Postoji i drugi način da se dopre do Leha - drumom iz Šrinigara, glavnog grada indijske oblasti Kašmir, penjući se i provlačeći padinama Himalaja, kroz usjeke, visoko iznad korita rijeke Ind. Ako imate sreće, s proljeća, tom klisurom kamenitog sivila, dočekaće vas, na mahove, nesvakidašnje izobilje mirisnih cvjetova rascvjetalih kajsija.
Udaljenost Šrinigara od Leha je 400 km. Prema istoku je granica sa Kinom, koja nije striktno definisana zbog neprohodnosti naboranog reljefa, bezbroj ledenika i oštrih planinskih vrhova. Uspostavljanje linije razgraničenja je bilo veoma bolno iskustvo za Indiju. Sveta planina Kajlaš i sveto jezero Mansarova, izvorište rijeke Ind, od izuzetnog religijskog značaja za Induse, sada su na teritoriji Kine.
Pogled na planinu KarakoramPreko Ladaka vodi sporedni Put svile uskim prolazom planinskog masiva Karakorama, padinama ledenika kroz veličanstveni zaleđeni planinski predio. Zato se iz Leha, početkom XX vijeka kroz tjesnac Karakoram, nekoliko arheloških ekspedicija iz raznih država svijeta, utrkivalo u pronalaženju izuzetnih lokaliteta u Centralnoj Aziji. Koristili su ovu prečicu kako bi izbjegli dugačak, zaobilazni put preko nepreglednih kineskih prostranstava.
Na ovaj način su štedjeli i vrijeme i nijesu morali da se izlažu peripetijama oko dobijanja dozvola za istraživanje arheoloških lokaliteta koje je nametala komplikovana kineska administracija.
Preko ledenika i usjeka stizali su za relativno kratko vrijeme, ne bez napora i rizika, do rijeke i grada Jorganda na južnoj ruti Puta svile, rubnog dijela pustinje Taklamakan (“uđi i nećeš izaći” značenje na turskom).
Arheološko blago: Sada na toj relaciji postoji moderan autoput i teškoće prolaza su prošlost, ali i čari tajnih ekspedicija. Takođe je NR Kine je preuzela dalja istraživanja, samo je pitanje koliko je arheološkog blaga još ostalo?
KarakoramU prvoj polovini XX vijeka, u Lehu je boravio ser Aurel Stajn, čuveni istraživač umjetničkog blaga Centralne Azije i Kine. Boraveći u pustinji Taklamakan na temperaturi od -30 stepeni Celzijusovih, dobio je promrzline koje je trebalo hitno operisati. Prenijeli su ga na nosilima kroz karakoramski tijesnac do Leha.
Tim povodom on je napisao:”Zatim smo udarili putem za Karakoram po kome su ležali rasuti kosturi tovarnih životinja, kao tužni dokaz neprestanog stradanja žrtava, prouzrokovanog surovim vremenskim uslovoma.
Dana 3. oktobra prošli smo kroz prolaz Karakoram, na visini od 18 do 87 stopa iznad mora, koji u isti mah predstavlja granicu izmedu Kine i Indije…
Nosači iz Ladaka nosili su me preko padina tog ledenika i kamenja nagomilanog u prolazu Saser, nastojeći, koliko god su mogli, da izbegnu padove po ledu i snegu koji bi mi pričinili bol. Ja sam, opet, bio tužan pri pomisli koliko bih se pre samo nekoliko nedelja radovao pri pogledu na jedan tako veličanstven planinski predeo i takvo penjanje uz strane jednog ledenika.” Ser Aurel Stajn, Ostaci starih ruševina u pustinji Cathai, tom 2
Prolaz kroz tjesnac SaserOtežano disanje: Iako smo bili upoznati sa činjenicom da ćemo biti na velikoj nadmorskoj visini, ipak smo bili zatečeni otežanim disanjem, naročito pri koračanju. Ali malo ko je o tome vodio računa kada smo se našli u potpuno nestvarnom ambijentu, kao da je disanje bilo suvišno, tako da smo skoro zaboravili da dišemo.
Pogled se pružao prema sjeveru ka bezbrojnim blistavobijelim piramidalnim vrhovima Himalaja, poređanih jedni iza drugih u beskrajnom nizu. Ličili su na dugačke, usporene, nečujne karavane natovarene snijegom, zaustavljene u prostoru i vremenu.
Valjda zbog visine i prelamanja svjetlosti imao se utisak da dijamantski prah lebdi iznad sniježnih vrhova i bijelih pramenova oblaka. Čudesan prizor.
Opis slikeIz Kolijevke snjegova, kako još zovu Ladak, ne može se vidjeti ljepotica Chomolanga odnosno Mont Everest. Tu privilegiju imaju posmatrači sa teritorije Nepala. Tako okamenjeni i snijegom prekriveni karavani “putuju” 2400km kružeći oko platoa Tibeta, od istoka ka zapadu i natrag širine od oko 300km, a penju se u neslućene visine do 8 km.
Smještaj u Lehu je bio u jednom novom hotelu, sa karakterističnim kvadratnim prozorima. Sve je bilo čisto i jednostavno, lišeno svake vrste luksuza, bez grijanja. Samo je u u trpezariji bilo toplo, goreo je oganj u kaminu.
Bio je početak ljeta, ali himalajskog. Danju je grijalo sunce velikom žestinom, a kako je zalazilo navlačili smo još po koji komad odjeće. Pravi luksuz su bile flaše sa vrućom vodom kojima su nas “darivali” na recepciji hotela, umjesto termofora, pa smo mogli donekle zagrijati krevete.
Naučili smo veoma važno pravilo, da kada se nađete, nenaviknuti, na tolikim visinama, obavezno budete u horizontali 24 časa, da bi se organizam donekle adaptirao.
Grad izgrađen na padini: Čitav Leh je izgrađen, osim glavne ulice, na padini. Naš hotel se nalazio u jednoj strmoj ulici. Morali smo se, uz priličan napor, penjati uzbrdicom da bi došli do centra grada, zaustavljajući se svakih 10-15 m i sa naporom udisali vazduh.
Ali ovo iskustvo nije bilo ni približno onom kakvo će uslijediti par dana kasnije kada smo se uputili prema jezeru Pangong.
Glavna ulica Leha, koja je ujedno i pijaca i trgovačka zona, neobično je koloritna. Žene bakarne boje lica sa duboko usječenim tragovima himalajskih ledenih vjetrova, sjedele su jedna do druge na trotoaru glavne ulice sa ponudom raznog povrća u velikim korpama i kantarima ispred sebe.
Prodavačica u glavnoj ulici u LehuOkićene živopisnim nakitom, na glavi obaveznim velikim komadima korala, tirkiza, raznih cvjetova, suvih peruški, minđuša od nizova sitnog biserja, karakterističnih za Ladak, sa prstenjem na svakom prstu .... Nevjerovatni vatromet boja.
Da li bi ti ukrasi za glavu bili tako efektni da nije tih sjajnih crnih kosa, očiju i suncem opaljenih lica. Kako bi tek slikari bili inspirisani? Baš treba imati sreću vidjeti taj prizor šarenila, tipično istočnjačkog pretjerivanja, a da tako prija i oku i kameri.
Ladački šalovi su posebna priča. Dok je naša grupa mukotrpno grabila ka najljepšem jezeru na svijetu Pangongu, jedan od saputnika, nadaren izvanrednim njuhom za dobrom trgovinom, Dragan, oboren visinskom bolešcću, zbog nediscipline, ostao je u Lehu radi oporavka.
Međutim, šetajući gradom nabasao je na radnju ladačkih šalova tkanih od vune veoma rijetkih koza, takozvanih pašmina, koje pasu na visini iznad 4000 m n\v. Za tkanje se koristi samo dlaka koja raste na grudima i ispod brade koza i izuzetne je mekoće.
Naravno da niko ne može da se mjeri sa njihovom vještinom bojenja prediva za šalove. To je specijalnost Ladačana kao, uostalom, i ostalih Tibetanaca. Razlozi su očigledno u prednosti koja podrazumijeva vještinu, znanje u korišćenju ponude prirode: razno korijenje, cvjetovi, plodovi i minerali ovog dijela svijeta.
Istorija Ladaka: Priča se da je kralj Ladaka poklonio kašmirskom vladaru jedan šal, pretpostavlja se izuzetnog kvaliteta, a ovaj ga poklonio osmanskom paši, namjesniku u Egiptu. To se desilo krajem XVIII vijeka, kada Napoleon Bonaparta osvaja tadašnju otomansku provinciju Egipat 1798 g. da bi Englezima onemogućio put za Indiju.
Osim osvajačkih pretenzija ovaj izuzetan vojskovođa i državnik imao je i kulturološke ciljeve. U ovu vojnu avanturu poveo je i 165 naučnika pariskog egipatskog instituta. Dogodilo se da je ovaj pohod vojno propao, ali je udario temelje modernoj egiptologiji.
Iako Bonaparta nije stigao do Ladaka i Indije, šal je preko turskog namjesnika u Kairu stigao kao poklon. Vraćajući se u Francusku u prtljagu Napoeonovom je bio i ladački šal. U Parizu je potom zavladala nezapamćena pomodna era inspirisana egipatskim stilom.…
Veoma vješti i ne baš korektni trgovici, Kašmirci su razvili moćnu proizvodnju šalova po ugledu na ladačke, ali lošijeg kvaliteta. Sirovina se dobija od kašmirskih koza i ovaca koje pasu na nižim nadmorskim visinama što umanjuje kvalitet prediva, u svijetu poznat kao kašmirski brend. Ladačku pasminu nije moguće nadmašiti finoćom i danas se može kupiti, ali veoma rijetko i po nevjerovatnim cijenama. Najbolje je poći do Ladaka i kupiti originalni šal od pašmine, ali mnogo je vrednije stati na tlo te čudesne zemlje i osjetiti njenu mističnost.
Kultovi i religije: Prije pojave i prihvatanja budizma kao dominantne religije na ovim prostorima postojao je kult bon koji se zadrzao do dana današnjeg i pripadnici obije religije se uvažavaju, a donekle i dopunjuju.
Religija bon nije imala obilježja poput manastira, hramova, monaha nego je kamen bio glavni materjalni iskaz te vjere.
Mani - kameni molitveni oblutak sa uklesanim teksovimaDugačke međe, podignute pored glavnih puteva i raskrsnica, su najvrijedniji prikaz umjetnosti na kamenu. Mani je kameni oblutak, zaobljeno pljosnat, ispisan je divnim tibetanskim pismom tehnikom klesanja.
Vjernici pronalaze okruglo pljosnato kamenje u koritu rijeke Ind, nedaleko od Leha, gdje ih je voda oblikovala i glačala, a tvrde kvarcne oblutke donose sa rubnih predjela pustinje Taklamakan. Ispisana strana, okrenuta prema gore, je poruka, bilo da je molitva, stihovi ili mantra, upućena nebesima.
Apsolutno se dolazi u iskušenje da jednostavno uzmete jedan kamen sa ogromne gomile i odnesete primjerak za uspomenu. Ljepšeg suvenira se ne može ni kupiti ni zamisliti, a pritom ti je na dohvatu ruke. Ali uzeti takav kameni molitvenik, mani, koji sadrži najtananiju poruku srca i duše, urađen sa mnogo truda od strane vjernika, vičnim alatu i pismu, bi bilo skrnavljenje tog simboličnog pejzaža.
Naravno da nijesmo mogli znati šta piše na kamenim molitvenicima. Možda su sadržavali stihove čuvenog tibetanskog pjesnika Milarepe iz XI vijeka ili pak omiljenu tibetansku mantru OM MANI PADNE HUM - O dragulju u cvijetu lotosa…
I pored iskazanog divljenja niko iz naše grupe nije posegnuo za kamenjem. Možda je iznad njega lebdio Lha (La), božanski duh iz religije bon, zaštitnik opasnih prelaza i prevoja. Bio je to civilizacijski stav i iskazano poštovanje mojih saputnika prema drugoj vjeri i kulturi. Inače, moja grupa brojila je dvadesetak, meni dragih ljudi, raznih starosnih dobi, ali iste nezasite želje za novim prostorima, saznanjima, divnim druženjima i dogodovštinama.
Priča o princezi: U VII vijeku, udajom za kralja Sungcena Gamca, veoma pobožna, kineska princeza Ven Ceng u miraz donosi novu vjeru, budizam, na tibetanski prostor koji se spaja sa postojećim kultom bon veoma čudnih obreda u vidu vračanja i bajanja.
Prihvatanjem budizma počinju da se grade stupe, čorteni, manastiri, otvaraju škole… Pored puta, na raskrsnicama, prevojima se nalaze čorteni i stupe, tibetansko – ladačke specifične svete građevine. To su mjesta gdje vjernici postavljaju darove povodom budističkih praznika.
Na ulazu u manastirski kompleks, kao i svuda po Tibetu, se nalaze stupe, budističke grobnice karakterističnog oblika, za značajne lame. I stupe i čorteni su bijele građevine sa različitim simbolima izraženim kroz geometrijske forme od podnožja do vrha, veličine u zavisnosti od značaja svetaca i obično sadrže relikvije. Moćan su simbol budističke vjere.
Osnova je pravougaona i predstavlja život na zemlji, stepenice prema nebu su nivoi znanja. Da bi se stiglo do najvisočije tačke koja simbolizuje duh koji lebdi, prolazi se kroz mnoga iskušenja. Duh u obliku jezička na vrhu očekuje čas napuštanja materjalističkog svijeta. Po budističkoj vjeri to nije kraj, jer duh se vraća u nekom drugom obliku.
Nedaleko od Leha na razdaljini od 15 do 40 km se nalaze mali gradovi Sej, Tiski i Hemis. Poznati su po divnim manastirima, naročito u Hemisu, izvanredne arhitektonske usklađenosti sa prostranim unutrašnjim dvorištem gdje se održava ljetnji festival u čast rođendana gurua Padna Sambave.
Manastir u HemisuNajbogatiji je manastir u Ladaku. Posjeduje najdužu thanku (tanku), sliku na svili, koju otvaraju svake dvanaeste godine kada svetkovine poprimaju najveće vjersko obilježje i u manastir dolaze hodočasnici iz najudaljenijih krajeva zemlje.
Džinovski točak ciklusa života, nalik ogromnom mlincu, je postavljen ispred glavne kapije manastira. A na obrednoj putanji, unutar manastirskog dvorišta postavljeni su u dugom nizu, jedan do drugoga točkovi života, veliki mlinci, koje vjernici zamahom ruke pokreću i izgovaraju svoje molitve.
Po jedno dijete iz svake porodice se obavezno šalje u manastire da bi se od malih nogu pripremali za buduće zvanje lama. To je bilo u neku ruku zbrinjavanje odabranika, zagarantovano školovanje, obezbjeđivanje smještaja i ishrane u toj siromašnoj zemlji. Njihova jedina imovina su odjeća i čanak ovalnog oblika koji služi za milostinju.
Stanovništvo im udjeljuje pomoć, a najčešče u vidu smjese pečenog mljevenog ječma, maslaca pravljenog od jakovog milijeka i čaja. Tako se pravi čampa, tradicionalno jelo koje kada se stvrdne nalik je hlebu i može da traje danima.
Kad god se se monasi zaustave naprave čaj i grickaju čampu. Prosto nevjerovatno od čega mogu da žive.
Penjući se prema prevoju Changla(Čangla) sa visoke kote od 5000m n\v, na putu prema jezeru Pangong vidi se grad Leh sa okolinom, nekada nazivan Oaza zbog živopisnih boja zasađenih njiva i zlatastih polja žitarica.
Ljeti ima dosta kajsija i raznog povrća jer se polja (polja probujaju kada se) navodnjavaju topljenjem snijega sa okolnih ledenika.
Duž puta su male kuće od kamena sa ravnim krovovima prekrivenim busenima trave, a ponegdje i razastrtim voćem i povrćem koje mještani suše za zimu. Ispred kuća koze i jakovi okićeni kićankama.
Sve što imaju, imaju zahvaljujući tom moćnom blagodarnom govečetu: nosi tovar, daje mlijeko, meso, ogrijev od sasušene balege, kožu za obuću i odjeću….
Prilično je bilo neizvjesno da li će se organizovati put prema jezeru Pangongu iz razloga bezbjednosti. Ipak se organizovao odlazak. Nekoliko terenskih džipova nam je bilo dodijeljeno i krenusmo u avanturu.
Penjemo se serpentinama prema prevoju Changla na visini od blizu 5500 m n.v. što se odražavalo velikim pritiskom na bubrege i po otežanom disanju. Zahvaljujući mom prethodnom boravku na Tibetu i čudesnom svojstvu organizma da pamti, ovu visinu sam mnogo bolje podnosila ovog puta.
U kolima, pored mene su se nalazile Anđelka, tolerantna osoba, Anči dobrica, malo razmažena i od kada manje-više putujemo zajedno, ne prelazi sedamdeset godina, inače pasionirani svjetski putnik koji uživa u svakoj situaciji. I Marija tiha, nježna, prilagodljiva nastalim situacijama.
Nas tri sjedimo pozadi na sjedištima bočno postavljenim i samim tim vrlo nekomfornim, a Anči, ne skrivajući zadovoljstvo, smješta se pored vozača.
Kako serpentine postaju sve učestalije, a nadmorska visina raste nevjerovatnom brzinom, počinju mučnine naročito izražene kod Marije.
Na naše žalopojke Anči samo kritikuje kako smo ‘’svilene’’ za razliku od nje koja sve dobro podnosi. Dosjetismo se da je zamolimo da ustupi svoje mjesto Mariji, što ona vrlo nevoljno pristade.
Poslije prevoja Changla nastupilo je spuštanje, takođe serpentinama. Anči nije mirovala, svakih 5 min je pitala Mariju da li joj je bolje, ne bi li ugrabila priliku da se ponovo dokopa svog mjesta.
Pošto smo prešli prevoj i započeli spuštanje prema jezeru, opažamo kako se mijenja reljef i po obliku i po boji. Padine su ogoljene i obojene spektrom zemljanih boja od mliječne boje krečnjaka do tamne terakote.
U jednom trenutku u daljini, među smeđim vrhovima, zablistao je plavi safir. Jezero Pangong. Taj veličanstveni trenutak, slike koja zadivi oko, se nije više ponovio, a zašto i bi. Bilo je sasvim dovoljno za sjećanje.
Jezero PangongČudesno jezero: Kako smo se približavali jezeru put je vodio uz plitki potok sa busenima trave, kojeg je formirala otapajuća voda sa jednog ledenika. U sred potoka na jednom busenu razlepušio se u svoj svojoj ljepoti kraljevski primjerak rakuna sa nevjerovatno srebrnim krznom. Potpuno je bio indiferentan na naše prisustvo.
Ubrzo smo ugledali još jedno vrlo dragocjeno stvorenje, koje živi samo na ovim visina, a to je čuvena pašmina, patuljasta koza od čije se dlake prave najmekši i najluksuzniji šalovi.
Susret sa nestvarnom ljepotom jezera i okruženja je posebna priča. Različito smo reagovali. Bilo je tu i vriske i suza i padanja po zemlji i dugog ćutanja…Neka vrsta šoka.
U jednom trenutku jezero je bilo boje tirkiza, u sljedećim boje smaragda, safira, lapis lazulija…. Na krovu svijeta prisustvovali smo čudesnom light show-u prirode. Na toj visini je veoma učestalo prelamanje svjetlosti.
Jezero PangongZbog sudaranja indijske ploče i azijske nastupila je orogeneza i tako su se uzdigli Himalaji, zahvatili vodu iz okeana i zarobili je među svojim vrhovima.
Takva jezera se “hrane” vodom od otapanja glečera i snijega. U stijenama se mogu naći ahat, tirkiz, korali (takozvani planinski), velike morske spiralne školjke, za budiste simbol beskonačnog kretanja energije i koriste ih u meditaciji, u otklanjanju energetskih blokada u tijelu….
Začuđujuće je koliko kreativnosti posjeduju ljudi na tibetanskoj visoravni. Na jednoj svetkovini bile su žene, pretpostavljam iz imućnijih porodica sa specifičnim nakitom za glavu. U to se ubraja dekorativni perak, pokrivalo za glavu napravljen od nizova tirkiza različitih oblika i veličine, prišivenih na suknenu crnu podlogu.
Ladačke žene u tradicionalnoj nošnjiPerak natkriva pola čela, tjeme i seže do sredine leđa. Neke nose, više komforan, šešir od somota, nalik cilindru, sa dva zaperka sa strane. Tome treba dodati velike minduše od sitnih sedefnih perli, inače potpuno autentični nakit Leha, a nose ga sve žene kako one mlade tako i manje mlade.
Vraćamo se u Leh. Anči se konačno dokopala svog sjedišta u kolima, Marija prinuđena da zauzme neudobno sjedište pored Anđelke, a Sonja preko puta.
Ja sam, takoreći utekla, jer sam našla slobodno sjedište u drugom džipu, vjerujući da sam se spasila. Nikad mi nije bio oprošten prebjeg, jer je teret brige oko Marije i Anči, koje su bile u ozbiljnom problemu, pripao Anđelki.
Od Sonje nije bilo vajde. Ništa je nije moglo odvojiti od kamere, premještala se sa jedne na drugu stranu kola. Nedaobog da joj što promakne.
Konvoj je konačno krenuo. Makadamski put je bio pod stalnim nadzorom nekoliko bagera da bi se česti odroni brzo raščiščavali, a što je značilo da tlo ne miruje i da su ploče kontinenta i podkontinenta u stalnoj akciji. Imali smo, ipak, veliku sreću da ne budemo zatrpani.
Nekako smo izdržavali uspon do prevoja Changla, ali spuštajući se serpentinama prema Lehu svi smo bili u nekom stanju polusvijesti i mučnine.
Prava drama se odigravala u Ančinom picgaueru.
Kada se konvoj zaustavio Marija je već bila nagnuta nad liticom, Anđelka joj je pridržavala glavu, a Sonja obavezno snimala.
Vozač, vidno uznemiren, nagnuo se nad nepomičnom Anči. Bojažljivo joj opipavao žilu na vratu i zabrinuto vrtio glavom. Svi smo se unezverili i panično skakutali oko vozila kada, u jednom trenutku Anči otvara oči i prvo što je opazila, bila je Marija: “Kog đavola tamo radi, šta premerava po Himalajima’’.
Sa olakšanjem dočekasmo ovo Ančino buđenje i kada se uvjerismo da je sve u redu, nastavismo put ka Lehu.
Pošto je prvi stigao pred hotel, naš vodič Neša sa nestrpljenjem je očekivao da pristignu svi džipovi, vrlo zabrinut za Mariju, Anči i Anđelku. Nikad neću zaboraviti njegov pogled kada su iz kola izašle tri dame sređene, očešljane, našminkane, a jedna sa uključenom kamerom. Šta više reći o svjetskim putnicama.
