Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
U bilo kakvom napretku i afirmaciji Crne Gore vidio je svoju nedaću i direktan nesupjeh svoje politike." (O prvom pohodu Mahmuta Bušatlije na Crnu Goru 1796., Istoriski časopis, Beograd, 1956, str 154).
Mahmut paša Bušatlija je 1785. godine, dok je vladika Petar I Petrović Njegoš bio u Rusiji, iskoristio neslogu crnogorskih plemena i bez većih poteškoća poharao Crnu Goru, prodro na Cetinje, spalio manastir, pa zatim na primorju poharao Paštroviće - đe je počinio velike zločine.
Austrija je snabdjela Crnogorce ratnim materijalom: Kod nas je malo poznato da je značajnu ulogu u pobjedi Crnogoraca nad Mahmutom Bušatlijom odigrala Austrija, koja je Crnogorcima poslala 1790. veliku pomoć u vojnom materijalu i bez te pomoći teško da bi Crnogorci mogli da se suprostave Mahmutu Bušatliji. Akademik Branko Pavićević u vezi sa tim piše: "U julu 1790. iz Beča je dopremljeno 31.725 litara baruta, 63.610 litara olova, 137.000 kremenja, 35 risova papira za pravljenje fišeka, dva topa sa lafetima i ostali ratni materijal. Za podmirenje troškova transporta određena je suma od 300 dukata." (Akademik Branko Pavićević, Sazdanje crnogorske nacionalne države (1796-1878), montenegrina.net )
U ljeto 1796. godine na Cetinje su stigli glasovi da Mahmut paša sprema veliku vojsku da sa njom udari na Crnu Goru, te je nakon tih vijesti Petar I nekoliko sedmica radio na tome da pomiri zavađena crnogorska plemena i da organizuje njihovo borbeno zajedništvo protiv Mahmut paše. U tome je u dobroj mjeri uspio, te su se Crnogorci skupili i 11. jula kod sela Martinići, porazili vojsku Mahmut paše, koji je ranjen pobjegao sa bojišta. U "Istorijskom leksikonu Crne Gore" (Podgorica, 2006, autori Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder i drugi), na strani 125 o odnosu snaga u bitki na Martinićima se kaže: "Najvjerovatnije je da je paša Bušatlija pod svojom komandom imao 17.000-18.000 vojnika, dok je vladika Petar I imao 3.000-3.400 vojnika."
Mahmut paša je par mjeseci kasnije organizovao novi vojni pohod na Crnu Goru, ali veliki ratni uspjeh na Martinićima, Crnogorcima je ulio samopouzdanje, pa je organizovanje otpora i sakupljanje vojske za novu bitku protiv Mahmut paše, znatno lakše išlo. Bušatlija je 22. septembra (3. oktobra po novom), pokušao da na Cetinje prodre preko sela Krusi u Lješanskoj nahiji, đe su ga dočekali Crnogorci. U "Istorijskom leksikonu Crne Gore" (Podgorica, 2006, autori Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder i drugi), na strani 124 o brojnosti crnogorske i turske vojske na Krusima:
"Najveći broj podataka o samoj bici iznosi ruski đakon Aleksije, ali su oni nepouzdani. Prema njegovim zapisima, u bici je učestvovalo 6.590 Crnogoraca, dok je Mahmut-pašina vojska brojala oko 23.000 ljudi. U bici na Krusima, navodno poginulo je 3.400 turskih vojnika i 74 oficira. Crnogorci su zarobili 15 ratnih zastava i veliki ratni plijen u oružju, municiji i drugoj opremi. U sukobu sa Turcima poginulo je 132 Crnogorca, a 237 su bili ranjeni. Po narodnom predanju Mahmut-pašu je posjekao Bogdan Vukov iz Zalaza."
Vuk Karadžić je 1837. komentarisao posljedice bitke na Krusima:
"Od ovoga vremena počinje novo doba za Crnu Goru. Otad počinje njena nezavisnost. Nikakav danak niti je tražen niti davan, i pogranični Turci već se navikoše da na Crnu Goru gledaju kao na tuđu državu." (Vuk Stef. Karadžić, Crna Gora i Crnogorci, sajt rastko.rs)
Vasojevići, Moračani, Rovčani, Uskoci i Trebješani takođe branili Crnu Goru 1796: Našoj javnosti je malo poznato, i to se krije, brdska plemena su takođe učestvovala (posredno) u bitki na Krusima. Akademik CANU Miomir Dašić piše: "Za vrijeme drugog pohoda Mahmud-paše Bušatlije na Crnu Goru 1796. godina Vasojevići, Moračani, Rovčani, Uskoci i Trebješani bili su pod oružjem i borili se da onemoguće turskoj vojsci koja je od Gusinja, Plava, Bihora, Bijelog Polja i Kolašina, a po svemu sudeći i od Pljevalja, krenula, na poziv skadarskog vezira, da se pridruži njegovoj glavnini, koja je pošla na Crnu Goru. Iz svjedočenja đakona Aleksija saznajemo da je na Lopatu (Lopatama – M.D.) ovu tursku vojsku zaustavilo 685 ustanika iz pomenutih plemena. Naime, na Lopatama, Vasojevićkom selu u Lijevoj Rijeci, došlo je do žestokog boja istog onog dana kada se vodio boj na Krusima dakle 22. septembra (st. kalendar) 1796. godine... Zaustavljanje turske vojske jačine od 3.000 vojnika, u septembru 1796. godine, i njen poraz na Lopatama koji su joj nanijeli Vasojevići, Moračani, Rovčani, Uskoci i Trebješani, bili su od velike pomoći Crnogorcima da izvojuju sjajnu pobjedu na Krusima...” (Miomir Dašić, Ogledi iz istorije Crne Gore, Podgorica, 2000, strane 66 i 67)
Falsifikat Milorada Medakovića: U Zemunu 1850. godine, Njegošev sekretar Milorad Medaković je u štampariji svoga brata Danila odštampao knjigu "Povjestnica Crne Gore od najstarieg vremena do 1830". U knjizi je objavio govor Petra I pred bitku na Martinićima. Originalni dokument-govor Petra I odnio je iz arhive Cetinjskog manastira i zagubio ga, naravno. U knjizi je objavio kako je Petar I kobajagi pred bitku na Martinićima između ostaloga rekao: "Zato na oružje i na krvavo polje, mili vitezi - da pokažemo neprijatelju što su kadre junačke gore! Da pokažemo da u nama neugašeno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije."
Petar I Petrović Njegoš je bio izuzetno promišljen, razborit i realanističan čoek, zaista bi bilo nevjerovatno da se on pred tako tešku bitku poziva na Srbe koji već 350 godina robuju pod Turcima, Prvi srpski ustanak je otpočeo tek 8 godina poslije bitaka na Martinićima i Krusima. Na koju slavnu pobjedu srpskog oružja se pozvao Petar I te 1796. godine? Je li iko u Crnoj Gori znao za najznamenitiju srpsku pobjedu u srednjem vijeku - na Velbuždu protiv Bugara 1330. godine? Zar je Petar I pred bitku na Martinićima širio defetizam tražeći da se Crnogorci bore kao Srbi, a pritom niko od Crnogoraca nije znao ni za jednu slavnu pobjedu tih Srba?
Milorad Medaković je pośedočeni krivotvoritelj. Sa Cetinja je u Novi Sad odnio rukopis Danilovog zakonik, tamo ga prepravio - umetnuo u zakonik sintagmu srbska narodnost, i kao svršeni čin vratio tako odštampani Zakonik na Cetinje 1855. godine. Milorad Medaković je takođe prepravljao i rukopis Gorskog vijenca. O falsifikatima Milorada Medakovića možete pročitati tekst akademika Radoslava Rotkovića "Radoslav Rotković: Falsifikati Milorada Medakovića" Takođe, u tekstu "Kako su u narodne pjesme uvedeni Srbi" pokazao sam, citirajući Danila, rođenog brata Milorada Medakovića, da je srpska narodnost u Lici (odakle su Medakovići), šamarčinama uvođena, oko 1820. godine.
A 1914. godine Vladan Đorđević - ljekar, književnik, političar, preśednik ministarskog savjeta (vlade), ovako je pisao, jedan govor Petra Prvog koji je Medaković kobajagi citirao, Đorđević bez dileme pripisuje Medakoviću, duhovito kaže:
"Besedu koju je vladika tom prilikom izgovorio, i koju Medaković citira od reči do reči, možemo mirne savesti preskočiti, jer se iz nje vidi šta bi Medaković govorio na tome zboru, da je on bio na mestu vladičinom.” (Vladan Đorđević, Crna Gora i Rusija, Beograd, 1914, str 31)
U Srbiji su prije više od 100 godina Medakovićeva citiranja Petra I smatrali bezvrijednim, rugali su mu se. Pored istorijskih izvora iz 1796. (i narednih godina), uzimati za ozbiljno Medakovićev prikaz govora koji je on odštampao 54 godine poslije bitaka, nenaučno je.
Izvori kažu - nema Srba na Martinićima i Krusima, Vučetićev izvještaj:Grbljanin, arhimandrit Stefan Vučetić bio je učesnik bitke na Krusima, ostavio je zapis o bitkama na Martinićima i Krusima, o bitki na Martinićima je zapisao: "Crnogorska divizija sastojala se od 9863 vojnika - pješaka. Položaje su zauzimali vrhovima blizu turskog grada Spuža, na lijevoj strani rijeke Zete, blizu sela Slatine. . . Turska armija sastojala se od 34.860 vojnika. . . prvim i vtorim korpusom komandovao je gospodin mitropolit crnogorski koji je bio odjeven u vojničko odjelo i oružan." (Branko Pavićević: Kako je arhimandrit Stefan Vučetić vidio i opisao bitke na Martinićima i Krusima, zbornik "Boj Crnogoraca s Mahmut pašom", Svetigora, 1996, str 328)A o bitki na Krusima Stefan Vučetić je zabilježio:
"Crnogorska dva korpusa položaj svoj imali su: prvi, pod predvoditeljstvom mitropolita Petra Petrovića, koji je bio odjeven na vojnički način, s pročimi gospodam činončelnikami černogorskimi..." (ista knjiga, strana 330)
Grbljanin Vučetić u svom zapisu ne pominje Srbe.
Izvještaj ruskog đakona Alekseja, sekretara Petra I: U službi kod mitropolita Petra I godine 1796. bio je kao sekretar ruski đakon Aleksije koji je takođe sastavio izvještaj o bitkama na Martinićima i na Krusima. Akademik Branko Pavićević iznosi pretpostavku da su ruski đakon Aleksije i Stefan Vučetić zajedno sastavljali izvještaj o bitkama na Martinićima i Krusima, jer su njihovi izvještaju vrlo slični. Đakon Aleksije između ostaloga zapisuje, prvo o bitki na Martinićima:
"11 Julija počeo se je boj u šest sati po ponoći, a svršio se je u 3 sata po podne. Crnogoraca je taj dan poginulo 23, a ranilo se 26. Crnogorci su ostali pobjeditelji i u njihove ruke dopalo je 18 barjaka, među kojijema tri glavna alaj barjaka. Osim toga, Crnogorci su uzeli mnogo raznoga oružja..." (Marko Dragović: Svjedočenje ruskoga đakona Aleksija sekretara kod vladike Petra I, zbornik "Boj Crnogoraca s Mahmut pašom", Svetigora, 1996, str 138)
A o bitki na Krusima, đakon Aleksije između ostaloga: "Mrtvijeh Turaka nađeno je na polju bojišta 3400 ljudi (ovđe se ne broje ranjenici). Crnogorci su zadobili 15 turskijeh barjaka, mnogo raznoga oružja..." (ista knjiga, strana 143)
U svom zapisu đakon Aleksije ne pominje Srbe.
Petar I izvještava austrijskog cara i zahvaljuje na pomoći u vojnom materijalu: Poslije bitke na Krusima vladika Petar I poslao je pisma ruskoj carici i austrijskom caru. Austrijskom imperatoru je pisao: "Smatram za svetu dužnost vaše veličanstvo izvijestiti o pobjedama koje održaše Crnogorci nad Mahmut pašom vezirom od Arbanije. Pri tome prinosim najveću blagodarnost vašemu veličanstvu za prijateljstvo, koje pokazaše k' narodu Slaveno Ilirskome, crnogorskome, predci vašega carskoga veličanstva..." (Marko Dragović: Svjedočenje ruskoga đakona Aleksija sekretara kod vladike Petra I, zbornik "Boj Crnogoraca s Mahmut pašom", Svetigora, 1996, str 148)
Slaveno Ilirski crnogorski narod, a ne srpski, kaže Petar I.
Još izvora: Moćni, najmoćniji ruski plemić Platon Zubov, poslije bitke na Krusima pisao je otpozdravno pismo vladici Petru I, i u njemu: "... ne mogu da sa zadovoljstvom ne pomenem, kako mi je prijatno bilo u vašijem pismima viđeti ime moje premilostive carice, koje je, kako kažete, oduševljavalo narod crnogorski pri pobjedi nad neprijateljima. Ovo prinuđava i mene da udostovjerim vaše visokopreosvještenstvo da takva nadežda mužestvenoga i hrabrošću proslavljenoga naroda crnogorskoga..." (Marko Dragović: Svjedočenje ruskoga đakona Aleksija sekretara kod vladike Petra I, zbornik "Boj Crnogoraca s Mahmut pašom", Svetigora, 1996, str 149)
U oktobru 1796. ruski grof Anton Đika pisao je, takođe Petru I:
"Radujem se zajedno s' vama za pobjedu koju je Višnji darovao vama nad obštijem neprijateljom Mahmutom vezirom od Arbanije, koji je životom svojijem pokušaje protivu pravoslavnoga i viteškoga naroda crnogorskoga i drugijeh pravoslavnijeh hristjana." (Marko Dragović: Svjedočenje ruskoga đakona Aleksija sekretara kod vladike Petra I, zbornik "Boj Crnogoraca s Mahmut pašom", Svetigora, 1996, str 150)
Dr Božidar Šekularac je u knjizi "Dukljansko-crnogorski istorijski obzori” (Cetinje, 2000), objavio pjesmu iz 1803. godine, o pobjedama Crnogoraca u bitkama protiv Mahmut-paše Bušatlije na Martinićima i Krusima 1796. godine. Pjesma je sastavljena u Trstu, a štampana u Budimu. Kompletnu pjesmu imate na sajtu montenegrina.net pod naslovom "Pjesn C(e)rnogorska", o pobjedama u bojevima 1796. godine - i u ovoj velikoj pjesmi riječi Srbin i Srbi ne postoje, a znamo da su koju deceniju kasnije sve crnogorske pjesme napunjene Srbima. Pjesmu su 1803. godine sastavili hercegovački mitropolit Gagović i iguman Vićentije Rakić. Dva velikodostojnika pravoslavne crkve početkom 19. vijeka ne znaju za srpsku narodnost, u pjesmi nema pomena o Srbima! Prvi srpski ustanak te 1803. nije bio ni počeo, srpska ideologija nije bila formirana (iako su neke ideje već postojale). Zato u pjesmi i nema „srbskih vitezova” junaka „srbskoga roda” i slično.
Granična vremenska linija srpstva u Crnoj Gori je 1827. godina: Dakle, izvori su jasni, na Martinićima i Krusima nije bilo Srba. Ovo je još jedan od bezbroj dokaza da je srpsku narodnost u Crnoj Gori izmislio Njegoš, a srpstvo mu je u svijest usadio njegov učitelj Sima Milutinović Sarajlija. Sarajlija je u Crnu Goru stigao u jesen 1827. godine i na Cetinju postao sekretar Petra I i Njegošev učitelj. Sarajlija je i izmislio riječ srbstvo. U nekakvim oblicima srpska ideja u Crnoj Gori je postojala i prije Sarajlije, ali je bila beznačajna i nevažna. Uostalom i Petar I Petrović Njegoš (citirano iz teksta Prof. dr Radoman Jovanović: Istorija Crne Gore Sime Milutinovića Sarajlije) je malo poslije Sarajlijinog dolaska u Crnu Goru pisao ruskom konzulu Jeremiji Gagiću, da je Sima Sarajlija jedini Srbin u Crnoj Gori:
"Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan."
