O ovome kraju, svojevremeno, ovdašnji ljudi su tvrdili – “lijepi nas je Bog pogled’o te ovdje nismo nikad imali nikakve fabrike. I priroda se sačuvala. Ljepota. A Grahovo važi još kao Ilirska naseobina. Nikad nije bilo pusto. Niti ikad pokoreno.“
Uz spisak bratstava koji je oduvijek učestvovao u ovoj priči. Plus, oni koji su došli nešto kasnije.
Dakle, odavde potiču porodice Milović, Kovačević, Bulajić, Vujačić, Milinić, Vučurović, Vučetić, Bošković, Bakoč, Andrijašević, Samardžić, Odalović, Milić, Deretić, Knežević, Živković, Bubanja, Kovačina, Milašević, Banićević, Marković, Daković, Drašković...
Naravno, ne zaboravlja se ni komšijsko Nudo, gdje žive Gluščevići, Vučetići, Vujačići, Đedovići, Kovačevići...
Mada, polazak od ovdašnje osnovne škole, možda je i najbolji put za priču o Grahovu. Jer, ova škola je jedna od najstarijih škola u Crnoj Gori. Osnovana je u školskoj godini 1870/71. I tada je u nju upisano 36 đaka.
No, za podsjećanje, ta 1870. godina, ionako će ostati upamćena u istoriji kao vrijeme kad je u Crnoj Gori formirano 38 škola. To, tek da se ne zaboravi.
Uz napomenu da je zaista teško nabrojati neke viđenije ljude koji su pohađali ovu školu. No, bar neke, nije na odmet. Uz malu pomoć jednog od stanovnika Grahova, dovoljno opreznog da za ovu priču izgovori ono uobičajeno domaće „reći ću ti, ma mi nemo’ samo ime pominjat, jer ako što pobrkam, spasa mi nema“. Dakle...
„Ratko Odalović, slikar i profesor na cetinjskoj Akademiji, dok je njegov otac Boško ovdje predavao i jedno vrijeme bio i direktor škole. Pa, profesor doktor Novak Milović, poslije je bio na Vojno Medicinskoj Akademiji u Beogradu. Pa, pokojni Petar Banićević, glumac, koji je vazda zaslužio da ga spomenemo jer je mnogo volio Grahovo, ovđe je učio. Naravno, Sava Kovačević i svih devet ovdašnjih narodnih heroja. Onda, general Vojo Petrov Kovačević i njegov brat Blažo, pa Vasilije Cile Kovačević, iz serdarske kuće, zaslužan za postavljanje i izgradnju brane, onda Nikola Kovačević, Savin brat, koji je bio učitelj, a kasnije i diplomata...“
Svakako, za priču o Grahovu posebno je zanimljiv raspored kuća.
„E, sve je to naš kamen. A pravila, još od kralja Nikole. On nije dao da se kuće grade u polje, no sve pri brdu. A polje da se radi i obrađuje. Znao je on lijepo što čini... ne boj se.“
I bez tog straha, stiže se do ovdašnje pošte za koju važi da je proradila kada je na Grahovo stigao telegram da su Crnogorci pobijedili u Vučedolskoj bici, 1876. godine.
Plus, ona priča da Grahovo nije bilo tek s puta i sporedno.
„Grahovo je 1945. godine brojalo 4.700 žitelja. I to kada je, na istom popisu, Nikšić imao 4.900 stanovnika. Poslije, sve je pasalo....falilo nas je već 1996. godine kad se prijavilo za telefon 220...a poslije je ispalo tek 120. I tako, danas, u ne malo kuća, kada neko umre, možeš slobodno – ključ u bravu.“
Mada, postoje neki detalji.
Grahovo je nekada imalo 17 kafana i dućana, bilijar se ovdje igrao između dva rata, bilo je i uličnog osvjetljenja, a i svako selo je imalo svoju čitaonicu. Uz to, postojao je ovdašnji fudbalski klub „Iskra“.
Plus, da uz jedan reporterski zapis neizostavno je spomenuti sva sela u okruženju Grahova, počev od Osječanice, Grahovca i Nuda, a onda i Zagora, Jabuka, Zaslap, Bare, Jabukovac, kao i Krnja Jela i Porat. A pišu se i Tospude i Prisoja.
Bez prava na zaborav ostaje grahovska crkva Svetog Nikole, sagrađena 1499. godine, koju podigoše bratstva Vujačića, Bulajića i Vučetića, u vrijeme risanskog kneza Mirka Vujačića, kada su je zidali graditelji iz Dalmacije.
I, naravno, Brana Grahovska.
I tamo jedna nevelika ploča crnog mramora na kojoj piše da je kamen temeljac postavljen 1952. godine, a gradnja završena 10 godina kasnije.
Ima i priča o svim izvorima koji čine ovo jezero, te da je u njima 1.400.000 kubika za vodosnabdijevanje, kao i da su vodu ispitivali Amerikanci i da su utvrdili da je prvog „A“ kvaliteta.
Uz činjenicu da je dostina Grahovljana baš ovđe naučila da pliva.
Tek, za kraj, put odvodi do Arboretuma, spomeniku prirode. I tamo, preko150 stabala drveća, sa svakog kraja svijeta. Plus, ona priča na račun generala Voja Kovačevića, o tome kako je sadio ovdašnje drveće. Tek, vele ljudi, kad god bi neko drvo posadio, sve je zborio – ’ajde da se primiš, pa da se zorimo s tobom.
U svakom slučaju, ovdašnji Arboretum je nezaobilazna tačka svake posjete Grahovu.
I tako, sve do pominjanja umjetnika sa Grahova. Jer, tek su oni nezaobilazni.
Krsto Andrijašević, skulptor, iz sela Balosave, Vilusi. Mitko Mirko Bulajić, slikar, Grahovljanin rođen na Cetinju 1926. godine, umro u Herceg Novom 1980. godine. Onda, Katarina Bulajić, slikarka. Pa, Bogdan Bulajić, slikar, rođen u Prisoji, u Grahovu, 1940. godine, poslije pošao za Vojvodinu, u Vrbas. Velimir Jakšić, slikar, rođen u Grahovu, 1924. godine. Obrad Kovačević, skulptor. Planinka Kovačević, slikarka. Radmila Kovačević, slikarka. Mirko Kujačić, slikar, Grahovljanin, rođen u Kolašinu 1901. godine. Bio član likovne grupe „Oblik“ u Beogradu i Maison de la culture u Francuskoj. Umro je u Mostaru, 1987. godine. Stojan Kujačić, slikar. Božidar Milović, slikar. Boško Odalović, slikar, rođen u Grahovu, član PEN centra, Matice crnogorske i Dukljanske Akademije Nauka i Umjetnosti. I Ratko Odalović, slikar.
No, ima jedna stvar sa Grahovom. Kada se putnik još jednom okrene prema toj dolini, tek onda shvati da bi ova priča mogla da krene iz početka. I da ima još toliko toga da se ispriča...
Željko VUKMIROVIĆ
