Lako je osuditi. Toga smo se ovih dana naslušali. Od ljekara, do onih koji sebe nazivaju novinarima. Teško je suočiti se sa sopstvenom slikom u ogledalu.
Djevojčica je živjela u zabačenom rožajskom selu. Imali su štalu, živjeli od socijale.
Zna li neko od ovih - koji na stub srama dižu nesrećnu majku - kako izgleda rožajsko selo? Kako izgleda bilo koje selo u Crnoj Gori? Znamo li koliko u ovoj zemlji ima ljudi koji su nepismeni i neznaveni? Koliko žena abortira žensku djecu? Žmurimo li, jer nam je tako lakše?
Može li se bilo kod od nas zakleti da nam baka nekada nije utrljala taj otrov u glavu kad smo imali vaške?
Sva djeca su imala vaške: Sjećam se da su mi sipali nekakv prašak i da je većina djece u ulici bila ošišana na ćelavo. Živjela sam u gradu, moji roditelji su bili školovani ljudi, ali ih je ipak bilo sramota da se zna da imamo gnjide (tako smo ih zvali). Onako, da niko ne čuje tješili su se da napadaju čistu kosu…
Decenijama se vaške na ovim prostorima “ubijaju” raznim sredstvima za biljke i stoku. Kolika je bila vjerovatnoća da se ovako nesto desi? Žmurimo li, jer nam je tako lakše?
Jedanaestoro djece liječeno od etiola: Samo u posljednjih godinu dana jedanaestoro djece je liječeno od trovanja etiolom. Je li to bio dovoljan alarm da se nešto mora preduzeti? Ili je trebalo da neko dijete umre, pa da zdravstvene vlasti nalože “svim domovima zdravlja da u saradnji sa svim vaspitno-obrazovnim institucijama, posebno na sjeveru države i ruralnim područjima, organizuju kontinuiranu edukaciju u školama, vrtićima, sportskim kolektivima, kako bi se sporovele preventivne mjere prilikom otkrivanja zaraznih bolesti“.Pravnici kažu da su nadležni morali obavjestiti javnost – zakonom je propisano obavezno zdravstveno obrazovanje stanovništva. Hoće li neko zbog toga odgovarati ili ćemo iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu sada slušati kako kreće akcija edukacije, prosvjetljavanja neznavenih?
Mediji željni krvi: Hoće li odgovarati mediji koji podilažeći publici željne krvi satanizuju nesrećnu porodicu? Hoće li se neko od novinara zapitati - mimo novinarskog kodeksa, već iz osjećaja ljudskosti - da li je u redu zarađivati na tragediji, objavljivanjem slika sa sahrane petogodišnjakinje, hajkom na roditelje...
Ne vjerujem. Ovdje je tabloidnost odavno postala sredstvo opstajanja. Davno su mediji izgubili osnovnu svrhu - osim izvještavanja da edukuju javnost, ali ovdje se, pobogu, radi o ljudima kojima je dijete zbog njih umrlo. Zar im to nije dovoljna kazna? Jesu li i dušu prodali đavolu zarad jednog klika?
Ovdje su svi krivi. Nesrećna majka zbog svoje neznavenosti i potrebe da joj selo nešto ne kaže. Pričali su ovih dana rođaci kako je bilo sramota što joj dijete ima vaške, iako je ona čista i uredna žena.
Nadležni koji ovih dana upozoravaju roditelje da ne liječe na svoju ruku djecu, a koji - svo vrijeme ćute i ništa ne rade da spriječe da se ovako nešto desi, i koji tek kada su vidjeli da djevojčica neće preživjelti - doturaju nezvanično vijest medijima.
Mediji koji od slučaja prave senzaciju.
Ali, sve ovo je Crna Gora. Sve smo to mi. I naša slika u ogledalu.
Vesna RAJKOVIĆ-NENADIĆ
