Posebno kada predstavnik andrijevičke mjesne zajednice Kralje svoje uporište prema “majci Rusiji” pronalazi u izrečenoj netrpeljivosti i „protivteži“ prema Milu Đukanoviću i svemu onome što on „radi po Crnoj Gori“. U svakom slučaju, slabo da je tu bilo priče o naklonosti prema Rusiji. O sasvim izvjesnoj računici, već bi mogli da pričamo. Uostalom, Rusi nikad nisu izbjegavali bilo kakve priče o računici. Ukoliko im ona ide u prilog, dakako. Ali, to sa “protivtežom”, sasvim je drugačija priča.
Nego, da krenemo redom.
“Ne vrijedi plakati, gorke suze liti”: Kako vrijeme odmiče, nanovo se uspostavlja činjenica kako je najveći problem ovdašnjih “rusofila” to što svaku njihovu tek formiranu mitomaniju, ili prostije rečeno ustanovljeno ponuđenu laž, zvanična Moskva demantuje u roku od treptaja oka. Ili je se uopšte ne tiče ili nemaju pojma ljudi o čemu ovi “naši” pričaju. Naravno, govorim o zvaničnoj Moskvi, ne o nekim deputatima ruske Dume sa kojima se ovdašnji likovi iz opozicije nalaze i pronalaze. Tu moramo biti precizni. Jer, zna se ko kosi, a ko vodu nosi. U svakom slučaju, ovim “našim” zaljubljenicima u Moskvu, ili bar u to nešto što za njih ta Moskva predstavlja, nikako ne ide. Neće ih, pa neće. Džaba suze.
“Dnevnik jedne ljubavi”: Jer, uistinu, suština jedne “protivteže” prilično naopako stoji za ovdašnje rusoljupce. Bar im nijedna činjenica iz novije crnogorske istorije ne ide u prilog. Ovo se ponajprije odnosi na prapočetak, zapravo izbore 1997. godine, kada Momir Bulatović, kao Miloševićev štićenik i po njegovom nagovoru, ne priznaje izborni poraz, a onda i upućuje ljude na to kako je uz njih i Srbija, pa samim tim i Rusija. Ova formulacija je mnogim ovdašnjim ljudima bila posebno draga, samo što je nikada u životu istina nije ni očešala u prolazu. I bar što se istine tiče, bila je naklonjena nekom sasvim drugom.
O tome, u prvom redu, ponajbolje govori posjeta Sergeja Beljajeva, te 1997. godine, šefa poslaničke grupe provladinog pokreta Naš dom Rusija, na čijem je čelu bio tadašnji ruski premijer Viktor Černomirdin, inače prvi predsjednik energetske kompanije Gasprom. Tek, Beljajev se lijepo sreo i ispričao sa Milicom Pejanović Đurišić, a onda i naglasio buduću saradnju dvije vodeće partije u Rusiji i Crnoj Gori. Čak, naglasio je “razvoj ekonomske saradnje sa Crnom Gorom”. Naravno, to nije bilo ništa čudno, niti spektakularno, a niti je u tome bilo neke posebne naklonosti, već samo prepoznavanje trenutka promjene vlasti u Crnoj Gori i otklon prema retrogradnoj i asimilatorskoj politici Slobodana Miloševića projektovanu kroz učinak tadašnjeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. U tom smislu zaista valja podsjetiti na to vrijeme i Bulatovićeve organizovane proteste i provociranje nereda, dok su ga porazi sustizali i kada mu već ništa drugo nije preostalo. Poznato, zar ne?
“A Night at the Opera”: Nedugo nakon toga, ruska naklonost prema Crnoj Gori reflektovana je i u pozivu Milu Đukanoviću koji je uslijedio od strane Jurija Luškova, tadašnjeg gradonačelnika Moskve i zasigurno jednog od najuticajnih i najbogatijih Rusa. Našli su se jedne večeri, na otvaranju moskovske Nove opere, na poziv Luškova. Slično je bilo i sljedeće, 1998. godine, poslije razgovora koje je Đukanović vodio sa Jevgenijem Primakovim, koji je tada bio ministar vanjskih poslova, da bi nešto kasnije postao premijer. Naime, Primakov nije prepoznao saradnike u tadašnjem predsjedniku Jugoslavije Zoranu Liliću (a ni nešto kasnije Milutinoviću), niti u predsjedniku Srbije, Miloševiću. Dogovorio se samo sa Đukanovićem. Bar je tako zabilježeno i postalo važeće u diplomatskim krugovima.
Uostalom, sam Primakov je uskoro i dobio potvrdu svoje procjene, jer je Milošević napravio dva ugovora sa NATO iza leđa Rusiji, kada mu je to odgovaralo, a onda ih oba izigrao, kada mu to nije išlo u prilog. U svakom slučaju, nije bio političar sa kojim bi Rusija mogla sarađivati niti kojem se moglo vjerovati.
Jer, suštinski, Rusi ne vole da komplikuju stvari. Praiskonska pravila “ti meni, ja tebi” i “dogovor kuću gradi” za Ruse su nepobitna u bilo kojojh varijanti. A i ne trebaju im neprijatelji. Za Ruse, interes je relevantna kategorija, u bilo kojoj varijanti. Foliranti i muljare se ne računaju.
“This Magic Moment”: Samim tim, a nakon svih nakupljenih onovremenskih iskušenja, a onda i promjene vlasti u Rusiji, ne iznenađuje stav ruskog predsjednika Vladimira Putina saopšten Milu Đukanoviću, za vrijeme posjete Moskvi, 2004. godine.
“Ako smatrate da je nezavisnost dobra za vas, ne slušajte ni Rusiju ni Ameriku.”
Tako je i bilo. Oni ekonomski odnosi s početka priče su rezultirali “ekonomskim bumom” samo godinu dana po obnovi crnogorske nezavisnosti, dok privredni dogovor oko KAP-a svoju posljedicu prepoznaje u angažovanju Olega Deripaske, čiji će tajkunski učinak i sam Putin definisati kompromitujućim, te riječima “apsolutno neprihvatljivo”, kao i “ambicija, nekompetentnost i jadni ugovori”. Loša epizoda za sve učesnike te priče.
Ipak, kako život ne ostavlja puno vremena za neke promašaje, o sasvim izvjesnoj naklonosti Rusa prema Crnoj Gori može se govoriti i u domenu ovomjesečnog broja dnevnih letova na relaciji Tivat – Moskva, te poređenju prema kojem je Pariz ostao iza jednog gradića na crnogorskom primorju. Svakako, za to postoji računica. I Rusi, očigledno, a u najboljoj tradiciji protivteže, uživaju u tome.
“Green, green grass of home”: Svejedno, da se vratimo na onu zemlju za poklanjanje u mjesnoj zajednici Kralje, namjenjenu za ruske vojne baze. Svojevremeno su ovdašnji “poštovaoci” Rusije promovisali i Bokokotorski zaliv kao savršeno mjesto za rusku vojnu bazu, pa od toga pravili autoritativni elaborat koji su prodavali kao “važnu stvar” obilazeći seoska domaćinstva, ispod glasa “obavještavajući” neznavene ljude ruskim interesom i našim priličnim značajem. Naravno, bila je to neprevaziđena jad i glupost. Bokokotorski zaliv je prema vojno-strateškim načelima najobičnija zamka, a i NATO je poodavno zauzeo svoje mjesto na Mediteranu, na ostrvu Krf, te ga neki mali zaliv u Crnoj Gori savršeno ne zanima. U kontinentalnom smislu, pak, te stvari je NATO završio sa Rumunijom, gdje je protivraketna baza postala operativna prije nekih dvadesetak dana. A Rusi su, pak, svoje interese našli na nekim drugim stranama.
I, gle čuda, izgleda da Rusima nijedna dlaka na glavi nije mislila na Vasojeviće, Andrijevicu, Kralje. Neće njihovu zemlju, ni za džabe da im daju. Ne zanima ih. I to bi, zapravo bila priča o jednoj “protivteži”.
“Nema ljubavi, bate…”
Željko VUKMIROVIĆ
