Ljetopis popa Dukljanina navodi kako se otac Svetoga Vladimira zvao Petrislav, pa neki istoričari misle da je riječ o arhontu Petru, prvom pouzdano utvrđenom dukljanskom vladaru. Na samom kraju 10. vijeka Vladimir je vladar Duklje, koja se tada prostirala od Boke Kotorske do rijeke Bojane.
U komplikovanim političkim uslovima, Vladimir je bezuspješno nastojao održati mir dok je trajao rat između Vizantije i ojačale Makedonske države. To je izazvalo bijes Samuila, koji ga je smatrao saveznikom Vizantije pa je 997. godine poslao vojsku na Duklju. Vladimir je u ratu sa makedonskim carem Samuilom 997. godine, bio zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.
Do sukoba je došlo na rijeci Bojani i Dukljani su poraženi. Vladimir je zarobljen i odveden u Samuilov dvor na Prespi.
Pop Dukljanin pišući o zarobljavanju Vladimira daje podroban opis. On, naime, pripovijeda kako se Vladimir sa vojskom sklonio na brdu Oblik, gdje je bilo mnogo zmija otrovnica koje su smrtno ujedale njegove vojnike. Blaženi Vladimir se pomolio Bogu, te su od tog momenta zmije postale bezopasne. To je, ujedno, i prvo čudo koje mu se pripisuje.
Kako su nestale zmije: Raspitujući se o brdu Vladimir kod barskih planinara, kada je i kuda najbolje posjetiti ga, potegla se bila i priča o ovoj legendi iz Ljetopisa Popa Dukljanina. Sagovornik je odmah odgovorio mu je poznato to čudo našeg Svetog Patrika.
Sada, većina stanovnika Crne Gore bi vjerovatno na pitanje čiji je svetac Sv. Patrik i da navedu neko njegovo čudo spremno odgovorila – Irska i otjerao je zmije sa ostrva.
Čuda Svetog Vladimira Dukljanskog bi za većinu vjerovatno bila nepoznanica.
Pop Dukljanin dalje nastavlja: ”Međutim, vidjeći da se ne može nositi sa mnogo jačom vojskom bugarskog cara, a da bi spasio svoje vojnike i narod, on se sam predaje”. Dukljanin navodi njegove riječi upućene onima oko sebe:
"Kako vidim, premila braćo, treba da ispunim onu jevanđeosku izreku koja veli "Dobar pastir daje svoju dušu za svoje stado." Bolje je, dakle, braćo da ja dam dušu svoju za vas sve i svojevoljno predam svoje tijelo da ga kolju i ubijaju, nego da vi stradate od gladi i mača".
-Takvo ponašanje, u Vladimirovom slučaju, na izgled je daleko od borbenog viteštva srednjeg vijeka, ali je blisko hrišćanskom žrtvovanju za spas drugih. S tom i sličnim sekvencama htjelo se naglasiti da je Vladimir još za života ispoljavao visoke svetiteljske vrline. Možda se zbog toga njegov lik na freskama i ikonama ponegdje prikazuje vrlo sličnim Hristovom izgledu (prije svega u Makedoniji, kao što je slučaj na ikonostasu u Sv. Naumu). Pri tome pada u oči i činjenica da on svoje potčinjene po hrišćanskom običaju naziva "braćom"–kaže pišući o istom Rajko Vujičić.
Kako se zaljubila Kosara u Vladimira: Dalji slijed događaja takođe možemo pratiti kod Popa Dukljanina: “U lijepog dukljanskog kneza zaljubila se ćerka cara Samuila, Kosara, koji joj se učini “slađi od meda” i kaza ocu da će skočiti u jezero ako je ne uda za Vladimira. Ubrzo su se vjenčali i živjeli u dvorcu, nedaleko od manastira Prečista krajinska na Skadarskom jezeru.
Nakon smrti, cara Samuila nasleđuje Vladislav, koji ubrzo poziva kneza Vladimira da ga posjeti u Prespu i kao znak da mu se ništa neće dogoditi, šalje mu zlatni krst. Znajući da je Vladislav prevrtljiv, knez Vladimir zatraži da mu pošalje drveni krst, jer “na njemu je Spasitelj razapet”. Vladislav uputi tri monaha sa drvenim krstom, ali čim je Vladimir došao u Prespu, bio je ubijen na vratima crkve. U trenutku pogubljenja imao je drveni krst u rukama, sa kojim je i sahranjen u Prespi.
Krst za koga se tvrdi da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja svake godine iznosi se na vrh Rumije.
Svjedočenje Baranina: Interesantno je ovdje navesti svjedočenje i zapažanja jednog Baranina o djeliću tog krsta prilikom posjete Manastiru u Šin Đonu,
“Crkva u Šin Đonu je bez krova, ruinirana, teško oštećena od strane albanske vojske prije 25 godina, u vrijeme staljinistikog režima u Tirani. Očekuje se njeno skoro renoviranje. Međutim, sa renoviranjem se još nije započelo, jer se crkva kao kulturno-istorijski spomenik nalazi pod nadležnošču Ministarstva kulture Albanije. Istraživanja su potvrdila raniju pretpostavku da se ispod sadašnjeg kriju ostaci još starije crkve. Zbog svega navedenog, čekaju se dozvole nadležnih organa kako bi započela iskopavanja. Crkva je smještena u krugu koji je brižljivo čuvan, pun raznog zelenila i cvijeća. Tu je i više novih objekata za smještaj mladih hodočasnika koji ljeti ovamo dolaze i borave u organizaciji Grčke pravoslavne crkve u Americi. Razgovarali smo sa sveštenikom iz Amerike, čija žena priprema ovaj kamp. On mi je govorio na engleskom, tako da smo mogli lakše komunicirati i doznati više zanimljivih informacija”.
Monah Cipi je u razgovoru naglasio da je vrlo ponosan na relikviju koju posjeduju, a to je djelić krsta sv. Vladimira koji se već generacijama nalazi kod porodice Andrović u Baru.
Koliko smo svjesni značaja svetinje: Nameće se pitanje koliko smo mi u Baru i Crnoj Gori svjesni duhovnog značaja i vrijednosti ove svetinje? Takođe, rekao je još jednu činjenicu, nad kojom se vrijedi iskreno zamisliti.
Naime, od kada je on tu, izuzev izvjesnog g. Stefana, do našeg dolaska na grob sv. Vladimira nije dolazio niko iz njegove domovine. Isuviše malo za sveca koji je slavljen i poštovan od Hrvatske do Grčke, a kojeg, na žalost, skrnavimo, zloupotrebljavajući ga čak i u dnevnopolitičkim prepucavanjima. To je dokaz koliko je raskorak između iskrene i kvazireligioznosti. "Res non verba" (djela, a ne riječi), davno su rekli stari Rimljani.
Vraćajući se iz Šin Đona, razmišljali smo o univerzalizmu svetaca koji, iako nijesu u svojoj domovini, nijesu nimalo izgubili na svetosti. Naprotiv. Primjera je mnogo, od sv. Vladimira do Sv. Vasilija Ostroškog i Sv. Tripuna. Ima i izuzetaka (Sv. Petar Cetinjski), ali izuzeci, poznato je, potvrđuju pravilo.
Poruka ovog teksta je da ne postoje velika i mala hodočašća. Ne može svako u životu posjetiti Jerusalim, Rim, Lurd, Svetu Goru, Meku ili Medinu.
Ali zato možemo doživjeti Ostrog, Cetinjski manastir, Gospu od Škrpjela, a ni Šin Đon nije daleko. Vrijedi pokušati.”
O Manastiru Šin Đon i tradiciji dolaska na poklonjenje svetitelju pisao je i Rajko Vujičić:
“U prvoj polovini prošlog vijeka u Šin Đon je na poklonjenje svetitelju dolazio ogroman narod. Manastir Šin Đon je smješten u dolini rječice Kuše, koja se nekoliko stotina metara od manastira uliva u rijeku Škumbu. Udaljen je nekih desetak kilometara od Elbasana (ranije Neokrasta) na putu prema Tirani. Po starijim opisima bio je nekada u gustoj šumi u kojoj su dominirali kiparisi. Sada, u vrijeme naše posjete tom lokalitetu u avgustu 2000. god, od te šume nije ništa ostalo. Nestali su i ostaci velikog hrastovog drveta, na kom se, kako legenda kaže, Svetom Vladimiru prikazao orao sa krstom na glavi. Ostaci tog drveta su se, po kazivanju mještana, do nedavno mogli vidjeti u crkvenoj porti.
Manastir je bio okružen nevisokim zidom, od kojega danas ima ostataka samo na sjevernoj strani, gdje se nalazi još relativno dobro očuvan ulaz u manastir, zidan velikim grubo priklesanim kamenim kvaderima. Ne posjeduje dovoljno stilskih obilježja prema kojima bi se mogla utvrditi njegova starost. Ipak, po rustičnosti i načinu obrade mogao bi pripadati XIV vijeku.
Sačuvano je svega nekoliko opisa izgleda manastira i manastirske crkve u kojoj su se čuvale mošti Svetog Vladimira. Prvi opširniji osvrt na izgled manastira objavio je izvjesni inženjer P.R.K. u carigradskom listu "Stamboul" (17.IV 1891). Njegovu sadržinu je skoro doslovno prenio Stojan Novaković” ("Prvi osnovi slovenske pismenosti među balkanskim Slovenima", Beograd 1893).
Ljetopis popa Dukljanina (Glava XXXVI.) o tome što se zbilo nakon Vladimirove pogibije:
„... Glava mu je odsječena 22. maja. Episkopi pak uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, pak, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...”
Kako je Vladimir proglašen za sveca: Vladimirova žena Kosara je njegovo tijelo prenijela u manastir Prečista krajinska, zamonašila se i poslije smrti po svojoj želji je sahranjena pokraj kneza. Knez Vladimir je proglašen za sveca.
Poslije smrti, 22. maja 1016. godine, kada je na prevaru ubijen negovo tijelo je kratko počivalo u Prespi. Njegova supruga, ćerka kralja Samuila, Kosara, prenijela ga je u crkvu Sv. Marije u Krajini, gdje mu se nalazio i dvor, prema lokalnom predanju na brdu Kraljič kod sela Koštanjica. Kosara se nakon toga zamonašila pod imenom Teodora i pri Krajinskom manastiru, na padinama Kozjaka, osnovala ženski samostan Collegium sacrum Virginium. Dvije godine nakon kneza Vladimira umrla je i Kosara i takođe je sahranjena u crkvi Sv. Marije.
Gdje se nalaze Vladimirove mošti: Mošti Vladimira počivale su u Bogorodici Krajinskoj do 1215. godine, kada su iz do sada još nedovoljno objašnjenih razloga, prenešene u Drač.
Nažalost, mošti Vladimira nijesu mirno počivale na zemlji dukljanskoj, već su nekoliko puta mijenjale mjesto vječnog počivka. Prema Jiričeku i Šuflaju, oko 1215. godine, Epirci su prilikom zauzimanja Skadra opljačkali i Bogorodičnu crkvu u Krajini i odnijeli mošti Svetog Vladimira u Drač, đe je do 1381. godine smatran patronom - zaštitnikom ovog grada. Znači, još tada su Vladimira smatrali svetim, jer se, u srednjem vijeku kao najveći ratni plijen smatrala zaplijena svetiteljskih moštiju (Rotković R., Kraljevina Vojislavljevića XI i XII vijek Podgorica, 1999, str. 131).
Po jednom grčkom žitiju Vladimir je poštovan kao zaštitnik tog grada. Ugledni albanski velikaš Karlo Topi obnavlja 1381-83 g. manastir Sv. Jovana (Šin Đon) kod Elbasana i u njega prenosi svetiteljeve mošti. O tom svom činu ostavio je uklesane natpise na crkvi, na staroslovenskom, grčkom i latinskom jeziku. Od 1995. godine mošti se čuvaju u sabornoj crkvi u Tirani, sjedištu Albanske pravoslavne crkve.
Kult Vladimirov u Zeti: Da je Vladimirov kult u Zeti, posebno u Krajini, bio veoma jak vidi se i po tradiciji koja je ostala živa i u pamćenju naroda tog kraja sve do danas. Radi se o poznatoj procesiji sa krstom "Svetoga kralja", za koga se drži da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja u Prespi, a kasnije mu je stajao na grudima dok mu je ćivot sa moštima bio u Krajini. Taj krst se, uz ustaljeni ritual, svake godine o Trojičinu danu, koji je pokretni praznik, a pada uvijek oko 22. maja, dana kada se poštuje Sv. Vladimir, iznosi pri izlasku sunca na Rumiju. Nekada se krst nosio još 22. maja i na Veliku Gospođu. U ceremoniji su učestvovali pravoslavci, katolici i muhamedanci, kao što su kasnije hodočastili njegov grob u Šin Đonu pripadnici različitih vjeroispovijesti (o tome su pisali brojni istraživači od kojih najizvornije Andrija Jovićević, Sv. Jovan Vladimir u narodnoj uspomeni, u cetinjskim "Zapisima" za decembar 1927).
O vjerskoj toleranciji čiji je najviši izraz običaj iznošenja zajedničkog krsta, svjedoče i stari zapisi. " I eto ih svih na vrh Rumije prije sunca, đe sve tri vjere, pravoslavci, katolici i muslimani pale zavjetovane svijeće...", piše Nikola Vučinić 1889. godine.
Istoričar Ljubomir Prizrenac opisuje Trojičin dan, 24. maj 1892. na Rumiji: "Kao i obično, popevši se na vršinu, stali smo oko crkvišta, gomile kamenja koju su pobočni molioci dobrovoljno nanijeli sve po jedan kamen. Okrenuti k istoku, baš u čas rađanja sunčevog, zapalili smo voštane svijeće i zapušili tamjan...Dok je ovaj kratki čin trajao naša inovjerna braća katolici i muslimani stajali su tu okolo posmatrajući..."
Prizrenac na kraju kaže: "Pošto Rumija služi jedinim zbornim punktom cijelog naroda koji živi po stranama i u podnožju njenom, željeti je da vlast uzdrži ovaj trojičinski skup kao što je svagda bio...Takvim načinom pomoglo bi se ne samo žudnjama naše duše i srca, nego i našem samosaznanju bratstva i jedinstva".
Zaboravljena tradicija i crkve Sv. Vladimira: Neobična je i činjenica što se na teritoriji Crne Gore nije sačuvala nijedna crkva iz srednjeg vijeka njemu posvećena. Njih je, svakako, moralo biti. Istorijski izvori pominju crkvu Sv.Vladimira na teritoriji Ulcinja, ali ona nije pronađena. Pavle Mijović misli da je crkvica u okviru barskog trikonhosa na Topolici imala Vladimira za hramskog sveca. Današnja crkva u Starom Baru njemu posvećena, novijeg je datuma. Neke stare ruševine i crkvine kriju tajne s ovim u vezi.
Neobična je sudbina te male crkvice u okviru barskog trikonhosa na Topolici. Pišući o tom događaju Pavle Mijović kaže:
“Na isti način, sa zaprepaščujućom smjelošću, neposredno prije raskopavanja virske nekropole, slišćena je I bez najkmanjeg slijeda u istočnoj apsidi velikog barskog trikonhosa iz VI – VIII vijeka jedna dobro očuvana preromanska crkvica, izuzetno značajna kao spona između kasnoantičkog I srednjevjekovnog Bara.
Naknadno pošto je srušena ova je crkvica proglašena za “poljoprivrednu zgradu” iz XVI vijeka…”
Utvrđenje Oblik: Sa primorske strane krajinskih gora nalaze se ostaci srednjovjekovnog utvrđenja Oblik, koji stoje naspram grada Svača i rijeke Bojane. Utvrđenje Oblik je ujedno bilo śedište župe Oblik, koja je obuhvatala oblasti današnjih Anamala i Mrkojevića. Naziv Oblik dolazi po oblom i šiljastom brdu koje se zove Vladimir, a Albanci ga zovu mal Sums, po selu Sumi (Jovićević A., Prapratna, prestonica zetskog kneza Stevana Vojislava, Zapisi, časopis za nauku i književnost, knj.II, sv.4, Cetinje, april 1928, str. 194). Utvrđenje je dugo oko 50 metara i najveće je širine 15–20 metara. Nepristupačnost ovog utvrđenja sagrađenog na oštrim stijenama brda, koje se uzdiže nad okolnom ravnicom oko 300 metara, ukazuje da se ovđe nalazio Oblik iz Ljetopisa.
Da se radi o Obliku koji se spominje u Dukljaninovom djelu vidi se iz kasnijih izvora, koji potvrđuju postojanje crkve na brdu Vladimir, odnosno naziv mjesta, varošice Vladimir čiji je naziv proizašao od imena sveca kome je crkva posvećena.
Pišući o izvorima u kojima se vidi postojanje crkve Sv. Vladimira, Ivan Jovović navodi izvore:
”Prvi pisani akt u kojemu se pominje crkva Sveti Vladimir javlja se početkom XV stoljeća, prilikom razgraničenja nekadašnjih teritorija Balšića, a potom Đurđa Brankovića, u okolini Ulcinja sa Mletačkom Republikom”.
Tako u dokumentu iz 1406. godine u kojemu Mletačko vijeće pristaje na određene uslove pod kojima će se grad Ulcinj predati Veneciji, između ostalog stoji:
„Item che tuto el so terren sia soo, frncho e libero segondo i so confini, i quail comenza a S. Serzi de Satuxa fin a S. Elia e S. Vladimir a S. Maria in la val de Romaneo e soto li Bigazi fin a S. Zuane e tuta la balta de Zivrano fin per mezzo a la piera del zalo, chome apare per le sue charte“ (Ljubić Š., Listine o odnošajih između južnog Slavenstva i Mletačke republike, knjiga V, od godine 1403. do 1409, Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1875, str. 85). Župa Oblik Drugi dokument iz 1426. godine predstavlja ugovor o razgraničenju dvije države, pa se na jednom mjestu tog akta kaže: „Item dechiaremo li confini de Dolcigno cum li Poprati e cum san Nicolo de la foza commenzando dala glesia de san Sergi per mezzo la villa di Jurovichii e cussi suso per la corona de la montagna a san Elia. E per zima de Monxvar a sancto Vladimir e a sancta Maria de Romano, che se dritto alla Bederla” (Ljubić Š., Listine o odnošajih između južnog slavenstva i Mletačke republike, knjiga IX, od 1423. do 1452, Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti, Z a g r e b, 1 8 9 0, s t r. 1 5 ) .
Nekadašnja župa Oblik, odnosno istoimeno utvrđenje nalazilo se pod jurisdikcijom biskupa grada Svača. Nakon rušenja Svača i nestanka svačke biskupije 1571. godine brigu o tamošnjem katoličkom življu za vrijeme trajanja osmanske uprave Rimska kurija povjerava barskom nadbiskupu, odnosno skadarskom biskupu, što se vidi iz njihovih kanonskih vizitacija upućenih Kongregaciji za širenje vjere u Rimu od početka XVII do sredine XIX vijeka. Takođe, u izvještaju barskog nadbiskupa Vicka Zmajevića iz 1703. godine nailazimo na spominjanje Crkve Svetog Vladimira. Barski nadbiskup je u izvještaju napisao: „U Sumi je crkva Sv. Kralja Vladimira, čije tijelo, kaže se, da hodočaste u Elbasanu. Crkva je osrednje veličine, ali je bez krova, pa bi se mogla popraviti za 25 škuda“ (Jovović I., Prilozi za istoriju Barske nadbiskupije, Bar, 2012, str. 258).
Opis kulta Svetog Vladimira: Prezentovani dokumenti imaju svoje puno utemeljenje u pogledu Crkve Svetog Vladimira na brdu Vladimir i u narodnom predanju stanovništva tog kraja. Prema jednom etnografskom zapisu u kojemu je zabilježeno kazivanje starice od 97 godina iz sela Ljuljaj, posredno doznajemo kako je opstao kult Svetog Vladimira za vrijeme turske uprave u prvoj polovini XIX vijeka na tom području. Starica o tom narodnom običaju, koji u osnovi sadrži elemente vjerskog obreda, pripovijeda sljedeće: „Sine Đerđ, blagoslovi me staru! O Brdu Vladimiru hoćeš znati? Mali Vladimirit, Mali Sums, tamo je i sad još kiša e kraljit, kraljeva crkva. Da, s oba imena mi zovemo ovo brdo. Znam, pamtim, moj mi je djever o tom pričao. Polazio je narod gore na to brdo. Ima tamo dvadestčetiri vrela, dvadestčetiri živih voda, a na samom je vrhu glavna voda. Živa voda, kažu da se i sad pozna jama od te vode. Išlo se tamo svake godine jednom, u utorak poslije Duhova. Ne znam zašto baš na taj dan, ali tako je bilo, kažu. Išlo je mlado i staro. I bolni su polazili, tada je vodio put ravno do kraljeve crkve, tamo na vrhu. Narod je išao sam bez popa, da, svagda bez popa. Djevojke okićene cvijećem, a žene nosile su hranu, i svijeće i mnogo cvijeća. Bolesni su pili onu vodu, zatim su bacali u nju pare. Tko bi to uzeo? Čobani, sine moj, pastiri, koji su izgonili ovce na brdo, oni bi uzeli ono jelo i novac…”“…A tamo na vrhu ima kao ledina, prostrano polje, tu bi se sakupljao narod. To je sve bilo još prije turskog zemana, onda kada su ovom zemljom vladari kaurski carevi. Kasnije, kažu, turski su trgovci vunom zatrpali onu vodu. Toliko su tovara vune utrpali u onu jamu, da je vuna izlazila na Bojani kod Sv. Đorđa. Jer, kažu, tuda je nekad lagum vodio, od Brda Vladimira na grad Šas, a odavde do Sv. Đorđa na Bojani. – Danas? Ne, danas nema tog laguma, ni vode. Ni onih drugih voda nema više. Ima samo jama navrh brda, to je ona, kud su potrpali tovare vune“
Kompletan putopis Na brdu Vladimiru i Šaskom jezeru objavljenom u časopisu Naše planine možete pročitati na sljedećem linku: http://www.hps.hr/hp-arhiva/196003.pdf
(Gušić M., Na brdu Vladimiru i Šaskom jezeru, Naše planine, Hrvatski planinarski savez, god. XII, br. 3-4, Zagreb, 1960, str. 50. Lekić P., Zagonetka na brdu Vladimir, Vijesti, poneđeljak, 6. april, 2015, str. 21).
Kult Svetog Vladimira nematerijalno kulturno dobro Crne Gore: Na vrhu Rumije, na Trojičin dan su se, vjekovima, noseći Vladimirov krst, okupljali vjernici sve tri vjeroispovjesti. Svi su nosili po zavjetni kamen i polagali ga na vrh planine, za buduću crkvu. Legenda kaže da je na Rumiji postojala crkva i da je zbog nekog sagrešenja nestala, ali tragovi od nje nisu nađeni. Vjerovalo se da će se crkva sama izgraditi kad bude izneseno dovoljno kamena.
Ali umjesto kamene vrh Rumije je dobio “čudo” kojem se niko nije nadao. Naime, Srpska pravoslavna crkva je početkom ljeta 2005. pokazala da je sila koja nikoga ne moli i da je spremna za sve vrste “čuda”. U ranu zoru tog junskog jutra na vrhu Rumije -crnogorske svete planine –osvanula je limena crkva SPC.
Nakon što je mitroplit Amfilohije obilježio vrh Rumije, postavljajući limenu crkvu na mjesto gdje se vjekovima okupljaju pripadnici sve tri vjere, nadležni su umjesto da dejstvuju otvorili raspravu - da li je Rumiju trebalo zaštiti kao spomenik kulture.
Danas se izgleda došlo do rešenja. Kult Svetog Vladimira čuvaće se kao nematerijalno kulturno dobro Crne Gore.
U Rješenju kojim se proglašava nematerijalnim kulturnim dobrom stoji da su nosioci-čuvari, tradicije kulta Svetog Vladimira Milo Andrović, Milan Andrović, Goran Andrović, kao i članovi uže porodice Andrović iz Bara, građani multikulturalne, multikonfesionalne i multietničke zajednice Bara i Crne Gore.
Kako su ocijenili stručnjaci, autentičnost nematerijalnog dobra Kult Svetog Vladimira sadržana je u vjekovima čuvanom i praktikovanom običaju iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije, jednom godišnje, u samom autentično očuvanom Vladimirovom krstu, bez koga nema ni ostalih elemenata ovog nematerijalnog dobra, činjenici da ga i dalje čuvaju i u običaju učestvuju Androvići, kao njegovi čuvari i čuvari tradicije njegovog iznošenja na planinu.
Uprava za zaštitu za kulturnih dobara utvrdila je, kako ističu, i mjere zaštite ovog nematerijalnog dobra: dokumentovanje, istraživanje, izmještanje crkve sa vrha Rumije, edukacija, prezentacija i popularizacija, saradnja sa subjektima koji se prepoznaju kao nosioci/sljedbenici nematerijalnih kulturnih vrijednosti i doprinose njihovom očuvanju, te podsticanje prenošenja i njegovanja kulturnog dobra u izvornim i drugim sredinama.
Iako je danas taj sklad narušen “čudom” u obliku limene crkve za vjerovati je da će sklad izgrađen oko kulta Sv. Vladimira biti dovoljno žilav da preživi. Barem još milenijum.
Radoslav Rotković pišući o legendi o Vladimiru i Kosari kaže:
„Sreća je, dakle, što natprirodne sile nijesu toliko oštetile svojim munjama nježno stablo ljubavi, dobrote i stradanja. U ovoj legendi stanuje život, a čuda gostuju tako da se mogu išćerati ako zasmetaju.”
Ivan KERN
