"Odavno je za naše društvo bila karakteristična sintagma „nije sad vrijeme“. Diskusije, analize, istraživanja, stalno su se odlagali za neki povoljniji trenutak ili vrijeme, koje nikako nije dolazilo. To je onda izazivalo nedoumice i nesporazume. Kasnije je sve posebno naglašeno neznavenim, ali smišljenim uplivom politike u sve procese, a u najnovije vrijeme zloupotrebom vjerskih ośećanja od strane vjerskih zajednica", rekao je on u intervjuu za Portal Analitika.
Perović je široj javnosti poznat kao autor veoma gledanog serijala "Istjerivač mitova" na Prvoj TV.
ANALITIKA: Bavite se pitanjima nacionalnog i identiteta ovog prostora - kako je formiran, ko je to činio, na kojim osnovama. Otkrivate mnoge stvari o kojima se “gromko” ćutalo decenijima, pa i vjekovima, kakvo je vaše iskustvo...
PEROVIĆ: Odavno je za naše društvo bila karakteristična sintagma „nije sad vrijeme“. Diskusije, analize, istraživanja, stalno su se odlagali za neki povoljniji trenutak ili vrijeme, koje nikako nije dolazilo. To je onda izazivalo nedoumice i nesporazume. Kasnije je sve posebno naglašeno neznavenim, ali smišljenim uplivom politike u sve procese, a u najnovije vrijeme zloupotrebom vjerskih ośećanja od strane vjerskih zajednica.
Da ne pominjemo tragične događaje od prije 100 godina i gubitak države i imena, a onda skokove po raznim revolucijama. Od oslobodilačkih, do novijih destruktivnih.
Sve to dovodilo je do maglovitih predstava o pripadnosti državi, naciji, kulturi. S druge strane sva ta obilježja blijede pred osnovnom moralnom kategorijom, definisanoj u Crnoj Gori kao Čojstvo.
Kada sam počeo da radim, kao mladi asistent, u Leksikografskom zavodu Crne Gore (1985), detaljnije sam istraživao dokumenta i faktografiju vezane za perod sredine XIX vijeka do početka II svjetskog rata. Počeli su da izranjaju dokazi o postojanju Crnogorske autokefalne crkve, o zločinima vršenim 1918 (đe su opet glavni akteri bili Crnogorci, bez obzira na nalogodavce) itd. Onda su se otvorile još starije teme o Bodinu, njegovom proglašenju za cara, mitovi o Ivan-begu Crnojeviću, do nekih davnih vremena kada su se na prostoru današnje Crne Gore dešavali procesi od značaja i za svjetsku istoriju. O tome u udžbenicima ni riječi!
Možda je i to jedan od razloga što je Leksikografski zavod ukinut, a ja ostao bez posla. Ispalo je da istina ne oslobađa nego vas uništava.
Da li se nešto mnogo promijenilo od tada? Ne može se reći da nije, ali može još mnogo toga da se uradi. Čini se da je u najmanju ruku tužno da faktički preko tri posljednje decenije vrtimo jednu te istu ploču oko nekih pitanja koja bi trebalo da su izmještena u sferu nauke ili makar popularnih istraživanja. Sve ostaje na angažovanju i naporima pojedinaca, koji su često izloženi baražnoj vatri nipodaštavanja onih koji se udobno ośećaju u okamenjenoj svijesti nekog od prethodnih vjekova i mitomanskim tumačenjima.
Sklisko je područje „nacionalnog“ i „identiteta“, pogotovu kada ga vezujete za pojam kulture, koji je kao opšti pojam u konačnom smislu važniji. Nacionalno je, kao i vjersko stvar ličnog ośećanja, a kao što vidimo i opredjeljenja. Ako su savremene nacije tvorevina XIX vijeka, što ćemo sa onim periodom prije toga, koji mogu da baštine i drugi, ako mu na pravi način pristupaju. Kada vidite koliko je toga prećutanog, falsifikovanog, sakrivenog, normalno da vas to ćera da istražujete i idete dalje.
Na žalost, naša generacija se susrela sa time da je istorija počela 1941, ona prethodna je svako jutro pjevala u školi himnu Svetome Savi, a prije toga je kralj Nikola, nerealno ambiciozan i uhvaćen na rusku udicu da će biti „car Balkana/JužnoSlavije, odveo Crnogorce u tragične pohode. Sva naša istorija i postignuća postali su predmet prisvajanja, asimilovanja. Mi smo proglašavani za nepostojeći narod koji je jedino dobar da gine za druge.
Zaboravili smo na izuzetne periode starog doba, antike, raznih carstava, slovenske crkve, slavnih gradova, umjetničkih dostignuća i pregnuća pojedinaca. Gledajući na druge, pomažući oslobodilačke procese braće u okruženju izgubili smo sebe. Možda se i pronađemo, ko zna.
Ili kako je to rekao Pavle Mijović u svojoj knjizi Ozloglašeno nasljeđe: „Mali, najmanji u Evropi, ne možemo sve što i drugi u njoj... Ali, iako mali, možemo i sebi i drugima pokazati ono u čemu smo veliki... Da bismo to mogli, potrebno je da smo svjesni – samih sebe. Ne bismo li već jednom prestali da bježimo – od samih sebe.“
ANALITIKA: Kako se to čini danas i ko sve na to utiče, te kakve su posljedice tih procesa.
PEROVIĆ: Mi smo, na žalost, dozvolili da politika utiče na sve segmente našeg društva. Naravno i klerikalni sloj. Onda se luta u potrazi za nečim, a da ne mrdate od početne pozicije o nacionalnom ili vjerskom izjašnjavanju, koje nije čak u kategorijama koje su bile osnova u XIX vijeku. Devalvirale su neke odrednice koje su negda imale status osnovnog životnog postulata. To su napr. patriotizam i rodoljublje.
Danas su se toliko izlizale i devalvirale, a zašto? Zato što se niđe na svijet', izdajstvo i nesojluk špijunstva i opanjkavanja sopstvene države nijesu izdigli na nivo vrline, kao u Crnoj Gori. Sve sa pozivanjem na mitomanske priče i tumačenja istorije. Možda da im uvedemo zvanja kao u karateu: od špijuna „prvi dan“ do dva najveća špijun „sedmi dan“ do „genetski špijun“ (oni koji imaju bogato porodično nasljeđe da su kod svakoga okupatora izdavali uši na ofit).
Da ponovimo, mitomanija je bolest, kako reče g-đa Anđa Backović, sociolog, bolest zavisnosti, a jedino se liječi zdravorazumskim pristupom i istinom. Mogli bismo reći, da na bogatom istorijskom nasljeđu i pravilnom predstavljanju svijetu i stavljanju svega toga u turističko propagandne svrhe, možemo riješiti dobar dio ekonomskih problema. Mi imamo spomenike kulture koji su tzv. „nulta kategorija“ i bogatiji smo utoliko koliko to dijelimo sa drugima.
Mora se naglasiti da prava, vrhunska ostvarenja, nikada ne mogu biti omeđena nacionalnim, a još manje vjerskim granicama. Uz to vjerujem da svaka spoljna, prenaglašena manifestacija tih ośećanja znači da nešto nije u redu, vjerovatno je lažno, do kraja neizdiferencirano, a najčešće je iz čistog interesa.
ANALITIKA: Zašto je istorija u Crnoj Gori, praktično, sva napisana „mitološki“, može li se u današnjem vremenu napraviti otklon od tih „mitomanija“, postoji li stručni kadar i volja u društvu da uđe u taj proces...
PEROVIĆ: Mi smo imali nesreću da nam istoriju stalno pišu drugi, bez ijednog izvora od nas samih. Zaboravili smo da smo davno imali pisce istorije koje su nas „izvodili svijetu pred oči“, kao što je vladika Vasilije Petrović Njegoš, koji je svoju Istoriju o Crnoj Gori objavio u Rusiji 1754. godine. Ili izuzetno djelo i ličnost koji su iz ko zna kojih, zagonetnih, razloga prećutani. To je prva žena pisac istorije, Katerina (ili kako neki kažu Katarina) Radonjić, autor knjige Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori, što je druga istorija o Crnoj Gori poslije Vasilija, napisana 1774. godine. Sve se svodilo na tumačenju istorijskih tokova na osnovu bapskih priča, guslarskih pjesama i mitomanski prerađenih događaja.
Srećom, posljednjih godina primjenjujući naučni pristup, počeli su da se otkrivaju dokazi, dokumenta i fakta, koji bacaju drugo svijetlo na ličnosti i događaje koji su obilježili crnogorsku istoriju.
Stasala je jedna novija generacija istraživača, naučnih radnika i publicista koji su zaronili u nasljeđe i počeli da iznose dokaze. Uz njihovu pomoć probija se istina i otkriva koji je sve arsenal korišćen da Crnogorci ostanu zarobljenici tuđih i lažnih mitova. Pokazali su da je najbolje upornim ponavljanjem fakata i materijalnih dokaza srušiti sve laži i falsifikate kojima se neprekidnim ponavljanjem i medijskom halabukom pokušava dati oreol krajnje istine. Znači postoji stručni kadar i svakoga dana dolazi još veći broj mladih, obrazovanih i prošlim „tagovima“ neopterećenih ljudi, koji se školuju u svjetskim centrima i koji mogu na adekvatan način proučavati cjelokupnu kulturno istorijsku baštinu.
No, jedan od problema je odsustvo želje, čini se iz nekih kalkulantsko političkih razloga, da se zakoni iz oblasti zaštite i njegovanja istorijskih spomenika i nasljeđa primjenjuju. Dobar dio tih „zasluga“ snosi i loše i nekompetentno sudstvo, koje donosi apsurdne presude u slučajevima na kojima bi i student prve godine prava pao na ispitu ako bi tako protumačio normu. Dug je proces do otrježnjenja i postavljanja na zdravim osnovama pristup valorizacije prošlosti. Kad vam oduzmu prošlost, onda nemate ni oslonac za budućnost.
ANALITIKA: Gdje smo “zagubili” brojne vjekove prije toga - od praistorije, preko antičkog doba, do Vizantije - kada su se na ovom prostoru, najvjerovatnije, dešavale važne stvari u globalnim razmjerama.
PEROVIĆ: Zagubili smo ih u težnji da budemo viši i značajniji nego što jesmo. Uljuljkale su nas priče i ode drugih o slobodarskom, junačkom, samosvojnom plemenu koje je bilo zvijezda vodilja okolnim slovenskim i drugim „hrišćanskim narodima“. Romantičarski je o tome, u XIX vijeku, pisao Poljak Adam Mickijevič: „Slovenstvo u svome krilu danas obuhvata čitav niz različnih religijskih i političkih oblika, o čemu samo mogu pružiti primjere stara i moderna istorija. Tako imamo najprije stari crnogorski narod, običajima sličan škotskim gorštacima, ali u tome srećniji što mu je pošlo za rukom da odbrani svoju nezavisnost od prevlasti carstva turskog, grčkog, germanskog, francuskog, a vjerovatno nekada, u starini, i rimskog.“
Ono što su drugi primjećivali mi smo ignorisali vezujući se samo za pojedine isječke vremena i istorije koji su osnovu nalazili u narodnim pjesmama koje su svoje odguslale tokom oslobodilačkih ratova pri kraju XIX vijeka. Međutim, nas su gusle nastavile da tuku u glavu i van toga nije trebalo ništa razmatrati.
Kakav smo odnos imali dovoljno se spomenuti jednog od najvažnijih nalazišta praistorije, baštine čovječanstva, Crvene stijene kod Nikšića. Tu su „stručnjaci“ bagerima ušli da ispituju slojeve civilizacije. Kako je neko rekao, to je kao da ste neku vrijednu knjigu, Bibliju ili neki od romana Dostojevskog iśeckali na komade i onda ostavili da čitaoci sastave djelo. Ili Risan, vladarski grad stare kulture, betoniran novim zdanjima ili Duklja, podijeljena prugom tako da ni oni koji putuju ne znaju preko čega prolaze i pod čijim se točkovima drobi nasljeđe koje ima tragova i prije vremena Aleksandra Makedonskog, koji je na ove prostore dolazio da se pokloni starim bogovima. Da ne govorimo o nemarnom odnosu prema nematerijalnom, duhovnom nasljeđu.
ANALITIKA: Zašto taj dio istorije i identiteta ovog prostora ostaje skriven i za najširu javnost, ali je ostao i van domašaja naučnika i institucija crnogorskih.
PEROVIĆ: Najlakše bi za sakrivanje, posvajanje i brisanje bilo optužiti druge. No, nijesu drugi krivi, isključivo je krivica do nas samih: u nečinjenju, nereagovanju, prihvatanju nametnutih rješenja, konformizmu. Drugi vam urade onoliko koliko im dopuštite. Izvođači svih prljavih rabota su Crnogorci.
Teško je mijenjati ukorijenjene stavove, zasnovane na lažnim mitološkim predanjima, bilo porodičnim bilo istorijskim. Za početak dovoljno bi bilo podstaći radoznalost kod mladih, da ne čekamo da nam dolaze Poljaci (kao u Risnu), Amerikanci (na Crvenoj stijeni), Slovaci i drugi da nam otkrivaju istinu o nama.
Dugo nijesmo imali naučnih institucija, a i kad smo ih dobili više su vodile računa o svojim sinekurama i pozicijama u drugim sredinama, nego što su pravili napora da se na pravi način istraže i objave rezultati o svim slojevima nasljeđa. Nijesmo u toj oblasti daleko gori od drugih.
I u okruženju se ne pretrgoše da se u dovoljnoj mjeri ispita i publikuje sve vezano za izuzetna civilizacijska staništa kao što su Vinča u Srbiji ili vučedolski „Orion“, koji je kružno urezani ukras na posudi koja je pronađena kod Vinkovaca (za ovo nalazište postoje pretpostavke da je možda riječ „o najstarijem europskom gradu, i čiji je nastanak datiran 2600. godine prije Krista“), da ne pominjemo ostale. I to su naša civilizacijska nasljeđa, jer je sve na ovim prostorima povezano i prožeto i proističe jedno iz drugog.
ANALITIKA: “Istjerivač mitova” novi serijal emisija na Prvoj televiziji je program koji na televizičan način približava manje poznate istorijske činjenice današnjim stanovnicima Crne Gore. Mislite li da će taj pristup ljude podstaknuti da razmišljaju o tome ko smo i zašto smo ovakvi?
PEROVIĆ: Kada smo kretali sa serijalom naglasili smo da nema nikakave revizije istorijskih događaja i tumačenja. Jednostavno smo, uz veliki entuzijazam cijele ekipe angažovane oko „Istjerivača mitova“ TV 1 (Prve), na čelu sa g-đom Sonjom Drobac, urednicom serije, željeli da na malo drugačiji način razmotrimo istorijske procese i način njihove prezentacije. Htjeli samo da podśetimo gledaoce na nešto što im je možda izmaklo pažnji, ako je moguće da nešto novo saznamo, naučimo ili se naprosto zabavimo.
Prijatno smo iznenađeni reakcijama na do sada viđene epizode. Vjerujemo da je nađena prava mjera da i stručnjacima i običnim gledaocima, a posebno mladim ljudima, približimo neke pojave, zagolicamo maštu i podstaknemo da malo razmisle o mnogim stvarima i načinu na koji su im do sada bile servirane.
Dosta ljudi je pitalo đe se mogu naći neki podaci o periodima i ličnostima koje smo pominjali (misleći na knjige i udžbenike). S druge strane dobro je da se napravi otklon od mitomanskih predstava i nađe ugao iz kojega se mogu pratiti i istorijske i mitološke pojave i da se na pravi način one razmotre i prihvate. Da se vidi koji su to modeli koji nas u mitološkoj ravni, a ne samo istorijskoj, približavaju drugim narodima i koje to kulturne vrijednosti dijelimo.
Na tome bi trebalo praviti mostove ka drugima, jer smo bogati onoliko koliko slojeva različitosti baštinimo. Takođe je i važno da svoj nesporni i znatni doprinos valorizujemo na pravi način i taj sjajni kamičak naših kulturno-povijesnih vrijednosti ugradimo u zajednički mozaik istorije civilizacije.
Mi smo mediteranska kultura naslonjena na balkanski dio i s pravom možemo smatrati da nijesu bez osnova one tvrdnje da su na tim relacijame bile kolijevke civilizacije. To je samo razlog za bolje upoznavanje, a ne za podjele i omraze.
