Petar II Petrović Njegoš, njegovo državničko i književno djelo i ukupna njegova zaostavština, više od jednog vijeka, predmet su permanentne ideološko-političke, nacionalne i nacionalističke, nerijetko i šovinističke, te vjerske, jezičke, kulturne i druge zloupotrebe. To je, puno puta, dolazilo (u većoj ili manjoj mjeri) do izražaja kroz čitavi, XX vijek i to traje, intezivno, i u ovom, XXI vijeku.
Stanovišta sam da mrtvi Njegoš, dakako, ni subjektivno ni objektivno, ne može biti istorijski i idejno odgovoran za nedjela onih koji su ih činjeli sa njegovim imenom na usnama i sa njegovim likom na transparentima i drugim parolaškim sredstvima, koja su korišćena u ideološko-političkoj i propagandnoj, ratnohuškačkoj i ratnoj akciji raznih krugova i centara vlasti i moći, pogotovo u potonjoj deceniji XX vijeka.
Zloupotrebe pjesnika: Jedno je istinski, originalni i autentični Njegoš iz prve polovine XIX vijeka, a nešto sasvim drugo zloupotreba Njegoša u XX i XXI vijeku. Njegoš je bio crnogorski vladar, državnik Crne Gore, pjesnik slobode, filozof, mislilac, diplomata, reformator i poglavar autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koji je ostavio brojne tragove u svojim zapisima o njenoj autokefalnosti. Slobodna i nezavisna Crna Gora i opstanak crnogorskog naroda, za Petra II Petrovića Njegoša bili su imperativ i aksiom njegovog državničkog i drugog djelovanja tokom čitavog njegovog političko-državničkog životopisa.
Dovoljno je, kao jedan od brojnih dokaza rečenih tvrdnji, navesti ovom prilikom i to da se Petar II Petrović Njegoš, u svojstvu tadašnjeg arhimandrita crnogorskoga i u ime Praviteljstvjušćeg Crnogorskog Senata, službenim pismom sa Cetinja 17. jula 1832. godine, obraća osmanskom veziru i upravitelju Rumelije, Mehmed-Rešid paši, u kojemu, pored ostalog, navodi:
Pismo Mehmed paši: “Crna Gora nepresječno je kako svoju nezavisimost tako i svoju vjeru sačuvala i krv svoju prolijevala samo radi slobode, nezavisimosti i svoje vjere, niti se ikad ikomu hoćela pokoriti, znajući ona dobro počitovati što je to sloboda i predviđajući kakva bi to nevolja bila tuđima robovima biti” (Petar II Petrović, “Djela”, CID, Podgorica, 1995., str. 803). U istome pismu veziru Mehmed-Rešid paši, Petar II Petrović-Njegoš mu poručuje: “I ako Vi na nas napadnete, mi ćemo prinuđeni biti braniti našu slobodu i nezavisimvost, koju su i naši prađedovi branili i mlogi žrtvom postali. Tako isto i mi svi jednodušno prolićemo našu posljednju kaplju krvi za vjeru, slobodu i nezavisimost, i da znate dobro da Crnogorci radi su vi do posljednjega pogrebsti sebe pod razvalinama svojijeh kućah i so tijem ostaviti potomstvu svjedočanstvo grobovijeh krstah das u postradali za vjeru i otečestvo negoli potpasti pod igo tuđega ropstva” (Ibidem, str. 804).
Poglavar autokefalne crkve: Petar II Petrović Njegoš je bio poglavar autokefalne Crnogorske crkve. To je istorijska činjenica, koju ne mogu potrijeti oni koji su to u prošlosti negirali i oni koji to i danas osporavaju iz nacionalističkih, velikodržavnih, asimilatorskih, ideološko-političkih razloga. Tako je Njegoš izričito u pismu karlovačkom episkopu (docijem mitropolitu i patrijarhu Karlovačke crkve, koja je djelovala u okviru Austrijskog carstva) Josifu Rajačiću od 2. oktobra 1832. godine pomenuo Crnogorsku pravoslavnu crkvu, zahvaljujući se Rajačiću za pomoć koju joj je pružio. Bio je Njegoš poglavar autokefalne Crnogorke crkve i kao takav hirotonisan avgusta 1833. u Petrogradu, uz lično prisustvo ruskog cara Nikolaja I Romanova.
Zaboravljaju namjerno oni pojedinci i grupe koji zloupotrebljavaju Petra II Petrovića Njegoša, da je Njegoš osnivača raške/srpske dinastije Nemanjića STEFANA NEMANJU DOŽIVLJAVAO I KARAKTERISAO KAO OSVAJAČA i OKUPATORA CRNE GORE, odnosno, njene preteče, srednjevjekovne Duklje/Zete, prve i najstarije crnogorske države, kojom je upravljala dinastija Vojislavljevića (XI i XX vijek). Njegoš je Nemanju smatrao osvajačem i okupatorom tuđih država, naroda i prostora, kao je što je to smatrao i osmanskog sultana Murata i francuskog cara Napoleona I Bonapartu.
Naime, Petar II Petrović Njegoš je, pozivajući »na dvoboj« svog učitelja Sima Milutinovića Sarajliju, iskazao vlastito poimanje crnogorske državne i nacionalne slobode, časti i ponosa i ovim riječima:
»A DA ČOČE, BOŽIJA TI VJERA, ZNAM JA TU VESELU SRBADIJU, NO KUD SU JOJ TI SINOVI JUNACI BILI, DOK JOJ NIJE BOG DA KARAĐORĐA? TA VI SVI TAMO FASTATE JEDNOGA NJEGA JUNAŠTVOM; A KAD VI BOG NJEGA UZE IZMEĐU VAS, A VI SVI SUNOVRAT U TURSKI JARAM OPET!
NO KRŠNA I SIROMAŠNA CRNA GORA NE HAJE NI ZA NEMANJE NI ZA MURATE NI ZA BUNAPARTE; ONI SVI BIŠE I PREMINUŠE, I MAČ SVOJ O CRNOGORCE ĐEKOJI OPITAŠE, PA NESTAŠE, A CRNA GORA OSTADE DOVIJEKA I STRAŠNOGA SUDA, U SVOJOJ VOLJI I SLOBODI; A TO TI JE U SLAVI«.
(Ovo je Sima Milutinović Sarajlija objavio za Njegoševa života u »Golubici« za 1843/44, 5, 18-22. Isti tekst publikovao je 1884. godine i Konstantin Nenadović u knjizi o Karađorđu, koja je u Beogradu fototipski objavljena 1971. godine. Ove Njegoševe riječi, kojima je srpskog velikog župana Nemanju, turskog sultana Murata i francuskog imperatora Napoleona Bonapartu označio kao osvajače i okupatore koji su pohodili na Crnu Goru, objavljene su i u časopisu »Zapisi«, Cetinje, 10, 1937, XVIII, 4, 250-251).
Svojatanje Njegoša: Njegoša svojataju oni kojima on nije nikada pripadao i koji ne umiju ili neće da ispravno čitaju njegovo djelo i istorijski kontekst u kojemu je ono nastalo. Naravno, Njegoš je pripadao i pripada svim njegovim čitaocima, bez obzira na državu, vjeru i naciju, ali on se ne može smjestiti u državni i nacionalni ram, onamo i onako kako su to htjeli i kako hoće velikosrpski ideolozi, političari, klero-nacionalisti i propagandisti. Njegoš je bio i ostao u državno-političkoj, etičkoj, kulturno-istorijskoj i idejnoj ravni simbol Crne Gore i crnogorske nacije.
Bio je, pored toga, Njegoš pristalica južnoslovenskoga zajedništva i panslovenskog integralizma, ali Njegoš nikada i ničim nije pokazao, htio da Crna Gora nestane u nekoj široj zajednici i da Crnogorci budu asimilirani i depersonalizovani kao etnos i zasebna nacija. Njegoš se zalagao za oslobođenje i ujedinjenje južnoslovenskih naroda i zemalja ispod osmanske i austro-ugarske vlasti; njegovo jugoslovenstvo nije bilo hegemonističko i negatorsko prema drugim “bratskim narodima” i ostalim narodima, te nije bilo destruktivno prema Crnoj Gori i crnogorskom identitetu.
Brojni prošli i sadašnji politički i ideološki, klerikalni, publicistički i medijski agitatori i agenture, svjesno i planski, odani projektu falsifikovanja crnogorske istorije i hotimičnog dezavuisanja činjenice da je Njegoš ponajviše (primarno) bio sekularni vladar u Crnoj Gori, a ponajmanje (sekundarno), u realnom njegovom biheviorizmu, monaško, episkopsko, crkveno lice. Ponajmanje se ponašao kao mitropolit, iako je to činom i zvanjem bio. S tim u vezi, bitno je, za savremenu naučnu istoriografiju, navesti i to da je Njegoš, svom ljekaru, dr Petru Marinkoviću, napisao, sa Cetinja, 10/22 avgusta 1850. godine, kad je bio već uveliko bolestasan, pored ostalog i ovo: “Neki su me sovjetovali, da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa samrtnog odra da oči ne baci na krasno stvorenije” (Petar II Petrović, “Djela”, CID, Podgorica, 1995.,str. 872).
Njegoš, elem, nije, onaj i onakav, kakvog ga hoće prikazati vođa današnje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koji je Njegoša, suprotno stavu Srpske patrijaršije iz Beograda, samovoljno proglasio svetiteljom. Dakako, o Njegošu se može govoriti kao dominantno svjetovnom vladaru Crne Gore i on je u načinu vladanja pokazivao zapažen stepen surovosti i apsolutizma, ali to je priča za neku drugu priliku.
Velikosrpski kleronacionalisti i svetosavski militantni i etnocentični ekspanzionisti uvijek su, najčešće banalno i oloho (ali i perfidno i sofisticirano) pokušali da Njegoša svojataju i koriste kao instrument protiv Crne Gore i crnogorskog naroda i protiv drugih etničkih, nacionalnih i vjerskih zajednica u Crnoj Gori i na prostoru bivše jugoslovenske države. Njegoš nikada nije bio ono što mu govorili da jeste, recimo, Amfilohije Radović, Matija Bećković i Dobrica Ćosić, niti je bio onakav kakvim ga je u nacionalnom i državotvornom smislu, robujući brojnim istorijskim falsifikatima, prikazivao Milovan Đilas. Njegoš nije bio šovinista u nacionalnom i vjerskom smislu, već državnik, političar i ideolog koji se borio za odbranu i afirmaciju slobode crnogorskog naroda i protiv osmanskog imperijalizma koji je u XIX vijeku, a i stoljećima ranije, prijetio da poništi državni subjektivitet i nezavisnost Crne Gore i Crnogoraca.
Interpretacije: Njegoša treba interpretirati saobrazno istorijskim činjenicama u kontekstu svoje epohe- a to vrijeme XIX vijeka. Njegoš je bio hrišćanin, pravoslavne konfesije, u religijskom smislu njegova misao i praktično djelovanje ne može se smjestiti u teološke kalupe, crkvene dogme i kanone, ali treba reći da mu ni katoličanstvo nije bilo daleko, a njegov, uslovno rečeno, antiislamizam je u stvari emanat i sublimat njegove antiosmanske imperijalne politike.
Njegoš je vodio antiokupatorsku politiku i u tom smislu treba pokušati razumijevati odnos prema islamiziranim Crnogorcima i uopšte odnos prema islamu, u njegovo doba i ranije, politički korištenom u funkciji širenja Osmanskog carstva. Ne valja to simmpifikovano tumačiti, ali naravno moramo se kritički u tom smislu odnositi prema Njegošu, pokušavajući objasniti kakva je Crna Gora bila Njegoševa vremena i shvatiti da neke Njegoševe poruke iz XIX vijeka nijesu prikladne za multivjersku i multietničku Crnu Goru XXI vijeka. Ali, ne zaboravimo da je Njegoš sačinio veličanstvenu odu, apoteozu Stambolu.
Treba reći da je Njegoš smatrao i Stefana Nemanju osvajačem i okupatorom Duklje, kao što je smatrao i osmasnkog sultana Murata i francuskog cara Napoleona, koji su vojštili na Crnu Goru, pa veli da Crna Gora “ne haje za njih“, „oni biše i preminuše“ a da Crna Gora osta „dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi“.
Njegoš je smatrao i Srbe, Hrvate, Bošnjake, svojom braćom, inače, najviše se družio sa Hrvatima, nikad nije kročio nogom na teritoriju Srbije, bio je suprotan politici koju je vodio Miloš Obrenović, koji je prijetio da će sa turskom vojskom napasti Crnu Goru.
Oni koji iz ideološko-političkih i doktrinarnih nacionalističkih razloga nastoje srbizirati i prisvojiti Njegoša kao “srpskog vladara i pjesnika” često, namjerno, zaboravljaju brojna Njegoševa službena pisma i prepiske, u kojima je isticao da su Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci i Srbi bratski slovenski narodi, ali istorijski oformljeni posebni narodi, iako su oni, po Njegoševim saznanjima i tumačenju, zajedničkog slovenskog, plemenskog, porijekla, odnosno, srodni narodi, zajedničkog južnoslovenskog korijena.
Njegoš je bio kosmopolita i pobornik kulturne emancipacije Crnogoraca, u Italiji se divio veličanstvenom Rimu i njegovoj povijesti i najvjerovatnije bio je primljen početkom 1851. u audijenciju u Vatikanu kod Svetog oca Pape Pije IX.
Šta je govorio Njegoš: Govorio je Njegoš 1849. godine Matiji Banu da bi kao slobodan vladar slobodne zemlje želio posjetiti Sjedinjene američke države kao zemlju slobode. Pisao je 1847 da da su se „stari đavoli bojali krsta, a ovi današnji se boje slobode“, Crnogorce je u „Šćepanu Malom“ čiji je vladar bio smatrao „šakom malena naroda, Bogu fala opita slobodom“. Njegoša ne možemo istrgnuti iz konteksta svog vremena; on ne smije biti parola ili bilbord za razne idelogije i politike, a na žalost bio je bez ikakve vlastite krivice. Mrtvi Njegoš ne može biti odgovoran za zločine živih.
Nije Njegoš kriv, niti je njegovo kniževno djelo inspirator, velikih zločina prema manjinskim narodima, nasilnog pokrštavanja Muslimana, počinjenog u Plavu i Gusinju i šire 1912/1913.; te masovnog zločina u Šahovićima (Vraneškoj dolini) 1924., niti Njegoševo djelo ima ikakve veze sa masovnim zločinom nad Muslimanima/Bošnjacima koje su počinjeli četnici 1941-1945; niti je Njegoševo djelo odgovorno kao podstrekač za ratne zločine i zločine genocida u Bosni u ratu 1992-1995. nad Bošnjacima. I nadasve, nije Njegoš ono što su od njega htjeli da naprave AB pučisti 1989., te što su ga zloupotrebljavali agresori na Hrvatsku i palioci i rušitelji Konavla i Dubrovnika 1991. itd.
(Nastavak sjutra)
