U stvari, cijela priča ne može biti ozbiljnija. A ni mučnija. Posebno kada običan čovjek shvati kako dio ovdašnje opozicije bez ikakve nedoumice poziva na rušenje vlasti, bez naročitog biranja sredstava. Svakako, stečena hrabrost nema blage veze sa “hrabrim srcem” već, a kako je to do sada ustanovljeno, sasvim izvjesnim prilivom novca, kao priličnim imperativom. A ima veze i sa nešto prisutne nervoze, jer valjalo bi nečim opravdati taj, do sada, potrošeni novac. A i nekom.
Specifične konotacije: Najveća fora u cijeloj priči koja slijedi je što je, svojevremeno, odnos između Rusije i Crne Gore spakovan u definiciju “specifične konotacije”. I oko toga nema pogovora. Stvarno je specifično, pa kako god taj izraz bio smatran ofucanim ili stereotipnim. Jer, neki Rusi koji su za izvjestan period u Crnoj Gori pronalazili uhljebljenje, ispostavilo se da su samo osjetljivi na paru. A tu ima, stvarno, upriličene specifičnosti. Mada, ne nešto naročite.
Jedno od ranih sjećanja valja potraživati u pismu crnogorskim medijima, od prije nekoliko godina, koje je potpisao Jurij Moisejev, kao bivši izvršni direktor Kombinata aluminijuma. Naravno, bilo je to pismo u kojem se optuživala crnogorska Vlada za neuspjeh poslovanja KAP-a.
Ipak, epilog te priče je malo drugačiji. Jer, iako je crnogorska Vlada, a očigledno zarad mira u kući, uslužno oslobodila ruskog partnera plaćanja poreza u vrijednosti od 7,5 miliona eura, taj isti ruski partner je zbrisao iz Crne Gore ostavljajući dug za struju u iznosu od 44 miliona eura. Podsjećanja radi, većinski paket KAP-a je prodat za 48,5 miliona eura. Ove činjenice se, svakako, mogu konstatovati kao sasvim izvjesne specifičnosti. I specifično, Crna Gora je zahvaljujući ruskim biznismenima prošla taman kao u onoj priči o ježu i seksu. Priznaćete, to je već naročita specifičnost.
A vrijedi podsjetiti i na čuvenu izjavu Sergeja Glazjeva, inače Putinovog savjetnika za ekonomska pitanja, o tome kako bi valjalo smanjiti broj ruskih čartera za Crnu Goru, a turiste preusmjeriti na Krim. Svakako, sve zbog crnogorske anti-ruske politike. Ipak, na kraju ljeta se ispostavilo da je zbog velikog interesovanja ruskih turista bilo više od 80 rotacija nedjeljno, koje su održavale ruske kompanije sa svojim čarter i redovnim avio linijama. I to je jedina stvarna specifičnost.
Inače, Glazjev je u ruskoj politici prepoznat kao onaj što je obećavao borbu protiv ruskih oligarha. Doduše, samo onim što su protiv Putina.
Majmunska posla: Dalje, slijedi diplomatska aktivnost ruskog ambasadora u Srbiji Aleksandra Čepurina. E, taj je stvarno specifičan. O tome, kako je, zašto i gdje tačno stajao kada je umislio svoje šerifovanje na Balkanu, zaista nema tačnih podataka. Uostalom, nešto vjerujem da je slabo ko u Crnoj Gori zaboravio kako je crnogorski izbor za članstvom u NATO imenovao “majmunskim poslom”. Naravno, to Srbiji, u pogledu bilo kojeg izbora, nikada nije rekao. Oni su ga slušali. Mi smo samo išli svojim putem.
Iako, u tom redu slušača, valja istaći Tomislava Nikolića. Jeste, baš onog igrača Žikinog kola i uzornog pekača rakije u svom kraju, nezaboravnog štrajkača glađu kojeg je čak i pop ispratio, ali ovaj se vratio, na zaprepašćenje sopstvene zemlje čiji će predsjednik nešto kasnije i postati. I baš onaj koji se ovih dana pojavio niotkuda, tvrdeći da je Crna Gora “istorijska zemlja koju su stvorili Srbi”. Naročito ovako tempirana, pred kraj mandata. Pa, neka je i zaboravio podršku Mila Đukanovića u vrijeme dok je vodio predsjedničku kampanju. Ionako, bilo je to gratis. Ko će još o tome da misli.
Baš kao i o rastrčalim liderima DF-a. Jer, dok po Evropi provale neistinitost njihovih tvrdnji, mogu bar da se slikaju sa tamošnjim autoritetima. Iako, a prema raspoloživim i do sada ustanovljenim činjenicama, a i radnjama, mogu samo da se slikaju.
Za kraj, a za sve potrošače nacional – huškačkih ideja, ide i izjava tzv. ruskog vojnog analitičara Mihaila Aleksandrova, promovisanog kao “eksperta” Centra za vojno – politička istraživanja Moskovskog državnog institute za međunarodne odnose, plasirane još prije nekoliko godina.
Naime, taj čovjek je tada iznio tvrdnje o realnim mogućnostima Velikog rata, te scenariju prema kojem bi ruske snage pregazile Rumuniju i Bugarsku, a onda u mogućem savezu sa Srbijom osvojile Kosovo i Crnu Goru.
Jeste, izgleda kao sasvim pristojan sadržaj za jedan zdrastveni karton. Pa, i još nekoliko kartona na kojima bi se našla imena tzv. vođa jednog dijela crnogorske opozicije. A i onih ruskih ložača… Železnjakova, Rešetnjikova, Stepašina. Kao i izvođača radova na putu, Širokova. U prevodu, samo službenika jedne misije u odlasku.
Jer, imajući na umu uloženi novac i potrošeno vrijeme, te provaljenu priču, a i aktere, biće da će se umjesto Velikog rata, krvi i žrtava, protesta i nasilnog osvajanja vlasti, na kraju pojaviti samo “bankar “iz crtanog filma, sa tih svojih nekoliko čuvenih riječi.
“Ova banka isparava, stranče”.
Željko VUKMIROVIĆ
