Ignorisanje napora za povraćaj crnogorskih umjetnina: U Ermitažu Podgorička čaša je Rusima tek jedan od mnoštva neizloženih, deponovanih predmeta, a nama je ona neprocjenjivo kulturno i umjetničko blago koje bi moglo prerasti u jedinstven simbol Podgorice i Crne Gore, govorili su još 2006. godine nadležni iz Muzeja i galerija Podgorice. Oni su se tada nekoliko puta obraćali upravi Ermitaža. Razgovaralo se tada i sa ruskim funkcionerima, prilikom njihovih diplomatskih posjeta Podgorici – nadajući se da će makar pokrenuti priču o vraćanju te vrijedne umjetnine u Crnu Goru.
Odgovora od Rusa nije bilo: “Samo smo jednom, nezvanično, od kustosa Ermitaža čuli da je čaša u jako lošem stanju i da ne preporučuju nikakav transport ", kazala je tada Daliborka Pejović, rukovodilac Muzeja i galerija Podgorice u to vrijeme.
“Nastavićemo da je tražimo, pa makar i platili njen otkup. Ako je ne dobijemo nazad neka nam barem naprave repliku da znamo kako izgleda i uživo” - govorili su tada nadležni. Tako da je volja da se Podgorička čaša vrati tamo odakle potiče bila stalno prisutna. Međutim, do skoro, od svih tih napora jedino što se moglo vidjeti je bila amaterska fotografija koju je napravio jedan od ovdašnjih posjetilaca Ermitaža. Oni koji su ulazili u podgorički muzej ni toliko.
Podgorička čaša je jedan u nizu bisera iz crnogorske riznice koji je odnešen van granica Crne Gore. Za razliku od mnogobrojnih drugih vrijednih predmeta može se reći da je sreća što se makar zna gdje je stakleni tanjir iz Duklje.
Pored velikog broja eksponata iz Crne Gore koji krase tuđe muzejske prostore, poput Miroslavljevog jevanđelja, arheoloških nalaza iz Budve u Splitu i Beogradu, ciboriuma iz Ulcinja, fragmenata iz Martinićke gradine - postoji i niz vrijednih predmeta koji su godinama iznošeni u inostranstvo, a nikada se nije ni saznalo đe su.
Popis umjetnina koje su iznesene preko granica Crne Gore je podugačak. Ne znamo šta je sve iznešeno jer nikakav zvaničan spisak - ne postoji.
“Godine nemara o kulturnom blagu skupo koštaju Crnu Goru. Mogućnost da vratimo oteto, otuđeno, prodano i preprodano je veoma mala”, objašnjavao je tada Stanko Roganović, autor obimne studije Otuđenje kulturnih dobara iz Crne Gore. On je tada tvrdio da je praksa pokazala kako je otuđenim kulturnim dobrima “teško ući u trag bez stručnog i preciznog opisa svakog objekta, što mi, na žalost ne posjedujemo”.
Bilo je stručnjaka koji su i tada upozoravali da čak i kada znamo gdje su, proces vraćanja umjetnina iz inostranstva nije baš jednostavan jer, po međunarodnim konvencijama, samo se nelegalno prenešeni predmeti moraju vratiti. Ono što je otkupljeno ili poklonjeno ne može biti predmet sporenja. Podgorička čaša upravo će zato teško biti vraćena. Otkupio ju je svojevremeno poznati ruski kolekcionar.
Put stakla: Nijesu poznate sve okolnosti pod kojima je Podgorička čaša dospjela u Petrograd ali se zna, navodi u studiji Otuđenje kulturnih dobara iz Crne Gore Stanko Roganović, da je bila u muzeju italijanskog konzula Peroa u Skadru. Potom je preko Sarajeva i Pariza dospjela do Rusije zahvaljujući ruskom kolekcionaru Vasiljevskom.
Vijest o postojanju Podgoričke čaše je probudila interesovanje mnogih evropskih naučnika za proučavanje i istraživanje antičke Duklje. No, do danas nije tačno utvrđeno ni đe je, niti kada je tačno napravljena. Postoji dosta pobornika ideje da je možda nastala u samoj Duklji, u nekoj lokalnoj staklarskoj radionici. Vrijeme njenog nastanka vezuje se za četvrti i peti vijek. Čaša ima oblik niske posude i izrađena je od prozirnog bezbojnog stakla. Unutrašnjost je ilustrovana crtežima koje prate latinski napisi - tumači crteža. Obodom posude se ređaju scene iz Starog i Novog zavjeta i pripadaju ranohrišćanskom repertoaru.
Prošle godine je arheolog Miloš Živanović u časopisu „Nova antička Duklja”, u izdanju Muzeja i galerija Podgorice, objavio tekst o Podgoričkoj čaši i nekim novim razmatranjima o jednom od najznačajnijih i najpoznatijih artefakata sa antičke Dokleje.
Živanović je, da bi napravio tekst sarađivao sa muzejom Ermitaž iz Sankt Peterburga od kojeg su dobijene fotografije i dragocjene informacije za realizaciju ovog teksta. Tako u apstraktu teksta „Preispitivanje čuvene Podgoričke čaše” Živanović piše da su u proučavanju ovog izuzetno vrijednog ranohrišćanskog predmeta izostali neki podaci dok su pojedini pogrešno citirani ili u potpunosti netačno objavljeni.
– Iz ovih razloga odlučili smo da posudu nanovo analiziramo, a da neke od ponuđenih pretpostavki korigujemo – piše Živanović.
On dodaje da se u literaturi susrijećemo i sa nekim propustima i pogrešnim podacima koje treba ispraviti. Živanović apostofira, na temelju ranijih istraživanja domaćih arheologa, da je Podgorička čaša nastala na ovom prostoru. Takođe, on dovodi u pitanje i dosadašnje uvriježeno mišljenje o njenoj upotrebi.
U nastavku donosimo najinteresantnije djelove ovog izuzetno opširnog i vrijednog rada o Podgoričkoj čaši, unikatnom crnogorskom arheološkom blagu.
Apstrakt :
U radu se razmatra kasnoantička staklena zdjela poznata pod nazivom podgorička čaša. U proučavanju ovog izuzetno vrijednog ranohrišćanskog predmeta izostali su neki podaci dok su pojedini pogrešno citirani ili u potpunosti netačno objavljeni. Iz ovih razloga odlučili smo da posudu nanovo analiziramo a da neke od ponuđenih pretpostavki korigujemo. Prema izgledu recipijenta potvrđuje se datovanje posude u IV vijek, razmatra se o njenoj upotrebi, te predlaže njena lokalna izrada u Dokleji.
Na osnovu dekorativnog opusa i bilješki istraživača s kraja XIX vijeka iznijeta je i pretpostavka da je otkrivena na zapadnoj doklejskoj nekropoli Bjelovine.
Dugujemo i zahvalnost O.J.Laptevoj (O.Ю.Lapteva) na fotografijama podgoričke čaše i V.J.Matvejevu (V.Ю.Matveev) na dozvoli za njihovo predstavljanje u ovom radu, kao i prestavnicima Ruske ambasade u Crnoj Gori koji su posredovali u komunikaciji sa Državnim muzejom Ermitaža (Sankt Peterburg).
Zahvaljujući kolegijalnoj predusretljivosti V.N. Zaleskaje (V.N Zalesskaя), naučnom savjetniku Državnog muzeja Ermitaža, dobijen je kompletan opis posude na kojem počiva cjelokupna diskusija članka.
Takođe, zahvaljujemo se još Milošu Vukanoviću koji je pomogao oko istorijskih prilika XIX vijeka i Dejanu Draškoviću na savjetima i lekturi. Fotografije čaše su djelo S.V.Suetova (S.V.Suetova) i K.V.Sinjavskog (K.V.Sinяvskiй).
Puno svojstvenosti i nedorečenosti koje se vezuju za podgoričku čašu čine je jedinstvenim primjerkom kasnoantičke umjetnosti i neiscrpnom temom za proučavanje duhovnog poleta tada tek ozvaničene hrišćanske vjere. Bilo da je individualno izučavana ili da se njome posredno bavilo, do danas je stekla nesagledivo bogatu bibliografiju.
Oslanjajući se na ikonografiju, dekoraciju i lingvističke osobenosti latinskih natpisa u stručnoj literaturi najviše je pažnje bilo usmjereno na tumačenju ranohrišćanskih scena. S druge strane, nije učinjen velik pomak u analizi samog oblika posude, načinu njene izrade, određivanju porijekla, čemu je služila i gdje i kada je otkrivena. Ova pitanja težimo razriješiti u daljim redovima.
Neophodno je prvo naglasiti da je u dosadašnjoj obradi podgoričke čaše načinjeno nekoliko propusta te su u nekim studijama dati i pogrešni podaci. Navešćemo nekoliko primjera.
Na prvom mjestu pri opisu posude nailazimo na netačne dimenzije prečnika (Kisa1908,679; Levi 1963,55; Ljubinković-Ćorović 1967,85) premda je Dimo (Dumont) još u prvoj objavi iznio ispravnu mjeru (1873,71). Drugu značajnu grešku čini Rosi obavještavajući nas da su predstave i natpisi urezani s unutrašnje strane (Rossi 1877,79). Ovaj navod kasnije nikad nije ispravljen iako su pojedini autori imali direktan uvid u nalaz. Takođe, do skora nije postojao crtež presjeka posude pa nam je njen tip bio nepoznat, a o obliku se samo moglo pretpostavljati. Često se navodi kao tanjir ili patera dok se domaćoj literaturi ustalio termin čaša koji je došao od francuskog coupe.
Opravdanost ovog izraza nalažen je u pojmu za srednjevjekovne zdjele iz kojih se pilo (Ljubinković-Ćorović 1967, nap.6). Pored čaša rjeđe se zove i šolja (Cermanović - Kuzmanovićet al. 1975,7; Cermanović-Kuzmanović 1987,28) pa čak i onda kada se zna da nije u pitanju taj oblik posude (Srejović 1997, 221). U tipološkom pogledu ovi termini osim što su neprihvatljivi mogu biti zbunjujuće prirode. Arheološki posmatrano tip čaše ima znatno veću visinu od širine što kako ćemo vidjeti nije slučaj sa našim sudom.
Postoje i primjeri koji su pošli korak dalje pa su zanemarivanjem starije objavljenih radova ponudili potpuno krivotvorene informacije poput onih da pripada zlatnom staklenom posuđu (Sticotti 1999,39; Irwin 1985,92,96) da potiče sjeverno od Dokleje ili da su scene oslikane, a ne urezane na njoj (Stevović 2014,71). Zbog bojazni da se ovakvi i slični slučajevi ne ponove, kao i da se cjelokupni podaci prikažu na jednom mjestu ponovno dajemo opis posude.
Posuda ima oblik plitke kalotaste zdjele sa blago razgrnutim obodom profilisanim u vidu lijevka i zaobljenim dnom (prečnik oboda 23 cm,visina 3,6 cm, debljina oboda 0,2 cm). Skoro u cjelosti je sačuvana. Obod koji je stradao prilikom deportovanja iz Skadra u Pariz (Rossi 1877,79; Levi 1963,55) rekonstruisan je od dvadesetak fragmenata; ravno je sječen i veoma fino poliran; nedostaju mu neznatni djelovi. Staklo je bezbojno i providno; u sastavu sadrži nevelik broj sitnih mjehura vazduha, sporadično i krupnih. Na gornjem dijelu posude nalaze se skoro neprimjetni tragovi razvlačenja staklene mase; na dnu i tijelu nekoliko ogrebotina.
Dekoracija koja se sastoji od figuralnih hrišćanskih predstava i latinskih natpisa izvedena je sa spoljnje strane, urezivanjem oštrom alatkom. Gledano iznutra posude, centralna kompozicija s predstavom Avramove žrtve, postavljena je u nepravilnoj kružnici koja naginje više na lijevo i ka dolje. Iznad nje prikazane su narativne scene iz knjige o Joni odnosno Jona koji se odmara u hladu s lijeve i Jona u utrobi kita s desne strane. Dalje desno ređaju se ostale predstave: priča o Suzani, tri mladića u vavilonskoj peći, prorok Danilo među lavovima, Petar otvara izvor, Vaskrsenje Lazarevo i na kraju scena prvog grijeha s prikazom Adama i Eve. Prateći natpisi naopako se vide.
Oblik, datovanje i porijeklo
Opisani oblik posude odgovara formi Isings 116b. Radi se o tipu zdjele koji se oprijedjeljuje u IV i prvu polovinu V vijeka, a rijetko se pronalazi i u kontekstima VI vijeka. Ukrašeni primjerci s urezanim figuralnim scenama javljaju se isključivo u IV vijeku, često u godinama druge trećine tog vijeka.
Da podgorička zdjela pripada grupi graviranog posuđa koju je izdvojio Harden (Harden 1960; Fremersdorf 1967,159 –171, Chew 2003,102 –104) primjetila je još Ljubinković-Ćorović (Ljubinković-Ćorović 1967,87). Ova brojna grupa prozvana Vint Hil (Wint Hill) po zdjeli otkrivenoj u rimskom nalazištu u Somersetu, prepoznatljivog je stila i izrade. Izdvojena je na osnovu specifičnog načina graviranja figuralnih scena, koje se izvodilo slobodoručnim urezivanjem oštrom alatkom većinom na zdjelama tipa Isings 116. Repertoar predstava se svodi na scene lova I mitiloške i hrišćanske kompozicije.
Radionica diatretarii ove grupe posuđa smješta se u rajnske oblasti, tačnije u Keln (Harden 1960,79; Fremersdorf 1967,31) i/ili u Trir (Chew 2003,100).
Na prvi pogled sličnosti rajnske grupe nalaza s našom zdjelom zaista postoje. Zajedničke karakteristike su im: isti tip i slične dimenzije kao i slobodno urezivanje zašiljenom alatkom na njihovim spoljašnim površinama. Tome uz manje neslaganja možemo dodati horror vacui I to da su natpisi organizovani oko gornjeg dijela tijela posude. Uz to primjećen je još jedan sitni detalj koji ih veže. Ispod nogu ljudskih i životinjskih figura na Vint Hil zdjelama, a naročito kod onih u prikazima lova, kratkim vodoravnim crticama dobijana je perspektiva te time figure unutar kompozicija ne izgledaju kao da lete u vazduhu. Ovakve crtice nisu uobičajene na ostalim tipovima graviranog stakla, a na našem primjerku srijećemo ih ispod Isakovih stopala u predstavi Avramove žrtve.
S druge strane, detaljnijom analizom podgoričke zdjele uvidjeli smo mnogobrojna odstupanja koja su podstakla sumnju u njenu pripadnost Vint Hil grupi. Tako, na primjer, ona ne posjeduje jednu od glavnih odlika rajnske graverske škole, a koju čini sijenčenje snopovima kratkih dijagonalnih linija raspoređenih s unutrašnje strane kontura. Ovo šrafiranje je davalo putenost figurama, težinu odjeći a naglašavalo je krzno životinja, obrise drveća i drugih djelova crteža. Prikazi na Vint Hil staklu su stoga ekspresivni, puni života i odišu svojstvenim umjetničkim izrazom.
Predstave s podgoričke zdjele nemaju ni traga od ove živopisnosti. Sijenčenje ne postoji, a kratki potezi koji ukrašavaju odjeću i tijela životinja su bezosjećajno kruti. Njima nije postignuta punoća figura i dinamičnost naracije već suprotno pojačana je statičnost i linearnost cjelokupnog doživljaja. Naizrazitiji primjeri ovome su prikazi plamena na žrtveniku koji je dat kao snop trave ili ruku aktera scena koje su obilježene gotovo dramskom ukočenošću. Čak je i horror acui na našem primjerku drugačije koncepcije. On je postignut nezgrapnom zbijenošću scena, a ne upotpunjavanjem praznina slike dekorativnim elementima poput krugova, rozeta, zvijezda i sl.
Na poslednje spomenuti aspekt nadovezuje se i nekoliko nespretnosti u pogledu tehničke vještine. Uz ponovljenu konstataciju da je centralna scena nepravilno uokvirena dodajemo da je njena kontura urađena iz mnogobrojno kolebljivih poteza. Kod zahtjevnijih rješenja perspektive graver se nije najbolje snašao tako da su ruke Adama i Eve spetljane, a glave Jone i Isaka neprirodno povezane s ostatkom tijela. Ni narativni segmenti nisu na pravi način raspoređeni. Suzana je izgleda bila poslednja predstava koju je graver načinio, te je zbog toga grubo umetnuta, a njene ruke skraćene kako bi se uklopila u prostor koji je preostao. Sve nam ovo jasno svjedoči da je majstor koji je ukrasio našu zdjelu bio priučen ili možda čak I početnik u graverskom poslu.
Javlja se još jedna bitna različitost. Natpisi kod posuda sa zapada, kada se javljaju, izvedeni su isključivo u jednom redu tj.u traci odmah ispod oboda. Često izražavaju zdravice, lijepe želje a rađeni su rimskom kapitalom nekad podebljanom i uglavnom sa oštrim završecima. Takođe riječi su date u negativu (naopako i obrnutim slijedom) sa ciljem da se natpisi vide i čitaju iznutra, dok se zdjele koriste.
Latinski natpisi sa podgoričke zdjele pokazuju odstupanja od ovog u svakom pogledu. Nezavršenost i traljavost je njihova glavna odlika. Njima se žele pojasniti prikazane hrišćanske scene, stoga su urezani iznad njih ali i između, bez pravila, negdje u dva, a negdje u tri ili četiri reda. Korišćena je majuskula i minuskula, sa puno grešaka u jeziku. Veličina slova čak u istoj riječi nije jednaka, podebljanost je djelimično urađena (npr.kod riječi Susana, laco leonis, Abram i dr.) a ukrasni završeci su različiti i rustični. Očito je da je urezivanje natpisa bilo ograničeno prostorom, a to je izgleda bio razlog da se na dva mjesta piše kurzivom. Na kraju, nisu pisani u negativu, te ih je gotovo nemoguće pročitati iz unutrašnjosti posude.
Skupa gledano sve što je na posudi urezano kao da je na brzinu rađeno i to na krajnje uprošćen način. Štaviše ni kompozicija nije unaprijed isplanirana ili ukoliko jeste, nije na pravi način realizovana. Na osnovu rečenog prikazi s podgoričke zdjele nam više djeluju kao crteži slabije tehničke i umjetničke vještine nego li kao djelo veoma uvježbane graverske škole iz Kelna. Ne izgleda nam ni malo čudno zašto ih Kisa upoređuje s crtežom djeteta Die kindlich ungeschickte Zeichnung (Kisa 1908,679) niti što Harden nije uvrstio posudu u Vint Hil grupu iako je znao za nju (Harden 1960,78).
Utvrđivanje mjesta proizvodnje naše posude je posebno težak zadatak. Nedostatak bliskih analogija u pogledu stila graviranja ograničava svaki sigurniji zaključak. Pri tom, tip posude nam ne može biti mjerilo, jer je jako brojan i nalazimo ga na svim djelovima Carstva. Kako smo vidjeli, njene specifičnosti je odvajaju od Vint Hil posuđa. Shodno tome moramo zaključiti da nisu zajedničkog porijekla, te da zdjela u provinciju Prevalis nije došla kao import iz radionice Kelna ili Trira.
Ovo svakako ne isključuje da je urađena u nekom drugom centru zapadnih ili nekih drugih udaljenih oblasti Carstva, ali potvrdu (sličan stil ili ikonografiju) za to ne posjedujemo.
Da je dobar dio stakla u Dokleju stigao iz zapadih ili istočnih provincija utvrđeno je na izrazito bogatom staklenom posuđu s jugoistočne nekropole Dokleje. Međutim, porijeklo ove staklene građe treba nanovo preispitati, a posebno kasnoantičko posuđe koje može biti i dio lokalne ponude nedavno potvrđenih doklejskih staklarskih radionica (Živanović 2011,43 –50;Živanović 2014,49 I dalje).
Hipoteza da je podgorička zdjela lokalni proizvod nije novina, ali autori koji su je predložili (Cermanović-Kuzmanović,1987,28;,Ljubinković-Ćorović 1967,88) nisu iznijeli sigurne argumente kojom bi je i dokazali. Pravi dokaz za ovo bio bi da je u Dokleji pronađeno još fragmenata stakla ukrašenog graviranjem na isti način. Ipak i kod starije otkrivenog i novopronađenog figuralno graviranog/brušenog stakla (Živanović 2014,90, nap.23; up.dolje I staklo s lokaliteta Bjelovine) ne mogu se naći veze ili bilo kakve sličnosti.
Nekoliko nagovještaja nas ipak usmjerava da je lokalna produkcija čaše ispravni zaključak. Izrada zdjela Isings 116 usko je povezana s hemisferičnim čašama tipa Isings 96. Ukratko, čaše ove forme su jedna od najpopularnijih posuda rimskog staklarstva, rasprostranjena širom Carstva i izvan njenih granica, s najvećom proizvodnjom u IV vijeku (Isings 1957,113 –114; Živanović 2014,87). Zbog načina izrade oba tipa imaju karakterističan lijevkasti često neobrađen obod, a ponekad i nesimetrično tijelo. Osim toga, odlikuju se i zelenom bojom stakla (preovlađuju maslinastozelene nijanse) koje je u osnovi nehomogeno te otuda završeni proizvodi imaju puno mjehurića u sastavu i izražene tragove razvačenja staklene mase. U balkanskim i njima susjednim provincijama na osnovu brojnosti hemisferičnih čaša predloženo je nekoliko lokacija lokalne izrade na prvom mjestu u gradovima Emona (Plesničar-Gec 1981,139 –142), Salona (Gluščević 1995,170,177), Dokleja (Živanović 2014,87) i Solun (Antonaras 2010a,101). U okviru ovih još uvijek hipotetičkih centara proizvodnje pojavljuje se isti obrazac. Čaše predstavljaju glavnicu produkcije ahemisferične zdjele Isings 116 (ili njima tehnološki srodna varijanta Isings 117) se javljaju u znatno manjem procentu. S tehnološke strane postupak izrade podgoričke zdjele nije pretjerano zahtjevan.
Slobodno duvanje, modelovanje staklenog mjehura i otkidanje njegovog gornjeg dijela su jedini zahvati koji su bili potrebni (Živanović 2014,86). Način graviranja, u kojem se koristila samo jedna ručna alatka, takođe je krajnje jednostavan. S obzirom na ove primjedbe i na dobro potvrđenu domaću produkciju procjenjujemo da je tvorac čaše sasvim vjerovatno bio doklejski staklar.
Prepreka ovoj tezi je bezbojno providno staklo posude bez nijansi zelene ili žute boje, kao što smo navikli u kasnoantičkoj produkciji Dokleje. Na ukupnom fundusu doklejskog stakla rjeđe nailazimo na bezbojne primjerke i ne možemo ih sa sigurnošću dovesti u vezu s lokalnom produkcijom. U širem okruženju takođe ne srijećemo analogne primjere bezbojnog stakla. Izuzetak čini hemisferična zdjela s ugraviranim geometrijskim ukrasom iz Panika (Čremošnik1960,181 –182, Sl.6) koja je uprkos lošijoj izradi bezbojna, ali ne i providna.
Međutim, bezbojno staklo u kasnom carstvuje rijetkost čak i kod većih staklarskih centara. I među već pominjanom Vint Hil grupom staklenih posuda ima zdijela čija je boja zelena, a sastav neravnomjeran (Harden1960,49). Iz ovoga je jasno da bezbojnost i kvalitet stakla ne mogu biti mjerilo pri utvrđivanju porijekla posude. Činjenica je da ona podjednako može biti i uvezeni proizvod. Ali izgleda nam manje vjerovatno da se posuda našla na otvorenom tržištu u Prevalisu ili da je poručena iz neke udaljene staklarske radionice. Kako razmatramo u poslednjem poglavlju ovog rada posuda je otkrivena u Dokleji odakle je i njen vlasnik/naručioc (ukoliko je to jedna osoba). Primjećena je i njegova intimna veza s posudom što nesumnjivo ukazuje na mogućnost da je on na neki način učestvovao u oblikovanju ukrasa (izabrao scene, pomogao oko natpisa?).
Slijedom ovog, ide i mišljenje da se oko posude dogovarao u radionici svog grada. Alternativno, zbog posebnosti scena moguće je da je samo izgravirana u Dokleji.
Ali to su već domišljanja koja ne možemo dokazati. Arheološki posmatrano teško je utvrditi oblasti proizvodnje našeg diatretarius-a, naročito jer nema pararela njegovome stilu.
Nakon prethodnih analiza dvije značajne stavke su se ispriječile. Posuda ne pripada ni jednoj radionici već je antička kopija stvorena i izgravirana u nekoj od doklejskih radionica koje su nam već poznate po inovativnosti i sklonosti ka eksperimentisanju. Predložak iz kojeg je graver crpio inspiraciju morala je biti neka zdjela Vint Hil grupe koja izgleda nije imala natpise. Neke ikonografske pojedinosti s podgoričke posude nas upućuju da se tvorac njenog ukrasa koristio i drugim izvorima inspiracije. Podsjećamo, na našoj zdjeli su izabrane hrišćanske teme jako popularne u kasnoj antici kojima su ukrašavani razni upotrebni predmeti korišćeni u svakodnevici što je davalo veliki materijal za nadahnuće umjetnika.
Čemu je služila
Nakon što smo dali sugestije na osnovne arheološke nedoumice kako, kada i gdje je posuda nastala - sljedeće predstoji preispitati čemu je služila. U pogledu toga svaki od predloga nailazi na kamen spoticanja. Znamo da su zdjele ovog tipa korišćene prvenstveno za konzumiranje pića. Na Vint Hil posudama o tome jasno svjedoče natpisi. Kod pojedinih evidentirana je riječ BIBE (Pij!) ili grčka fraza ΠΙΕ ΖΗΣΗΣ (Pij I živjećeš!) napisana rimskim slovima.
Na hrišćanskoj grupi posuđa često je data kao skraćenica P(IE)Z(ESES).Ovaj slogan predstavlja najkarakterističniju formu zdravice koja upućuje na lijepe želje i lijep život gdje uživanje u piću ima posrednu konotaciju. Na zdjelama s hrišćanskim motivima može imati drugi dublji eshatološki smisao (Auth 1996,103 –112).
Na našoj posudi nema ovakve ili slične njoj poruke koja bi išla u prilog svakodnevnoj upotrebi za piće. Suprotno, fino ispoliran obod govori da je zdjela bila podesna da se iz nje pije…
Mjesto nalaska
Ostaje da analiziramo još jednu pretpostavku, koja je prihvaćena bez prethodne provjere. Da je čaša otkrivena u antičkoj Dokleji. Zapravo o njenom mjestu nalaska, kao i kada i kako se to desilo imamo jako malo podataka. Jedino nam njena cjelovitost govori da potiče iz groba. U radovima koji je prvi opisuju za porijeklo pominje se samo Podgorica (Dumont 1873,71) ili Podgorica, antička Dokleja (Rossi 1874,153; Rossi 1877,77, Blant 1879,231,nap.4) očito ne znajući da se ovaj antički grad ne preklapa sa Podgoricom Novog vijeka. Ovakve nejasne okolnosti navode nas da pobrojimo sva mjesta šireg područja Podgorice gdje su posvjedočeni kasnoantički grobni konteksti a u kojima se posuda mogla pronaći. Diskusiju ćemo početi bliže glavnom gradu Crne Gore.
U samome centru grada na dijelu prostiranja ulice 19.decembar i u gradskom naselju Ibričevina otkrivene su pojedinačne grobne cjeline, do sada nepoznate stručnoj javnosti a datovane u IV vijek. Oba lokaliteta su istraživana zaštitno od strane JU Muzeji i galerije Podgorice. Lokalitet 19. decembar je konstatovan prilikom radova na infrastrukturi 2014.godine kada su u periodu od 07.05.do 25.06. izvršeni arheološki radovi pod rukovodstom L.Saveljić-Bulatović. Radi o velikoj nekropoli s kraja XIX/početka XX vijeka u kojoj je otkriven i usamljeni kasnoantički grob. Na lokaciji Kalote u Ibričevini 1982.godine prilikom gradnje privatne stambene zgrade otkrivena je takođe antička grobnica. Njima treba pridružiti još i nepoznatu lokaciju na Malom Brdu, gdje je navodno otkrivena velika rimska grobnica na svod. Kasnoanički grob iz ulice 19.decembar nalazi se u neposrednoj blizini crkve sv.Đorđa gdje je nađen veliki broj rimskih spolija među kojima se izdvaja i komad sarkofaga s prikazom Merkura (Nešković 1965 –1966,115; Stikotti 1999,147). Njihovo porijeklo se vezuje za Dokleju, ali kako su sondažna iskopavanja oko apside crkve otkrila starije temelje, nije isključeno da spolije treba povezati sa starijom građevinom na ovom mjestu (Nešković 1965 –1966,115, sl.10 –12).
Međutim, ta građevina nije vremenski determinisana, te ne znamo da li potiče iz antičkog ili ranosrednjevjekovnog perioda. Takođe, nemamo podatak da se na ovom mjestu uopšte prostire veće antičko groblje kome bi otkriveni grob i dio sarkofaga pripadali. S druge strane, u Ibričevini prema kazivanju istraživača kasnoantičke grobnice, postoje indicije za postojanje veće nekropole. Jasno je da je na prostoru današnje Podgorice postojalo antičko naselje, manja rimska stanica. O njenom urbiciranju je dosta raspravljano, ali još uvijek ne znamo tačno mjesto gdje se nalazila.
Ukoliko bi se usudili pretpostaviti da je makar jedan od pomenutih lokaliteta bio nekropola tog naselja možemo posumnjati da se u njoj desilo otkriće podgoričke zdjele. U tom pogledu zanimljiv je podatak da je na širem prostoru današnje ulice 19. decembar krajem XIX vijeka vršeno sahranjivanje crnogorskog življa. Da li je tom prilikom otvoren antički grob gdje se nalazila naša zdjela teško je dokazati.
Ovakva pretpostavka počiva na premisi da je Podgorica bila mjesto gdje je posuda nađena, koja međutim nije dokazana. Jedino su Mijović i Pač ostali pri mišljenju da njeno mjesto pronalaska treba tražiti u Podgorici (Mijović 1970, 91; Mijović 1966,77,82; Patsch 1899,499).
Doduše, Pač je ostavio mogućnost da je mogla dospjeti iz Dokleje, a Mijović još predlaže i Doljane u Zlatici, lokalitet koji treba odbaciti jer na tom mjestu nisu otkriveni arheološki konteksti kasnog IV vijeka (Bogosavljević 2001).
Sljedeći predlog koji razmatramo je Dokleja. Kako smo već rekli većina autora je prihvatila da je zdjela nađena u nekoj od nekropola ovog grada. Znamo za četiri nekropole Dokleje gdje su grobovi datovani u IV vijek. Prva koju opisujemo je nedavno otkrivena sjeveroistočna nekropola. Prva arheološka iskopavanja na ovom mjestu poznatom i pod nazivom Grudice obavljena su 2010.godine (Medenica 2011). Istraživanja su potom nastavljena 2012. i 2014. godine pod rukovodstvom I. Medenice. Po kazivanju mještana u građevinskim radovima, koji su poslednjih godina, stalnim proširivanjem naselja sve brojnija, je velika gustina groblja koje se datujuje od I do kraja IV vijeka. Granice nekropole još uvijek nisu definisane te možemo samo navesti da se prostire na široj teritoriji Stralići –Priboj. Miljokaz koji se nalazi u sjevernom dijelu naselja Priboj svjedoči da se sahranjivanje vršilo uz rimski put. Dalje sjeveroistočnije od nekropole nalazi se seosko groblje na kojem je nekoliko poklopaca sarkofaga upotrijebljeno kao nadgrobne ploče grobova XIX/XX vijeka. Poklopci su očigledno donešeni s neke doklejske nekropole i dokazuju da je otvaranje i pljačkanje grobova krajem XIX I početkom XX vijeka bilo jako učestalo time da su sarkofazi bili posebno interesantni Piperima (pleme koje je većinski naseljeno u oblasti Dokleje) za korišćenje u istoj namjeni (Dragićević 1963,148 –149). Pljačkanje grobova registrovano je i kod jugoistočne i zapadne nekropole (Cermanović-Kuzmanović et al. 1975,41,256) koje takođe moramo uvrstiti u spisak potencijalnih lokaliteta gdje se čaša mogla naći. U slučaju jugoistočne, to izgleda neopravdano s obzirom na činjenicu da se sahranjivanje na njoj vezuje za prvu polovinu IV vijeka (Cermanović-Kuzmanović et al. 1975,255) što se ne slaže s datovanjem podgoričke zdjele. Ipak, groblje sa jugoistočne strane Dokleje nije u potpunosti istraženo, a grobovi IV vijeka u nedostatku priloga nisu mogli sasvim precizno da se hronološki omeđe te mogu pripadati i kraju tog vijeka.
Na potezu Lovišta 1959. godine sondažno je istraživan dio zapadne nekropole Dokleje i tom prilikom je otkriveno nekoliko grobova i par zidanih grobnica datovanih u IV i početak V vijeka (Cermanović-Kuzmanović et al. 1975,256, 270). U grobovima registrovanim pod brojevima 4 i 5 pronađeni su fragmenti staklenih tanjira sa figuralno urezanim predstavama ali oni su drugačijih motiva.
Veliki broj grobova i monumentalnih grobnica je nepovratno uništen. Podaci koje ovdje iznosimo su preliminarne prirode jer sveobuhvatna analiza grobova još nije završena (scene iz Heraklovog i Dionisovog kulta), natpisa (grčki jezik) i još važnije stila i tehnike od graviranih prikaza s podgoričke zdjele.
Na kraju, zapadno od Lovišta u produžetku se prostire nedavno istraživana nekropola Bjelovine. Ona zapravo predstavlja krajnji dio velikog zapadnog groblja čiji se početak smješta blizu mosta na Širaliji. Rezultati istraživanja ove nekropole nedvosmisleno pokazuju da je sahranjivanje vršeno u IV i V vijeku. Kasnoantički horizont karakterišu monumentalno zidane grobnice na svod, pljačkane u više navrata a poslednji put u II svjetskom ratu što je bio dio politike okupacionih vlasti (Burzanović, Koprivica 2011,230). Na osnovu urezanih krstova na omalterisanim zidovima, znamo da su u makar dvije grobnice bili sahranjeni hrišćani. Među pokretnim nalazima izdvajaju se ulomci figuralno graviranog stakla koji se stilom približavaju davno otkrivenom tanjiru s Dokleje, sada u Parizu (Mowat 1882,280 –286, Pl.XXIII; Fremersdorf 1951,24,T.23,3) kao i pomenutim fragmentima sa nekropole Lovišta (Cermanović-Kuzmanović et l. 1975, 265 – 270).
Dakle, s obzirom na jasnu ideološku sadržinu prikaza s podgoričke zdjele i za sada jedinu nekropolu povezanu s ranim hrišćanstvom u široj okolini Dokleje, logično je posumnjati na njihovu povezanost.
Dva navoda s kraja XIX i jedan s početka XX vijeka su od naročitog značaja u nastojanju dokazivanja ove veze. Prvi podatak nam donosi Edmond le Blant koji nam saopštava da je posuda otkrivena u antičkoj grobnici prilikom kopanja rake za poginulog u krvavom sukobu između Turaka i Crnogoraca (Blant 1879,231). Ne znamo odakle je Blant čuo ovu novost koja je zanemarena u dosadašnjom proučavanju čaše. Istovjetnu vijest ponavlja Ljubić, takođe ne spominjući odakle ju je dobio. On veli: Pokaza se radnikom, ti što su ondje kopali grabu za njekog ubijena u okršaju dogodivšem se tu na blizu među Turci i Crnogorci. Iz ruku tih radnika prođe u vlast g. Perroda ...(Ljubić 1884, 39). Da li je prodavac ovu informaciju ispričao prvom poznatom vlasniku Perodu ili se u naučnoj javnosti s kraja XIX vijeka proširila neka usmena vijest možda posredstvom istraživača koji su posjetili Dokleju, nikada neće biti konačno jasno. Za dalju diskusiju presudno je vrijedna priča mještana koju nam prenosi Stikoti.
- Kada smo, naime 1892. posjetili ovo mjesto, jedan devedesetogodišnji seljak po imenu Vučurov, ispričao nam je da je on na svom zemljištu Bjeljavine prije više godina, a na jednom od brojnih zemljanih uzvišenja sličnih tumulima, kopao grob za jednog Crnogorca palog u borbi sa Turcima, naišao na dubini od jednog metra na grobnu komoru pokrivenu lučnom konstrukcijom, i kada je probio taj pokrivač i spustio se u prostoriju vidio jedan pored drugog tri skeleta.
Blizu lobanje srednjeg skeleta ležala je staklena posuda sa figurama i zlatnim slovima, na kojoj je stajala boca sa žutom vodom... Bocu je dao svom malom đetetu za igru i ono je brzo razbilo, a posudu je prodao jednom trgovcu za tri guldena.... Iz priče starog seljaka izgleda nam da je posuda koju je on našao identična sa podgoričkom čašom...(Sticotti 1999,39, nap.44).
Bez svake sumnje ovdje se opisuje isti događaj pomenut ranije kod Blanta I Ljubića samo je sada objedinjen očevicem, mjestom i vremenom pronalaska. Ukoliko je vjerovati đedu Vučuru posuda je otkrivena u nekoj od grobnica na Bjelovinama. Važno je i napomenuti da je ovaj podatak i dan-danas sačuvan u mjesnoj usmenoj tradiciji. …
Iz svega što je ponuđeno, mišljenja smo da je u ova četiri mjeseca (s više vjerovatnoće da se to desilo u julu kada su bili najžešći okršaji) poginuo dotični Crnogorac čijom se sahranom neočekivano otkrila dragocijena podgorička zdjela.
Kako se posuda 1872. godine obrela u Skadru čini se lakše objašnjivo. Ljubić nas izvještava da ju je Perod kupio direkno od pronalazača. Međutim, u prodaji je sigurno postojao posrednik, trgovac antikvitetima.
Skadar je bio poznat kao prodajno mjesto antikviteta gdje su se mogli naći uglavnom slučajni nalazi ili arheološki predmeti pribavljeni pljačkom. O sukcesivnom pljačkanju Dokleje krajem XIX vijeka već je bilo riječi, a izgleda da je trgovina tekla dobro uhodanim putevima do Skadra i Kotora radi dalje distribucije (Sticotti 1999,12; Koprivica 2011,219 –220).Naime, još 1882.godine vođen je interesantan istražni postupak u cilju pronalaženja dragocjenosti koje su odnijete iz Duklje u namjeri da se preprodaju u Skadar (Pejović 1955,180 –181). Izgleda da se u tom lancu prodaje arheološkog blaga našla i naša zdjela.
***
Dosta je pretpostavki predloženo, u kojima, uslijed malo relevantnih podataka, teško možemo otkriti apsolutnu istinu. Među njima izdvajamo hipotezu da je podgorička zdjela urađena u doklejskoj radionici stakla, gdje je po uzoru na rajnski import i izgravirana. Vrijeme u kojem se ovo dešava je druga polovina IV vijeka mada postoje naznake koje izradu posude pomjeraju čak i u V vijek. Ubrzo zatim pohranjena je u grobnici pored izuzetno važne ličnosti hrišćanske zajednice, bilo da je osoba poticala iz reda sveštenstva ili nove hrišćanske elite. Kako je došla u ruke vlasnika, da li ju je samoinicijativno naručio; dobio na dar za krštenje ili povodom nekog drugog jubileja, političkog imenovanja, važnog hrišćanskog datuma, ostaje nesagledivo. Najviše poteškoća nam pričinjava određivanje njene svrhe. Iznešeno je nekoliko predloga u tom pogledu, međutim prednost ne možemo dati nijednom nagovještaju jer se podjednako mogla koristiti u svakodnevnom životu (bilo za piće, posluživanje hrane, osvjetljavanje prostora) ili u liturgijske svrhe. Ostaje još jedno razmišljanje kojom smo naklonjeni više intuitivno nego deduktivno. Da posuda uopšte nije ni korišćena već da je specijalno urađena za potebu sahrane, ali ne kao dio pogrebnog obreda već radi iskazivanja zahvalnosti prema pokojniku.
Na kraju, njen slučajan pronalazak pripisujemo mještaninu koji je 1862. godine otvorio neku od grobnica na nekropoli Bjelovine zapadno od grada Dokleje. Preko Podgorice posuda je došla do Skadra, a njeno dalje putovanje koje je za konačno odredište imalo veliki Ermitaž dobro nam je poznato.
Ivan KERN
