Vele neki ljudi, naročito oni što vole brojke i statistiku, kako je više od 80 odsto svih priča koje vodimo, zapravo, obično ogovaranje. Od ove pojave, bar za slučajnog putnika, a kako bi tačno glasio opis autora ovog teksta, nije oslobođen ni put do Ade Bojane.
Jedinstvena lokacija: Jer, čak i u satu pred zoru, kada su riječi nešto skuplje i hrapavije odlaze preko usana, stiže uputstvo o lokalitetu.
„Evo sad, kad pređemo novi most i prođemo Primaveru (za neuke, ovdašnja i poznata diskoteka – nap. a), pa još malo poslije hotela, počinje ti prva privatna plaža Miami beach. To ti je rezervisano za ljubavne parove. Samo vidiš kako se u daljini pale ili gase štop svijetla. Tu i na Saranda beach. To ti dođe nešto ka' ulcinjska tradicija. Đe ćeš, kud ćeš...kad muka zami, pravac ovamo. Sve ostalo je legenda. A ima tu i dosta lijepe šume, borove“, - ispriča mi čovjek za kojeg sam, zaista, mislio da je samo običan ribolovac, čak više rekreativac, penzioner koji je u životu odgulio svoje po raznim kancelarijama i službenim putovanjima. Tek, ovih par informacija, mnogo bliskih ogovaranju, zaslužile su epitet sociološkog opisa, jednog uvaženog slijeda okolnosti u najjužnijoj crnogorskoj opštini.
A onda ide onaj asfaltni pravac, nalik strijeli, prolazak pored naselja sa jedne strane i nevelikih imanja sa stablima mandarina sa druge. I na tom putu zasigurno zatičete par krava koje lutaju, nekoliko konja koji lutaju, neku sitnu paščad koja luta, a možda i nekog biciklistu koji krivuda tim putem, koji samo izgleda kao da je zalutao.
Još legendi: O Adi Bojani važi jedan mit, stara priča koja se oduvijek kazuje, o njenom nastanku. I moj saputnik, već opisani lik, riječ po riječ, još jednom, odvaja vrijeme za tu priču.
"To je legenda. I ja sam je čuo baš ovako kako ću ti je sada ispričati. Kažu, na ovom mjestu, prije možda i dvjesta godina, nasukao se neki francuski brod. Zašto francuski i odakle baš on, pojma nemam, vele da je bio francuski i tako je ostalo. A onda su vjetrovi, pijesak i more učinili svoje. I preko ostataka broda stvorili malo ostrvo na ušću rijeke u more. Zapravo, od zajedničkog graničnog ušća između Crne Gore i Albanije nastala je ta zemljana površina, kao trougao, za više od četiri kvadratna kilometra.“
A kaže i da je i sedamdesetih godina prošlog vijeka, čak i nakon izgradnje osamdesetak turističkih kućica ili pansiona i promocije nudističkog kampa, veći dio ovog lokaliteta bio nalik pravoj prašumi.
„Kao prava pustara. Džungla. Ovamo su dolazili samo starosjedioci. Ja se sjećam kako je to izgledalo, a i pričali su mi ljudi, tu je bilo samo nekoliko kućica sa karićima, u stvari onim velikim mrežama koje se preko mehanizma smještenim u unutrašnjosti kuće, spuštaju i podižu iz vode. Pričali su mi, kada nije bilo lova, ovdje je preko dana vladala apsolutna tišina, mogao si da čuješ samo galebove, dok su se noću glasili šakali, ono njihovo zavijanje i lavež. A ako bi neko uključio tranzistor, čulo bi se do u Albaniju. Tada se lovilo gribovima, u grupama od desetak ljudi koji su ribaricama pratili kretanje 'skakavica'. No, to ti je ostalo samo za priču.“
Škombre: Ukoliko ste do sada već postavili pitanje „kad će ovaj početi da priča o ribolovu“, evo sad ide i to. A i već je rečeno, nisu ribolovačke priče tek onako, a nisu ni jednosmjerne.
Nego, bez posebne namjere da nastavak priče smjestim u nekakvu poetiku, u rani jutarnji sat na Adi, dok je prva svjetlost još samo slutnja, magličasti pramenovi se zaista uvijaju nad rijekom koja se tiho valja pred očima. Vele ljudi, da na ovom mjestu, nedaleko od ušća, rijeka Bojana zna i da zaslani. Uostalom, ti mirisi rijeke i mora se smjenjuju, itekako prijaju. Čuju se i glasovi, udaljeni, pospani, nejasni. Baš kao sa stranica neke knjige poezije, nema to veze sa mnom, nego je tek živa istina. A sunce se promalja iza albanskih brda, tjera ostatke noći zaglavljene u sjeni vrba.
Onda ide stupanje nogom u okrilje barke. Ona se tek malo zaljulja, malo zaškripi pod. Hladnoća nad vodom spotiče još prespore prste dok namještaju silikonski mamac. I čuje se zvuk pente, kao nekakvo promuklo mrmljanje. Ispod pramca se talasi razilaze, zasječena putanja. Izlazak na more podrazumjeva prolazak preko sudara talasa. Samo još malo ljuljanja. Odlazak ka pučini je uvijek mnogo dobar i umije da podigne cijenu života. Znate već ono, daj za sve pare.
Vrijeme za zabacivanje. Udica nečujno dotiče more i tone, gubi se ispod talasa. Konac pravi tanku liniju po površini i uz trag vode koji se mreška pod pentom, postaje jedina pratnja.
A tijelo, postaje tek malo zgrčeno na klupici barke, jedna skoro mitska slika, dim cigarete zalijepljene za kraj usana pecka oči, desna ruka stiska štap na jedno pola pedlja iznad mašinice koja miruje, uz poneki trzaj, jednu prastaru varku koja ide uz tu udicu, varalicu. Zapravo, tako se i ribolovački to zove, ovaj način lova iz barke, pendulanje, varaličarenje. Za ovaj način lova se koriste nešto jači štapovi. Jer, ukratko, nikad se ne zna šta može da naleti.
Uostalom, važeća priča za ovu sezonu je – „ ova godina je načisto pobrkana“. Nema tu posebne mudrosti. Klimatske promjene su odradile svoje, neke ribe su nas u svojim migracijama zaobišle, neke se tek tu i tamo pojave. Sada se najviše lovi lica, a to već nema veze sa početnicima i rekreativcima iz ove priče.
Skuša važi za plavu ribu. I halapljivicu. Pravo ime joj je Scomber skombrus. Otuda i odomaćeni naziv škombre. Kako kod nas, tako i u Hrvatskoj. Saputnik mi priča i kako je jedno vrijeme bila rijetkost u našem dijelu mora. Čak i ove godine, nema baš puno onih koji će se pohvaliti ulovom skuše. Ali, to je ta stvar sa tim skušama. Lutaju, sele se. A nailazak na jato, sasvim je priželjkivana stvar. Stvar je i u tome da, ako lovite sa više mamaca, uopšte nije nerealno očekivati da vam se na svakom zakači poneka skušica. Rekoh već, obične halapljivice. U svakom slučaju, dogodilo se.
Vrh pecaroškog štapa se, konačno, savio. U ovoj borbi nema naročite tehnike, niti taktike. Malo povlačiš štap i gledaš da plijen izvučeš što prije. A i škombra je borbena, ne prestaje da se bori i ne odustaje čak ni kada se odloži na pod barke. A onda, slijedi samo novo zabacivanje. Dok jedan ribolovački dan postaje sve bolji.
Ostatak priče pripada praiskonskoj stvari između čovjeka i ribe. Računajući i pune posude, što se pripisuju početničkoj sreći. A i to je samo još jedna, praiskonska stvar.
(Foto: Arhiva, Šime Duvančić)
Željko VUKMIROVIĆ
