Reto centar, u kojem se besplatno pruža pomoć zavisnicima, je smješten u selu Jastreb, nadomak Danilovgrada. Velika bijela kuća, imanje na kojem je smještena manja farma, a dok obilazimo vidimo kamione koji služe za utovar i istovar stvari, stari, ali i restauirani namještaj. Oni koji ovdje žive se izdržavaju svojim radom.
U jednoj od radnih prostorija, Andrija zadrža pogled na okruglom stolu i stolicama. „Sve ovo je juče šmirglao i pravio jedan momak, dok je bio u heroinskoj krizi. Tako mu je lakše da prebrodi “, priča naš sagovornik.
Alkohol, pa marihuana i heroin
Andrija danas ima 39 godina. „U jednom trenutku života, bio sam potpuno izgubljen“, uzdahnu i poče svoju priču za Portal Analitika
U djetinjstvu, se nije mnogo razlikovao od svojih vršnjaka. Kao i sva djeca, jurio je loptu, a dane provodio igrajući se ispred kuće.
„Iako potičem iz skromne, radničke porodice nikada mi ništa nije falilo, a roditelji su mi imali normalna primanja“, govori.
Alkohol je, kao i većina tinejdžera probao u toku srednje škole. Tada je i počeo da se druži sa „starijom, ozbiljnijom ekipom“, jer je mislio da su zanimljiviji od vršnjaka, pa je uz njih i prvi put uzeo marihuanu.
„Ona je tada tek počela da se koristi u Podgorici, nije se ni znalo šta je droga. Od nje sam se osjećao loše i nije mi prijala“, prisjeća se Andrija.
Ipak, da bi se dokazao u društvu, nastavljao je da je uzima vikendom u izlascima. Tako je jednog dana probao i heroin.
„On mi se jako dopao, a kada sam ga probao mislio sam da je to prava stvar za mene“.
Začarani krug zavisnosti
Vremenom, od nasmijanog momka punog života postao je neko kome je od toga ima li za gram heroina zavisilo da li će ustati iz kreveta. Počeo je i da prodaje drogu, da bi imao za sebe.
„Preko dana, bio sam naizgled dobar i normalan momak koji je radio u jednom auto servisu, a uveče sam se pretvarao u prodavca droge. To sam radio da bih imao novac za drogu i tako sam upao u začarani krug“, govori.
Pet godina je tako uspijevao da se krije od porodice i prijatelja. Ako bi i čuli neka govorkanja po gradu, nijesu željeli da povjeruju da „je njihov Andrija stvarno zavisnik“. Pa ni onda kada je počeo da liči na jednoga od njih.
„Bilo je očigledno, smršao sam, propao...Tada, počela je vječita borba, oni su me pitali drogiram li se a ja sam im naravno govorio da ne. Oni bi mi povjerovali na kratko, pa bi se borba nastavljala“, opisuje Andrija taj period.
Više nije vidio izlaz
Andrija nije pričao samo drugima da nije zavisnik, već i sebi. Uvjeravao se da to sve radi zbog novca, da mu ne treba ničija pomoć i da može da prekine kada god želi. Ovo je posljednji put, šaputao je, dok je u sebe unosio još jednu dozu otrova. Osjećaj sreće koji kratko traje, pa onaj mnogo duži, nemoći. Shvatao je da je dotakao dno.
„Negdje usput, počeo sam da gubim moralne vrijednosti, da radim neke stvari koje nisam nikada, varao sam, krao, bio diler. Nisam nikada mislio da ću toliko duboko da potonem, da ću završiti u zatvoru zbog kesice heroina, da ne mogu otići nigdje iz grada, na zimovanje ili ljetovanje kao normalan svijet ako nemam drogu. Jednostavno, vezani ste za jedno mjesto“.
Počeo je da se pita kakav je to život.
„Uđeš u sve to potpuno nesvjestan opasnosti koje droga nosi, a dok shvatiš gdje si i probudiš se iz tog dubokog sna u kojem si bio shvatiš da hoćeš da izađeš, ali to više nije moguće, bar sam ne možeš. Vremenom sam u svačiji džep stavio ruku i bio sam spreman da sve napravim da bih došao do droge“, govori.
Tada, jedino gore od uzimanja droge su bili sati dok je nije bilo. Svaki heroinski zavisnik proživljava krize, koje su bolne i depresivne. Čovjek je tada u polusvjesnom stanju, malaksao i ima malu temperaturu.
„Boli te cijelo tijelo, kosti, mišići, curi ti nos. Nemate snage da ustanete, sjedite u fotelji bez ikakve volje i vrtite u glavi sve moguće kombinacije kako doći do para, koga da zovnete, slažete, prevarite... Šta da pozajmite ili prodate da bi došli do novca kojim bi kupili heroin“, prisjeća se on tog vremena.
Sve više je postajao svjestan da iz pakla droge ne može sam da se izvuče. Jedan doktor i nevladina organizacija „Preporod“ su ga uputili na Reto centar u kojem je našao spas. I danas, jedanaest godina kasnije je tu. Izliječen i zdrav, Andrija pomaže drugima koji prolaze kroz sličan pakao kroz koji je on prolazio.
„Trudimo se da pomognemo svima koji su u problemu. Kada sam tek stigao, sve mi je bilo čudno, svi su bili ljubazni, fini, pitali treba li mi čaj. Nisam znao zašto su ljudi dobri prema meni, kasnije sam shvatio da je to zbog toga što žive po Božijoj riječi. Danas, ja sam slobodan čovjek“, srećan je on.
Reto centar pruža besplatnu pomoć za zavisnike
Sa ličnim dokumentima, zdravstvenom knjižicom i što je najbitnije, voljom za oporavkom u ovaj centar može da dođe svako ko ima problem zavisnosti. Liječenje je besplatno, a u njemu je trenutno smješteno jedanaest momaka. Mogu da prime duplo više. Iako se vodi kao hrišćanski centar, Andrija napominje da „se ovdje ne poznaju različitosti, boja kože, vjerska, nacionalna pripadnost. Bog ne gleda ko je ko, gleda na potrebu čovjeka. “.
A svima njima je ista želja, izliječiti se, biti novi čovjek i izaći iz svega jači.
„Dolaze i oni zavisni od alkohola, ali i kocke, tableta. Ljudi koji su zavisni od tableta ostanu dosta dugo, treba im malo duže da dođu sebi, budu usporeni, jer su to obično terapije od par godina. Oporavak od tableta je teži nego od droge“, kaže on.
Kako izgleda jedan dan u ovom centru?
U centru se ustaje rano, pa je doručak većinom u sedam sati, dok je nedjeljom kasnije. Nakon njega, imaju sastanak na kojem pričaju i pjevaju pjesme.
„Svakoga dana čitamo neki stih iz Biblije, rečenicu koju možemo poistovjetiti sa našim životom. Poslije toga svako ide na svoje poslove, neko na farmu, otpad, radionicu, u prodavnicu, u kamione. Poslije ručka imamo pauzu u kojoj sjedimo, družimo se, razgovaramo, neko čita knjigu, neko više voli šetnju u prirodi. Opet idemo da radimo, pa uveče odmaramo, gledamo televiziju, pričamo“.
Vikendi su rasterećeniji, oni tada šetaju, idu na fudbal, tenis, bioskop, voze bicikl. Nedjeljom imaju velika okupljanja na koje im dolaze i porodice.
Oni koji su novi u centru, u periodu krize obavljaju sitne poslove, čiste kuću, slažu garderobu, šetaju, pa čak i malo vježbaju.
„Kroz kretanje se više znoji i tako lakše prolazi kriza. Funkcionišemo na principu sjenke, jedan čovjek sa iskustvom koji je promijenio navike je u sobi sa novom osobom i pomaže mu da prebrodi krize. Oni koji tek dođu znaju da ne spavaju po deset, petnaest dana, popiju čaj, odu u šetnju, sjede, ustanu i vrate se. Preporučujemo i tuširanje kamilicom, jer je to najbolji detoksikant. U liječenju nema cigareta, tableta, alkohola“, napominje.
Iako se vode kao nevladina organizacija, finansiraju se od sopstvenog rada i donacija, a neka stara mašina za veš, orman ili krevet koji bi završili na smetlištu, njima puno znači.
Andrija kaže da šetajući često sretne poznanike ili rođake koji se čude kada im kaže da je i dalje u centru.
„Iako ja nisam isti čovjek kao one 2007. godine kada sam došao, ovo je sada moj dom. Plan je isti, da se što više ljudi izliječi i spasi od toga poroka, jer droga je zlo“, zaključuje Andrija priču za Portal Analitika.
Većina njih, ipak, izadje poslije od godinu i po do tri. Toliko se procjenjuje da je otprilike potrebno da bi kada izadju u stvarni svijet mogli sa njim da se suoče. A da se ne vrate paklu droge.
Ivona Drobnjak
