Ženidba knjaza Danila: Na sveopštem Crnogorskom narodnom zboru 1. marta 1852. godine Crna Gora je proglašena za knjaževinu. Crnom Gorom je prije knjaza Danila vladao mitropolit Petar II Petrović, te je tako te 1852. godine Crna Gora iz neke vrste teokratije preobražena u svjetovnu državu i to je za crnogorski narod bio epohalan događaj.
Knjaz Danilo se oženio tek tri godine poslije stupanja na prijesto. Na početku vladavine morao je da se bori sa unutrašnjim političkim protivnicima da bi učvrstio vlast, a krajem 1852. i početkom 1853. Crna Gora je napadnuta od Turske, iz tog rata je uspješno izašla.
U aprilu 1853. godine (istoričar i akademik CANU Dimo Vujović misli da je to tada bilo), knjaz Danilo je iz Beča, preko slikara Anastasa Jovanovića, poručio srpskom knezu Aleksandru Karađorđeviću da želi da oženi njegovu kćerku, ali odgovor nije stigao na vrijeme. Potom, kad se vraćao za Crnu Goru, u Trstu je na jednoj večeri upoznao Darinku Kvekić. Dimo Vujović u vezi Danilovih namjera da se oženi, piše:
"U to vrijeme je pominjana i kombinacija za knjaževu ženidbu kćerkom bečkog bankara barona Sine, sa kojom mu je nuđen miraz od preko milion florina. Ali knjaz je odlučio da se oženi kćerkom tršćanskog trgovca Marka Kvekića, koji je starinom bio iz Herceg Novog. Vuk Vrčević kaže da se knjaz Danilo na to odlučio prije nego je dobio odgovor iz Beograda u vezi sa njegovom namjerom da isprosi kćer kneza Aleksandra Karađorđevića. Naime, pošto mu taj odgovor nije stigao ni u Trst, on se, uoči svog odlaska iz Trsta, na jednoj večeri upoznao sa Darinkom Kvekić i odmah odlučio da je vjeri." (Dimo Vujović, Knjeginja Darinka, Cetinje, 1968, str 13)
Vuk Vrčević je naveo Danilove riječi: "Sve je na ovom svijetu suđenje, a osobito vjenčanje. Ja sam htio kao knjaz da knjaževu šćer vjenčam, pak ne bi mi suđeno. Ali je vazda bolje vjenčati viđenu, no čuvenu djevojku." (ista knjiga, str 13)
Prema istorijskim izvorima iz tog vremena veliki dio stanovništva i najuticajniji ljudi u Crnoj Gori bili su protiv ovog braka, ali - i Rusija.
Vjenčanje je obavljeno na Cetinju, u posljednoj sedmici januara 1855. godine.
Knjeginja Darinka je bila vrlo obrazovana: Dimo Vujović piše: "U mnogim izvještajima o njoj se govori kao o visokoobrazovanoj ženi. Ona je učila srpsku školu u Trstu, u kojoj je nastava izvođena na tri jezika: srpskom, italijanskom i njemačkom. Ona je potpuno još govorila i francuski i engleski. Izgleda da je prije udadbe pokušavala da se bavi i književnim radom. Darinka nije bila mnogo lijepa, ali su je, osim solidnog obrazovanja krasila i neka druga svojstva, kao gracioznost, bistrina i energičnost, te je posjedovala kvalitete koji su knjaza Danila mogli oduševiti i čvrsto ga vezati za nju već od prvog susreta." (ista knjiga D. Vujovića, str 20)
Na strani 36 iste knjige Vujović piše kako je francuski admiral Žirijen de la Gravijer opisivao Darinku: "Admiral ističe da je ona prilično obrazovana, čemu doprinosi stalno čitanje na koje je nagone duga zima i veliki snijeg. 'Ona čita skoro sve što se publikuje u Evropi' - kaže admiral, ističući da ona na Cetinju nema nikakve razonode: 'Njen život je otprilike onakav kakav su vodile gospodarice zamkova u srednjem vijeku ali samo bez lova na sokolove i pjesama madrigalista'.
Politički uticaj knjeginje Darinke: Pošto Danilo nije prihvatio mitropolitsku stolicu koju mu je namijenio Petar II Petrović Njegoš, najviša pozicija u Crnogorskoj crkvi ostala je dugo upražnjena. Arhimandrit Cetinjskog manastira tada je bio Nikanor Ivanović, rodom iz Drniša u Dalmaciji. Dimo Vujović kaže da je bio ponizan prema knjazu i knjeginji: "Izgleda da je njegova servilnost imala prilično uspjeha kod knjeginje Darinke, koja je bila vrlo mlada i sujetna. Ona je, izgleda, bila često u društvu arhimandrita, jer joj je ono izgleda odgovaralo više nego društvo crnogorskih glavara, pošto je on bio školovaniji i obrazovaniji."
Nikanora Ivanovića je knjaz Danilo 1858. postavio za mitropolita Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a Dimo Vujović kaže da je knjeginja "vjerovatno mnogo doprinijela njegovom imenovanju za vladiku." Nikanora Ivanovića su poslije smrti knjaza Danila, vojvoda Mirko Petrović i knjaz Nikola lišili položaja mitropolita.
I protivnici knjaza Danila i Rusi smatrali su da Darinka jako utiče na Danilovu spoljnopolitičku orijentaciju. Dimo Vujić piše: "Baš u vrijeme ženidbe knjaza Danila i uskoro zatim manifestuje se izvjesno zahlađenje u rusko-crnogorskim odnosima sa jedne strane, i orijentacija Crne Gore prema Francuskoj, sa druge. Ovakva spoljnopolitička orijentacija Crne Gore dovođena je, od strane protivnika knjaza Danila i ruske diplomatije, u vezu sa imenom knjeginje Darinke." (ista knjiga, str 47)
Sem što je bila supruga knjaza Danila, Darinka je bila nešto kao visoki državni funkcioner, Vujović piše:
"Knjeginja je bila u toku svih političkih akcija koje su sa Cetinja preduzimane. Sva pisma koja su dolazila iz inostranstva ili su tamo odlazila prolazila su kroz njene ruke ili je ona sa njima upoznata. Ruski konzul Petković često je ukazivao na ovu činjenicu, a to njegovo mišljenje potvrđuje jednim svojim izvještajem i sam francuski konzul Ekar. Naime, prilikom jedne posjete Cetinju on je predao knjazu Danilu depešu francuske vlade u vezi s ubistvom Stevana Perovića-Cuce, u kojoj su bile navedene optužbe da je to djelo knjaza Danila. Pošto je knjaz pročitao ovu depešu, odmah ju je pružio Darinki da je pročita, jer je i ona prisustvovala knjaževim političkim razgovorima s Ekarom." (ista knjiga, strane 47 i 48)
Da je Darinka glavni zagovornik profrancuske politike na Cetinju nije tvrdio bilo ko, već sami Rusi, još Vujović piše:
"Najupornije tvrđenje da je knjeginja Darinka glavni inicijator profrancuske orijentacije Crne Gore zastupala je ruska diplomatija i njeni privrženici u Crnoj Gori." (ista knjiga, str 50)
Knjeginja Darinka prihvatala priznanje turskog sizerenstva: Akademik Branko Pavićević piše da je na knjaza Danila vršen pritisak da prizna Turskoj vazalstvo (sizerenstvo): "Pritisak diplomatije zapadno - evropskih država na knjaza Danila da prizna vrhovno sultanovo sizerenstvo nad Crnom Gorom ima svoju predistoriju, čiji se nagovještaji zapažaju još od 1853 - 1854, a naročito od onog trenutka kad je na zahtjev austrijske vlade povučen iz Crne Gore ruski izaslanik Jegor Petrovič Kovaljevski." (Branko Pavićević: Knjaz Danilo, montenegrina.net)
Nešto kasnije u istoj knjizi Pavićević piše da je Darinka bezrezervno prihvatala da Crna Gora postane Turska vazalna zemlja: "Pritisak francuskog vicekonsula na knjaza olakšavala je činjenica što je i knjeginja Darinka bila bez rezerve za sporazum s otomanskim kabinetom."
Darinkino rasipništvo, na štetu Crnogoraca: Darinkin otac Marko Kvekić bio je uspješan i bogat trgovac, no, brzo pošto je Danilo oženio Darinku, postalo je jasno da su Kvekići osiromašili, propali. Danilovi i Darinkini protivnici su Darinku stalno optuživali za rasipništvo. O tome je pisao Đorđije Petrović ruskom konzulu u Dubrovniku Stremouhovu. Vujović piše i o onome što je Milorad Medaković zabilježio: "O rasipništvu Darinkinom pisao je i Medaković. On kaže da je Rusima bilo poznato da je Crna Gora od 1854. do kraja 1856. primila iz Rusije 18.000 dukata i da je od toga došlo u Crnu Goru samo nešto više od 3.000 dukata, 'a ostalo sve ostalo je u Trstu na podmirenje različnije rashoda knjeginje Darinke itd. Mužu svome nije donijela ni dinara, a trošiti znala je pomoć i novac jadne sirotinje Crnogorske'." (str 56, ista knjiga Dima Vujovića)
Dimo Vujović još piše, o istom: "Knjeginja Darinka se trudila da svoju porodicu izvuče iz finansijskih teškoća, pa je u tom cilju vršila izvjestan pritisak na knjaza Danila, a ovaj je u tome popuštao i preduzimao izvjesne korake u korist svoje tazbine... Tako je Đorđe Petrović u već pomenuto žalbi pisao da je knjaz narodni novac, koji je bio određen za kupovinu hrane, htio da "pozajmi" Darinkinoj braći da tim novcem trguju i da je Senat to s teškom mukom spriječio, a pod tačkom 13 svoje žalbe iz 1857. kaže: 'U toku ove godine poslao je knez svoga ađutanta u Beč da iz narodnog fonda, koji leži kod ruske trgovačke banke uzajmi novac za svoje šurake, ali za kupovinu žita za narod koji umire od gladi, nije htio ništa da priloži.' Iz istih razloga i konzul Stremouhov odbio je da preda rusku pomoć prilikom doalska u Crnu Goru u jesen 1856."
Dimo Vujović opisuje jedan izvještaj ruskog konzula u Dubrovniku Konstantina Petkovića, od 1. (13.) marta 1859. godine: "Petković kaže da su poslije smrti Darinkinog oca njena braća došla u vrlo težak položaj, jer su se mnogobrojni kreditori pojavili sa svojim potraživanjima, pa pošto nijesu bili u stanju da taj novac vrate, Kvekićima je prijetila opasnost da budu uhapšeni. Da bi izbjegli tu neprijatnost i udaljili se s austrijske teritorije oni su se obratili za pomoć svojoj sestri knjeginji Darinki, koja se tada nalazila u Parizu. Knjaz Danilo opirao se u početku, ali je najzad popustio Darinkinom pritisku i pristao da se Kvekićevim kreditorima obaveže na iznos od 500 hiljada cvancika, što je knjeginjinoj braći omogućilo da napuste austrijsku teritoriju.
Petković kaže da je knjaz, osim toga natovario sebi još jedan teret: on sada izdržava porodicu Kvekić, koja je došla u Pariz, kod knjaza i knjeginje, a otuda sa njima u Crnu Goru, gdje su na račun knjažev živjeli godinu dana. Osim toga, prema Petkoviću, kada su napustili Crnu Goru, knjaz im je dao iz narodne kase 20.000 guldena za lični trošak. Uskoro im je knjeginja Darinka ustupila i svoj miraz od 50.000 guldena, kako bi mogli da podmire neke svoje kreditore. Ali sve su te sume bile ubrzo potrošene, pa se knjaz 'ponovo našao u položaju da ispunjava molbe knjeginje i šalje s vremena na vrijeme znatne sume za izdržavanje porodice Kvekić'." (ista knjiga, str 58)
Vidimo, zapravo, Darinkinog miraza nije ni bilo, jer je vraćen Kvekićima.
Aktivnosti knjeginje Darinke poslije smrti knjaza Danila: Na knjaza Danila izvršen je atentat u Kotoru, 31. jula 1860. godine (12. avgusta po novom kalendaru), kada je smrtno ranjen.
Na dan sahrane knjaza Danila, njegov sinovac Nikola Mirkov Petrović proglašen je za novog knjaza, sami Danilo je njega odredio za svog nasljednika.
Medaković je pisao: "I posle smrti kneza Danila nije prestavala Darinka plesti se u političke poslove. Vojvoda Mirko bio je mrzitelj ženskog uplitanja i on Darinku nije mogao trpjeti, već ju je prezirao, pa i u oči prigovarao, da je svoj nesreći u Crnoj Gori ona kriva i da mu je ona brata saranila." (ista knjiga, str 70)
Krajem decembra 1860. godine francuska carska kancelarija je obavijestila knjeginju Darinku da joj je car odredio penziju od 12.000 franaka godišnje koju će od 1. januara 1861. isplaćivati Ministarstvo spoljnih poslova.
I ruski car je knjeginji Darinki u jesen 1861. godine odredio godišnju penziju od 4.000 srebrnih rubalja.
Poslije stalnih svađa sa vojvodom Mirkom Petrovićem koji se borio protiv Darinkinog rasipništva, ona je napustila Cetinje i Crnu Goru, 12. novembra 1860. godine. Ruski konzul u Dubrovniku Petković, bio je zadovoljan zbog Darinkinog odlaska iz Crne Gore. Za vrijeme boravka u inostranstvu Darinka je pokušavala da preko francuske diplomatije izdejstvuje da joj se dodjeljuje velika penzija iz crnogorske kase - za izdržavanje nje i Olge, ali je to vojvoda Mirko spriječavao.
Dimo Vujović piše: "Ipak, nakon oštrih sukoba oko penzije, s proljeća 1861. godine dolazi do izvjesnog pomirenja, koje se ostvarilo preko pisama koje su knjaz Nikola i knjaginja Darinka izmijenjivali." (ista knjiga, str 96)
Knjeginja Darinka se na Cetinje vratila sredinom avgusta 1862. godine, kada je Crna Gora bila u najtežem položaju, već nekoliko mjeseci se nalazila u ratu protiv Turske. Krajem avgusta Turci su uspjeli da zauzmu Rijeku Crnojevića i napredovali su do ispred Dobrskog sela. Potom se, kako piše Vujović, umiješala evropska diplomatija, prvenstveno ruska i francuska, sa namjerom da se okonča sukob. Na Cetinje je došao francuski konzul Vijet i razgovarao sa knjazom Nikolom oko uslova mira koje je postavio Omer-paša Latas. Darinka je bila za to da se sklopi mir sa Turcima, makar i pod njihovim uslovima, ali su i njoj i knjazu Nikoli smetale dvije turske odredbe iz tog predloženog mirovnog ugovora - izgradnja turskih blokhauza (utvrđenja) u djelovima Crne Gore i drugi - da vojvoda Mirko napusti Crnu Goru. Iako je bila u stalnim nesuglasicama sa vojvodom Mirkom, rekla da Mirko ima preveliki uticaj na knjaza Nikolu, ali, izgovorila je i sljedeće: "Ali ćete priznati da to ne bi bilo moguće učiniti u okolnostima tako kritičnim. Mirko nije voljen, ali ga se plaše, samo on može odvratiti opasnosti koje prijete knjazu." (ista knjiga, str 104)
Darinkina strahovanja su bila - da bi poslije turskog haranja Crnom Gorom i opšte nestašice, moglo doći do nezadovoljstva i bune Crnogoraca, i da jedino Mirko može Crnogorce da drži u poslušnosti.
Darinkin stav da treba prihvatiti nepovoljni mir sa Turcima izgleda da je imao nekog uticaja na knjaza Nikolu i može se reći da je Darinka, gledano iz današnje perspektive, odigrala pozitivnu ulogu u ovom kritičnom događaju.
Ruski konzul Petković je u vrijeme božićnih praznika, početkom 1863. boravio šest dana na Cetinju. Uvijek prema njoj zlovoljan, izvijestio je svoje pretpostavljene da se Darinka i dalje miješa u sve državne poslove. Petković je pisao: "Ona je svim rukovodila, sve se izvršavalo po njenim kapricima i knjaz ni jednog koraka nije učinio a da prethodno ne priđe njenoj ruci i ne upita je za savjet ili odobrenje." (ista knjiga, str 106)
Dimo Vujović kaže da su Petkovićeve optužbe prećerane, međutim, ovako dalje piše: "Tako su, na primjer, tačne njegove opaske da je ona željela da se miješa u sve političke akcije i poslove, da knjaza Nikolu potpuno potčini svome uticaju, da u dvoru vodi prvu riječ itd. Darinka je učestvovala u korespodenciji sa okolnim turskim pašama. Tako je zajedno sa knjaževim ljekarom Francuzom Pankracijem napisala knjažev odgovor na Derviš-pašino pismo koje je njegov ađutant donio na Cetinje 23. oktobra 1862. godine. . . Ona se miješala u sva unutrašnja pitanja zemlje." (ista knjiga, str 107)
Ruski konzul Konstantin Petković je opisao Darinkin odnos prema mladoj knjeginji Mileni:
"Nemoguće je bilo ravnodušno gledati na žalosnu ulogu, na koju je spala dobrodušna i krotka mlada knjeginja. Darinka se držala prema mladoj knjeginji i tako visoko i neceremonijalno da bi drugi mogli pomisliti da je Milena prosta žena u knjaževoj kući, a ne žena gospodara Crne Gore. U toku šest dana boravka na Cetinju ja nijedan put nijesam primjetio da se knjaz zanimao mladom knjeginjom, kao što je to bilo ranije: čitava njegova pažnja bila je posvećena izvršenju i najmanjih želja Darinkinih." (ista knjiga, str 107 i 108)
Konstantin Petković je i dalje stalno izvještavao svoje pretpostavljene o rasipništvu knjeginje Darinke. Za tada izuzetno siromašnu Crnu Goru značajne sume novca iz državne kase odlazile su na Darinkine potrošačke prohtjeve i još više na izdržavanje njene porodice Kvekić.
Dimo Vujović još opisuje njenu ulogu u Crnoj Gori: "Darinka je još od svog dolaska u Crnu Goru gajila ambiciju da ogigra značajnu civilizatorsku ulogu. Zato je posebnu pažnju posvećivala vaspitanju i školovanju crnogorske djece, u prvom redu one koja su se nalazila u njenoj neposrednoj blizini, na dvoru ili Cetinju. Time se ona bavila i nakon smrti knjaza Danila." (str 135, ista knjiga)
Dok je živjela na Cetinju Darinka Kvekić je stalno učestvovala u političkom životu Crne Gore. Godine 1865. učestvovala je u rješavanju crnogorsko-turskih pograničnih odnosa. Vujović piše: "Ona je mnogo doprinijela da na Cetinju preovlada mišljenje da treba pregovarati s Turcima." (str 138, ista knjiga)
U septembru 1865. Darinkin brat Nikola Kvekić je išao u Mostar na pregovore sa Omer Fevzi-pašom. Ovo je ruski konzul Petković oštro kritikovao, u izvještaju svojim pretpostavljenima napisao je da je knjaza Nikolu Darinka ubijedila da u ovu diplomatsku misiju pošalje njenog brata. Vujović piše (str 141) da je Nikola Kvekić u ime knjaza Nikole vodio i prepisku sa francuskim konzulom u Skadru. Srpski izaslanik na Cetinju Milan Piroćanac 1867. je izvještavao svoje pretpostavljene - kako knjeginja Darinka "do pre godine dana, što se strane politike tiče, ima najveći upliv u Crnoj Gori" (str 146).
Srpski političar Jovan Ristić pisao je da je zahvaljujući Darinki i arhimandritu Dučiću (Hercegovcu), došlo do jednog sporazuma Srbije i Crne Gore, 1866. godine.
Godine 1867. knjaginja Darinka je napuštila Crnu Goru poslije političkog razlaza sa knjazom Nikolom, Dimo Vujović piše: "Ona je postala jedan od stubova opozicije koja se u Crnoj Gori javila prema politici knjaza Nikole i vojvode Mirka." (str. 149 i 150, ista knjiga)
O Darinkinom uticaju na knjaza Nikolu, prije njihovog političkog razlaza, Vujović kazuje: "Vidjeli smo da je Darinka vršila vrlo veliki uticaj na knjaza Nikolu." (str 148)
Knjeginja Darinka je napustila Crnu Goru u proljeće 1867. godine, poslije toga se u nju vraćala samo kao gost. Nastanila se u Veneciji, ali je povremeno, zbog materijalnih teškoća u koje je zapadala, pomišljala da se vrati u Crnu Goru. Ruska vlada se trudila da osujeti te njene namjere. Darinkini veliki dugovi su riješeni na sljedeći način, Dimo Vujović pojašnjava: "Na kraju je knjaz Nikola pristao da isplati dugove knjeginje Darinke, pa joj je dao 106.000 franaka, s tim što se ona obavezala da u toku od 10 i po godina, počev od 1. januara 1875, ustupi knjazu svoju rusku penziju. . . Finansijske teškoće Darinkine time nijesu prestale, pa je nekoliko godina kasnije crnogorska vlada garantovala jedan zajam od 40.000 franaka koji su Olga i Darinka podigle. Tako je Darinka prestala da bude i politički, a ostala je samo finansijski problem i teret za Crnu Goru." (str 154, ista knjiga)
Danilova i Darinkina kćerka Olga, nije se udavala, umrla je u 37. godini života, u Veneciji, 21. septembra 1896. godine.
Kad se pročita Vujovićeva knjiga i pisanja drugih istoričara, kao i pisanja savremenika knjeginje Darinke, da se zaključiti da njen uticaj na vođenje spoljne politike Crne Gore nije bio mali.
Ono što je prilično sigurno, istorija Crne Gore ne bi bila ista da je knjaz Danilo umjesto Darinke oženio kćerku kneza Aleksandra Karađorđevića, kako je prvobitno namjeravao.
