Piše: Blažo SREDANOVIĆ
Dostojevski je rekao da ima namjernih gradova, za koje se zna razlog zašto su postali, a ima onih koji su sasvim slučajno iznikli bez posebne svrhe i namjene.
Sljedbenici Manitua: San Francisko je metropola koja je uobličena dramatičnom topografijom i klimom, đe su nekada bile visoke pješčane dine nanijete vjetrom, kuda su lutala nomadska plemena Indijanaca u ne tako davnoj prošlosti. Počelo se traženjem zlata u pijesku, a završilo gradnjom hiljade kuća na pješčanim dinama.
Od malog naselja, sa nekoliko stotina meksičkih ribara, u toku “zlatne groznice” za kratko vrijeme postaje grad sa oko 30.000 stanovnika, od kojih je bilo manje od hiljadu žena! Daleko više bordela nego crkava. Samo sjedište u kafani (“saloon”) blizu žene - piše u jednom oglasu - koštalo je današnjih 150 dolara! Lopata je koštala oko hiljadu, a jedno jaje se plaćalo i do 35 dolara. Vješti trgovci su sa stijena uz more, ili nenastanjenih ostrva, kupili jaja od raznih ptica, pa iako manja, prodavali su ih kao da su od kokošaka (mala, ali su nabljena - rekli bi Zećani).
Brodovi su izvlačeni iz vode u plićak i pretvarani u hotele, prodavnice i stanove. Jedan brod je služio za prvi zatvor! Neke bi napunili pijeskom i potopili, da bi se dobio novi kopneni prostor. Mnogo kasnije, kad je građen metro, pronađeni su njihovi ostaci.
Stanovnistvo je raslo u skokovima: Kad je preko planine Sijera Nevade prošla transkontinentalna željeznica 1869. godine, novi talas je donio više od sto hiljada avanturista svih boja, a deceniju poslije otvaranja Panamskog kanala 1914. godine, grad je već imao blizu pola miliona stanovnika. Danas je stabilno na oko 850.000, bez značajnijeg godišnjeg priraštaja od 1950. godine. U međuvremenu, nikli su u Oblasti zaliva novi gradovi i danas je to urbani konglomerat od blizu osam miliona ljudi.
Za divno čudo, na toliko stanovnika izlaze samo dvije dnevne novine: “San Francisco Chronicle” i “San Jose Mercury”, a kod nas na 650 hiljada četiri i to još skuplje dnevne novine!
San Francisko je suviše svoj da bi ga se upoređivalo sa bilo kojim drugim gradom. Okružen sa tri strane vodom na samom jezičku poluostrva, podsjeća na ogromnog kruzera koji je spreman da se otisne u nepreglednu vodenu masu Pacifika. Svaki put se doživljava drukčije. Više se mijenja demografski i po načinu života nego urbano, što je posljedica nedostatka prostora.
Desetine enklava: Grad čine desetine urbanih enklava, različitog obilježja, stila i unutrašnje strukture.
Mission distrikt, sa luksuznim kućama sa po dva ili tri sprata, koje stilski podsjećaju na viktorijansku epohu. Pošto su bile drvene konstrukcije, mnoge su preživjele čuveni zemljotres 1906. godine.
Sunset distrikt, blizu okeana, gotovo kao periferija, a u srcu je grada. Predominantno stambena četvrt, sa dugim nizovima jednospratnih zgrada, podignutih na pješčanim dinama. Ljeti je umotan poznatom gustom maglom, zbog velike razlike u temperaturi mora i kopna. Tu se dešavaju cikličke demografske smjene. Do sredine prošlog vijeka većinom su bili Irci, Italijani i Jevreji, a onda su ih zamijenili doseljenici iz Azije, sa svojim specifičnostima i sebi dovoljnim susjedstvom.
Hotel posvećen ocu: Nob Hill, jedan od nekoliko uzvišenja sa najljepšim pogledom na grad i okolinu, najluksuzniji je district sa palatama i vilama, nad kojima dominira reprezentativni hotel “Fairmont”. Podigle su ga početkom XX dvije ćerke senatora Jamesa Faira, kao zadužbinu svojemu ocu. U njemu je 1945. godine koncipirana povelja Ujedinjenih nacija.
Svojevremeno je u blizini imao palatu Leland Stanford, bivši guverner Kalifornije i osnivač Stanford univerziteta. Jednog dana kolska zaprega, zbog velike strmine, otkotrljala se nizbrdo, i tada je nastradao njegov sluga. To je navelo Stanforda da izgradi tramvaj -“cable car”- kojeg vuče čelično uže instalirano u udubljenju između tračnica. Nekada je bilo oko 300 kilometara tračnica i desetine raznih linija, a danas se tramvaj, kao turistička atrakcija, zadržao samo u par ulica.
Chinatown je najveća i najpoznatija kineska kolonija van azijskog kontinenta. Formirala se kada su desetine hiljada Kineza nahrlili u grad za vrijeme “zlatne groznice”. Kao što je Njujork, sa Elis ostrvom bio za iseljenike iz Crne Gore i Evrope ulazna luka (“gateway”), tako je za iseljenike iz Azije, posebno Kine, to bio San Francisko.
Svaki od ovih distrikta sa kontrastima u dizajnu ima svoju vlastitu priču iz jedne ere, što daje gradu neobičan šarm. Za pisca Sarojana San Francisko je sam po sebi umjetnost. Skulptura od terena napravljena čovjekovom rukom. Svaki blok je kratka priča, svako uzvišenje sa kućama poema.
MostGolden gate bridge je neka vrsta američkog Partenona i svjetska ikona. Išao sam na proslavu 75 - godišnjice mosta 2012. godine.
Organizatori su najavili da će “Color du Jour”, biti majice narandžaste boje, što je boja mosta. Neki su dovezli kola iz perioda kad je most završen 1937.godine. Slavlje je bilo veličanstveno, ali uvijek uz prisustvo tragične činjenice da je do sada blizu dvije hiljade ljudi izvršilo samoubistvo sa ovog mosta. U toku je izgradnja skupocjene zaštitne mreže na obije strane.
Market strit, glavna arterija grada, prava je kao strijela. Rečeno je da na njoj možeš kupiti dijamante i droge, igrati na trotoaru i biti ubijen. Piti kafu ispred brojnih kafića sa glavom u laptopu, ili ući u irski “pub”. Kad god se nešto važno dešava ovo je mjesto dje treba biti. Parade, karnevali, povorke i proslave jubileja i praznika. Svi slave: Irci Svetog Patrika, Italijani Kolumba, Francuzi dan Bastilje, Meksikanci “ Cinco de Majo” - peti maj, dan meksičke lulture i nasljeđa, Japanci festival proljećnjeg cvjetanja, a Kinezi svoju Novu godinu sa aždajama i bubnjevima.
Paralelno sa njom je Mission strit, đe su predominantno doseljenici iz Latinske Amerike. Zovu je Cale Principal. Sve je u njoj sa španskim “akcentom”. Ne tako davno, Kalifornija je bila teritorija Meksika, pa bi se reklo da im još po nekom “običajnom pravu” pripada. Mi se ne doseljavamo - kažu oni - već se granica pomjera, a sve drugo ostaje isto!
Ono što se brzo zapaža na nekim ulicama su “parklets”- mali omeđeni prostor između trotoara i parkiranih kola. Par stolova, stolice ili klupe - mjesto za predah i osvježenje.
Aleje i mali trgovi nešto su jedinstveno u San Francisku. Zabranjen je saobraćaj vozilima - sasvim ili u određeno vrijeme. To su mjesta za improvizacije. Pjesnik recituje: “ I have nostalgia for the future”. Nedaleko od njega, čovjek sa laptopom sjedi za stolom i dijeli svoj sendvič sa psom, koji mu budno motri svaki pokret. Pred restoranom preugojena, razgolićena ženska osoba, sa brnjicama obješenim đe god ima neki presmičak, drži natpis “Really Hungry”. Do nje, muškarac duge brade i kose zućkasto bijele boje, smotane sve ujedno, kao zmotuljak neoprane vune, sjedi na pločniku u jogi pozi. Podsjetio me na Radovana Karadžića kad se skrivao po Srbiji, prerušen u doktora Dabića!
Jack Kerouac je pisao dio svojeg poznatog romana “On The Road” u jednoj od ovih aleji, koja danas nosi njegovo ime. Na Piazza St. Francis, koji je i sam bio pjesnik, u pločniku su utisnuti stihovi Vitmana, Sekspira i Selia.
Brojni beskućnici uprkos raskošu: Brojni beskućnici tumaraju ulicama gurajuci kolica u kojima je natrpana sva njihova imovina. Provode vrijeme pred crkvama i blizu ulaza u metro, bas kao i klošari u Parizu. Gradski oci pokušavaju da riješe ovaj problem povećanjem cijena parkinga, ali ne mogu odoljeti stalnom prilivu. Za bijedne i frustrirane iz unutrašnjosti Amerike šorovi Pacifika su jedino mjesto spasenja i nade - “and to the West they go to find it”.
Union skver je srce San Franciska. Nad njim dominira trideset metara visok obelisk sa spomenikom admiral Dewey, pobjedniku u ratu Amerike sa Meksikom. Trg je okružen luksuznim trgovčkim radnjama i galerijama. Jedna od njih je Xanadu Gallery koju je projektovao čuveni arhitekta Frank Lojd Rajt, kao prototip za Gugenhajm muzej u Njujorku.
Ispod trga nalazi se prva podzemna garaža u svijetu, građena u toku Drugog svjetskog rata. Skver je mjesto za koncerte, izložbe i mjesto za opuštanje. Dvije tinejdžerke u bikinijima upijaju zrake ranog proljećnog sunca, na mjestu đe je zimi javno klizalište na ledu. Dva propovjednika na uglu, jedan sa mikrofonom u ruci, a drugi sa biblijom obraćaju se prolaznicima i povremeno prizivaju Boga da izlije gnijev na pijanice, drogaše i bludnike!
Ritam grada: Turisti se razmilili svuda - pokušavaju da uhvate ritam grada.
Ima ljudi koji misle da je San Francisko uvjek bio malo luckast (“a bit nutty”), posebno kad je u pitanju sloboda izražavanja i ponašanja. Na nekim mjestima, najčešće u parkovima bestidni u svojoj golotinji, nudisti šetaju naokolo, što navodno nije protiv zakona, ali je zabranjeno ući nag u restoran, ili javnu prostoriju. Dešava se da desetine njih goli na biciklima u koloni kruže gradom. Još traju žučne debate koliko daleko se ova linija dozvoljenog ponašanja može pomjerati, dok se ne pretvori u bedastoću.
Čudi me da opozicija u Crnoj Gori još nije unijela ovako nešto u svoj protestni repertoar!
Knjižare su gotovo pune i posebna su atrakcija. Vesuvio Café-bar, City Lights-nekada sastajalište “bitnik” generacije, Libros Latinos, Bolerium i Omnivore. Mjesta, kako je to izloženo na zidu jedne od njih, đe se ulice svijeta i avenije uma srijeću da se od riječi opiju (“where the street of the world meet the avenues of the mind-to get drunk of words”). Ti nizovi knjižara imaju u susjedstvu male restorane, kafiće i barove đe možete vidjeti poznate autore, koji naveče čitaju svoje radove, a ujutro ih možete sresti na doručak.
Pjesnik Ferlingeti je 1953. godine osnovao knjižaru City Light i nazvao je po Čaplinovom filmu “Svjetlosti velegrada”. Publikovao je čuvenu poemu Urlik (”Howl”) Allena Ginsberga i bio uhapšen “zbog prodaje nepristojnog materijala”?! Došlo je do suđenja i poemi i a
utoru. Neki advokat našeg prezimena, Bendić, ubijedio je sudiju da poema nije “obscenity” materijal, već da ima društvenu vrijednost, dok su pjesnici i kritičari već na veliko pisali da je to “The mostremarkable poem” objavljena poslije Drugog svjetskog rata. Doživjela je nekoliko izdanja i još je veoma aktuelna. Postala je dio američkog literarnog kanona, a ovo mjesto stalno odredište za sve ljubitelje literature. Prije desetak godina, knjižara je proglašena za istorijsku znamenitost “zbog posebne uloge u literarnom i kulturnom razvoju grada”.
Vlasnik jedne knjižare obraća se grupi posjetilaca: Knjige su pola miliona stara tehnologija, kojoj nažalost prijeti opasnost iščezavanja. Doći u San Francisko da posjetiš knjižare isto je kao ići da vidiš glečer prije nego se otopi! Navodi primjer jednog trogodišnjeg djeteta, koje uporno povlači kažiprstom preko šarenih korica neke knjige, kao da je iPhone telefon!
Knjižare San Franciska: Knjižara “Bookswap” je mjesto za razgovore na literarne teme... Donesete knjigu o kojoj želite da govorite i podijelite svoje mišljenje sa drugima. To isto urade i ostali sa svojim izborom, a onda se knjige međusobno trampe.
Još u vrijeme Marka Tvena u San Francisku su postojali najaktivniji literarni i boemski krugovi zapadno od Njujorka. Imao je šest pozorišta, operu, prvi balet u Americi, desetine novina i akademiju prirodnih nauka. Grad je želio da bude privlačan za kulturni život, a ne surova i divlja naseobina na isturenoj granici, kako su ga smatrali na Istoku.
Mark Tven i San Francisko: Jedan istoričar piše: "Grad se tih dana ozbiljno bavio svojim imidžom, što se moglo očekivati od jednog novog dinamičnog grada punog stranaca, čija je prošlost bila nepoznata i milionera čija je društvena pripadnost ispitivana svaki put kad bi se pravila lista elite za uzbudljive balove i okupljanja, što je pedantno objavljivano u medijima. Situacija je bila spremna za pero Marka Tvena. Postojala je tenzija između stava i standarda Zapada i Istoka, koja će nastaviti da bude centralana tema i preokupacija Tvena čitavog života. Poslije pokušaja da bude pilot na brodovima, vojnik i rudar, Samuel Clemanse, kako mu je bilo kršteno ime, postao je u San Francisku Mark Tven, jedno od najpoznatijih imena u istoriji svjetske literature".
Prvo je počeo kao reporter u brojnim novinama. Detaljno o svim aktivnostima i neizvjesnostima koje je donosila promjena okolnosti svakidašnjice. Moda, politika, teatar, kritika konkurentnih novina, prisvajanje nasilnog ponašanja uz veliko uzbuđenje o mogućem bogaćenju. Svi na berzu, karneval kocke, ujutro milioner-uveče prosjak! Sve je to došlo pod njegovu zabavnu i ispitivački oštru opservaciju, što je iznosio sa žarom, nježnoću i oduševljenjem. Već se nazirao budući humorista, pesimista, satiričar i novelista Amerike, veselo sentimentalan, ljut i potišten", zaključuje istoričar.
Kad se opraštao od grada Tven je kazao: "Ima li neki drugi grad budućnost kao San Francisko? Pun lutalica, ova rijetko naseljena zemlja postaće nagomilana košnica preduzimljivih ljudi i ogromna metropola. Bio je određen da privuče sumnjive i ekcentrične karaktere i da, uz sve ostalo, bude i simbol putovanja Kalifornije od varvarstva do vulgarnosti".
Rečeno je da za pisca postoje dva mjesta od specijalne važnosti. Jedno, đe je rođen i odrastao, a drugo đe je otkrio svoju vokaciju.
Tek krajem XIX vijeka, pojaviće se na literarnoj sceni Kalifornije London, Štajnbek, Sarojan i ostali.
Boka Kotorska vs San Francisko: Okolo u zalivu, nekada mali posebni gradovi sada su spojeni u jednu cjelinu. To će se uskoro desiti i kod nas u Boki Kotorskoj. Kad sam stigao u Kaliforniju, prije više od pola vijeka, između njih je bilo dosta otvorenog prostora po kojem su pasli konji i one šarene krave što izgledaju sa distance kao da su ucrtane u pejzaž. A danas su tu: You Tube, Twitter, Facebook , Google i Oracle. Sve džinovi nove, revolucionarne tehnologije. Rečeno je Kalifornija je mjesto “where future happens first”. Konkurencija bez milosti. Moraš biti prvi, jer u američkom načinu životu, koji je drama, nema drugog čina - kaže Scott Fitzgerald.
U suštini sve se to nadovezalo na “gold rush”, Levi Straus sa blue jeans, avijaciju sa braćom Rajt, Holivud, ekoloski pokret, kompjutere i najnovije “Ubercab –time ridersharing”, što je velika novost u saobraćaju, posebno u gradovima i okolini. U tom sistemu svako može biti taksista sa svojim kolima. Povezivanje putnika i vozača, kontrolu procesa, registraciju i osiguranje, obavlja Uber kompanija.
Seoba naučnika: Mladi talentovani izumitelji sele se iz Silikonske doline u San Francisko i prijete boemskom identitetu grada. Mark Zuckerberg vlasnik Facebooka i Evan Williams vlasnik Twittera pretvorili su nekada radničku četvrt u skupe restorane i ekskluzivne butike.
Pritijesnili su knjižare, umjetničke galerije i boemska stjecišta - to čitavo urbano pleme umjetnika, što su činili ovu četvrt izuzetnom. Priliv nove generacije preduzetnika visokog dometa, koji su spremni da ulože ogromne milione u nove ideje. Blizu deset hiljada super bogatih. Zovu ih “technis”. Stalno su zauzeti sa svojim “smart phones” i nemaju vremena za razgovor sa ljudima.
“Ima izvjesna doza arogancije, koja dolazi sa bogatstvom, što se pretvara u ja, pa ja mentalitet” - piše jedan komentator.
Postoji opasnost da grad izgubi svoju raznovrsnost, jer su cijene nekretnina izvan mogućnosti srednje klase. A gradu treba nastavni kadar, radnici u restoranima za druge servise. Ne može se imati grad samo bogatih.
No, tehnološki sektor je donio i veliki priliv novca i ekonomski bum na kojem mu mnogi gradovi zavide. Desetine novih luksuznih restorana i barova. Bude redova pred restoranima i blizu ponoći, a po barovima muzika se tek “zagrijava”. Neke prodavnice cvijeća otvorene su 24 sata. Izgleda kao grad đe se nikada ne boravi u kućama.
Bilo je vremena kad se nijeste usudili da ovuda prođete noću, a da vas neko ne prebije i opljačka. Danas ste slobodni i sigurni, ali vam je novčanik, zbog cijena, još u ”opasnosti”.
San Francisko je poznat kao grad sa najvećom koncentracijom organizacija kulture i umjetnosti, ali i hram kulinarstva. Dominiraju francuski restorani, po kvalitetu, ali i cijenama. Čak, postoji spisak dvadeset pet najboljih francuskih restorana u gradu!
O hrani se govori i piše kreativno kao o bilo kojoj drugoj umjetnosti. “Tadich grill” je još uvijek najbolji riblji restoran. Osnovao ga je Jovan Tadić, Dalmatinac sa Hvara, još za vrijeme “zlatne groznice”.
Nekada sam tu dovodio poslovne partnere, a sad dolazim sa posjetiocima i prijateljima iz Crne Gore. Ovdje sam se srijetao sa mojom dragom prijateljicom, Ivanom Jelić, dok je pohađala neke programe na Berkelay univerzitetu. Oduševila me svojom energijom i kako je uspješno i efikasno iskoristila svoj boravak u Americi.
U blizini je najstariji po kontinuitetu šahovski klub u Americi. Moji redovni partneri su stara ruska emigracija. Neki od njih su rođeni u Harbinu, u Kini, đe su im očevi radili na željeznici. Nekoliko stotina hiljada Rusa, izbjeglih poslije revolucije 1917. godine, formiralo je veliku rusku koloniju u tom gradu, ali ih je kineska revolucija prisilila na nove seobe. Od te iste generacije desetak njih se svojevremeno skrasilo na Cetinje, među kojima je bio i profesor Grabovski, bivši ruski general, koji mi je u gimnaziji predavao matematiku.
Kasno uveče pred klubom čekam da prestane iznenadni proljećni pljusak. Žurno promiču trotoarom ispred mene parovi prigrljeni ispod kišobrana, uz pjesmu i veseli kikot. Miris mokrog asfalata, oreol uličnih svjetiljki i romantični spektakl oblakodera niz čije se fasade od stakla, kao zavjesa, sliva kišnica pritisnuta vjetrom. Uz misteriju momenta, osjetiš da si u gradu koji ima dušu.
"Dok neke gradove dosegnemo i obuhvatimo svojom uobraziljom, piše poznati srpski arhitekta, Bogdan Bogdanović - dotle je on grad, naš grad, recimo naš zavičaj. Stoga je pojam “zavičaj” isto onako kao i “grad” za mene mnogo složeniji od objašnjenja lokalne pripadnosti. Svaki grad, uman i lep, grad koji još čuva neko svoje dostojanstvo, može biti moj zavičaj samo ako moja misao uspe da doplovi do njega”.
