispod turske tvrđave Depedogen nema nikakvih starijih ostataka. Prema tome nema ni grada Ribnice, ni Nemanjinog grada, pa ni Birziminijuma ni Alate, kako su mislili raniji istoričari.
Jedan crkveni zapis koji je pronašao Panta Srećković oko 1867-1868. godine svjedoči da je Stefan Nemanja rođen u Spužu. Taj podatak je prije Pante Srećkovića objavio i Vladika Vasilije Petrović. To je ono što bi se moglo reći o mjestu rođenja međutim što se tiče mjesta krštenja u nauci je odavno raščišćeno da Ribnica nije bila grad već oblast, a ta oblast se morala nalaziti u blizini rijeke Ribnice. Prema tome treba je tražiti u onome dijelu okoline Ribnice gdje se nalaze ostaci srednjevjekovnih crkava, osobito tamo gdje se nalaze crkve sa krstionicom, u kojoj je mogao biti obavljen čin krštenja.Upravo se tako nešto pojavilo u recentnim arheološkim istraživanjima iz 2014. godine kada su na Đutezi iznad sela Dinoše u srednjevjekovnom gradu pronađeni ostaci crkve sa krstionicom. To bi bio naučni osnov za dalje interpretacije. Ovdje treba naglasiti da je Olivera Velimirović Žižić 1986. godine u izvještaju o istraživanjima Đuteze iznijela zaključak da bi Dinoško polje koje se prostire ispred sela Dinoše, moglo biti upravo mjesto gdje je Stefan Nemanja kršten. Da je Olivera Velimirović Žižić tada znala za crkvu na Đutezi ne sumnjam da bi njen zaključak bio još čvršći i konzistentniji.
ANALITIKA: Znači da je insistiranje na nazivu Nemanjin grad besmisleno? Imamo li još takvih primjera u Podgorici?
ČUKIĆ: Insistiranje na imenu Nemanjin grad, Nemanjina tvrđava ima samo političke i ideološke osnove i razloge.Ne postoji apsolutno nikakav naučni osnov za upotebu toga naziva. Ima još nešto. Unazad dvije–tri godine na ulicama Podgorice osvanuli su turistički putokazi na kojima je pisalo Tvrđava Ribnica XV vijek. To je apsolutni istorijski falsifikat, jer je poznato da Ribnica nije bila naselje, pa je jasno da se ne može tvrditi da se tvrđava nazivala Ribnica, ali nekome je očigledno mnogo stalo da na bilo kakav način održi u životu tu ideološku konstrukciju pa je vjerovatno zbog toga i skovana ovakva tabla koja je naprosto neodrživa.
ANALITIKA: Mislite li da će biti neophodno preispitati i ostala datiranja kulturno istorijskih spomenika Podgorice?
ČUKIĆ: Kad je crkva Sv. Đorđa u pitanju trebalo bi što prije utvrditi karakter starijeg objekta čiji se temelji naziru ispod oltarskog dijela, da bi se utvrdilo da li je to sakralni objekat, što najvjerovatnije i jeste, jer položajem odgovara pravcu istok-zapad, a poznato je da su Benediktinci gradili crkve na ostacima kasnoantičkih objekata zbog prakse očuvanja sakralnog mjesta.
Znači ima više indicija koje ukazuju da je taj stariji objekat takođe bio sakralni, a u okviru toga bi trebalo zvanično, ne u crkvenoj režiji, nego zvanično da to uradi državna institucija, izvršiti arheološko istraživanje podzemnog hodnika. Time bi se utvrdio karakter tog prolaza i hola sa kamenim stolom i stolicama koji se u njemu nalazi, a što bi moglo donijeti i senzacionalne podatke.
ANALITIKA: U vašoj knjizi pominjte i jedan događaj iz podgoričke istorije koji je nepoznat mnogim današnjim stanovnicima Podgorice, vi ste ga nazvali „Podgorička republika“?
ČUKIĆ: Naziv Podgorička republika je u knjizi naveden pod navodnicima, jer to zapravo nije bila republika već višemjesečna samouprava. Do toga je dovela burna situacija u regionu. Naime 1831. i 1832. godine trajala je istovremeno pobuna Huseina-bega Gradaščevića u Bosni i Mustafa paše Bušatlije u Skadarskom pašaluku. Te dvije vojske, bosanske i skadarske išle su na Kosovo i Makedoniju da se tamo sukobljavaju sa regularnim turskim trupama.
U svemu tome podgorički muslimani su odlučili da ostanu lojalni sultanu. Zbog te odluke su se našli u škripcu jer su bili opkoljeni sa dvije pobunjene sile. Gradaščević je u dva navrata potukao regularnu tursku vojsku, dok je Mustafa paša Bušatlija bio poražen. Ali, dok nije nadvladala regularna turska vojska, Podgorica je bila jedno usamljeno ostrvo u moru pobune.
U toj situaciji Njegoš i Ivan Vukotić su procijenili da je pogodan momenat za napad na Podgoricu pa je došlo do dvostrukog udara u roku od tri mjeseca, pri čemu je drugi napad bio masovniji. Tada je došlo i do Zetskog ustanka a sa Crnogorcima su bili i dio Malesije, Hoti i Grude. Taj pokušaj nije uspio, bilo je oko 600 – 700 žrtava na obije strane.
Ovi događaji su praktično u literaturi marginalizovani bez jasnog razloga, jer se radi o krupnom događaju. To što Crnogorci nijesu uspjeli da pobijede ne znači da to ne treba tretirati istoriografski.
ANALITIKA: U knjizi ste naveli da pratite trajanje Podgorice do 1900. godine. Koje je vaše mišljenje da li će ti tragovi prošlosti koji su ostali nedovoljno istraženi uspjeti da prežive za sljedeće generacije Podgoričana?
ČUKIĆ: S obzirom da smo imali jednu situaciju da u Podgorici imamo bioskop Kino Kulturu, koji je bio jedan od rijetkih predratnih sačuvanih objekata, a uspjeli smo da ga srušimo, da ga uništimo, i s obzirom da su istu sudbinu doživjeli još neki objekti, trebalo bi reći da su želje jedno, a realnosti nešto sasvim drugo.
Nadam se da će Podgoričani, a prije svega podgorička vlast, ljudi koji upravljaju Podgoricom, shvatiti da se ne može baš uvijek napraviti nešto „starije i ljepše“. Biti dio evropske civilizacije, a to hoćemo, prije svega znači da moramo naučiti da sačuvamo kulturnu baštinu.
Ivan KERN
