Dogodilo se u veče 5. jula 1902. godine.
Prvi automobil koji je putovao jednim crnogorskim putem dovezao je princ Burbonski, sin Don Karlosa, španskog pretendenta, koji je služio kao poručnik u carskoj ruskoj gardi.
Godinu dana kasnije, automobil je u Crnoj Gori počeo da se koristi kao saobraćajno sredstvo za prevoz poštanskih pošiljki. Jovan Popović, tadašnji glavni upravitelj pošte i telegrafa u Crnoj Gori, naručio je prvi poštanski automobil od pariske kuće ''Delahue''.
Sve zbog loze i krčmarice Šare: To vozilo je u Kotor prispjelo lađom iz Trsta, a onda ga je, prema podacima objavljenim u knjizi pod naslovom ''Od makadama do zlatnih kaciga'' (2002.) autora Ranka Jovićevića, direktora AMD ''Lovćen'', do Cetinja dovezao izvjesni gospodin Anri iz Pariza, koji je imao zadatak da neko vrijeme provede u Crnoj Gori i obuči ovdašnje mladiće šoferskom zanatu.
Ipak, a kako će vrijeme za sve sljedeće godine pokazati, ni taj Anri se nije mnogo razlikovao od svekolikih šofera današnjice. Naime, ispostavilo se da mu je od volana bila preča loza i krčmarica Šara iz Rijeke Crnojevića pa je, jedno veče, ''zaboravio'' i na putnike i na automobil, te je vozilo preuzeo njegov pomoćnik Milo Tomanović.
Ta prva vožnja je obavljena tako što je jedan od putnika išao ispred automobila i nosio gabaritnu lampu dok je Milo, koji će tako postati prvi Crnogorac za volanom, polako za njim odvozio svoju prvu vožnju na otvorenom drumu.
A Anri ? E, on je nakon te večeri završio karijeru vozača u Crnoj Gori. Isplaćen je i bar prema pričama ispraćen uz uputstvo – ajde ti, oči moje, doma u Francusku, pa tamo čini što ti je volja...
Prvi automobil u Crnoj Gori zavrijedio je i svoja narodna imena, te su ga zvali ''karoca bez konja'' i ''čudo koje samo sebe goni''. A i pratila ga je jedna objava za koju nema mjesta u zaboravu. Naime, u zvaničnom upozorenju koje je upućeno stanovništvu saopšteno je da nema razloga za strah već da, kada čuju buku auta i sirenu, ljudi spas potraže – bjekstvom u glavicu.
Tako je, bar, ostalo da se priča. No, priča kaže i da je onih koji su se hvatali brda bilo mnogo manje od svih onih koji su željeli da budu što bliže džadi i vide ''čudo'' o kojem se toliko govorilo.
A to čudo, taj prvi crnogorski automobil, pokretao je motor sa dva cilindra, 16 konjskih snaga, kretao se brzinom od 20 kilometara na sat i bio dugačak četiri a širok 1, 85 metara. Imao je devet sjedišta, uz ono namjenjeno za vozača. Kupljen je po cijeni od 21. 870 kruna.
Ksenijin ''fijat'' i Mirkov ''rols rojs'': Crna Gora je, 1909. godine, uz još sedam evropskih država, bila potpisnik pariške konvencije kojom se potvrđuje i uređuje međunarodni saobraćaj.
Prvi crnogorski vozači obučavali su se u Češkoj, Slovačkoj i Italiji.
Među prvima koji su izučili zanat bili su Jovan Filipov Milošević s Dubovika, Đuro Đukanović iz Nikšića i Pero Milošević iz Cetinja. Nešto kasnije, pridružili su im se i Savo Radulović, Ljubo Ivanišević, Krsto Bogdanović i Radoman Stević Cuca.
Prva žena vozač u Crnoj Gori bila je princeza Ksenija Petrović, a vozila je automobil marke ''fiat 1100'' koji je na poklon dobila od svoje sestre Jelene, italijanske kraljice.
Njen brat Mirko, pak, vozio je ''rols rojsa''.
Prvo auto moto društvo u Crnoj Gori osnovano je 15. novembra 1947. godine, na Cetinju, pod imenom Društvo za automobilizam i motociklizam. Pod patronatom ovog društva, takođe na Cetinju, otvorena je i prva automehaničarska i vulkanizerska radionica, a prvi majstor bio je Dušan Marković.
No, uz sve datume i sjećanja, ima mjesta i za priču o tome kako su, još koliko do prije nekoliko decenija, mnoge gradske ulice, uglavnom, bile idealne samo za igru na male golove, zapravo ona dva krša postavljena po sredini ulice. Tada, dobro se znalo ko sve u gradu ima auto, a i koje marke. A znalo se i da su se automobili tada koristili samo određenim danima, posebnim prilikama i povodima.
No, kako je vrijeme svemu sudija i ta priča je odvozila svoje.
A i od onog ''bjekstva u glavicu'' nije bilo ništa.
Sportske automobilske trke: Čak, brdske strane pored puta su se pokazale kao idealne imitacije tribina za sve one automobilske trke koje će, u godinama koje slijede, okupljati više posjetilaca nego mnoge fudbalske i košarkaške utakmice zajedno.
Samim tim, za kraj je važno ispričati i jednu priču o prvom crnogorskom sportskom vozaču, Milu Uskokoviću iz Bara. On je svoje mjesto u istoriji auto sporta zaslužio tako što je pobijedio na zvaničnoj trci u Beogradu, na Avalskom drumu, 1925. godine, održanoj pod pokroviteljstvom srpske kraljice Marije. Doduše, ta epizoda će se pamtiti i po priči prema kojoj je Milo, za tu trku, iskoristio automobil svog rođaka iz Amerike koji o svemu tome, naravno, nije imao pojma. Upravo tu priču je sedamdesetih godina prošlog vijeka i za dnevni list Pobjedu napisao niko drugi do novinar i pjesnik Vitomir Nikolić. I ostalo je da se priča. I o priči i o tekstu.
Naime, te 1925. godine je u Bar došao Milov bogati rođak iz Amerike i doveo sa sobom luksuzni automobil marke ''mercedes''. Ipak, kako mu se nisu naročito dopali uski crnogorski drumovi, posao vozača je povjerio svom rođaku Milu. I tako, jednog dana su se uputili za Beograd gdje je ''Amerikanac'' trebao da obavi neke poslovne razgovore. Kako je Milo bio za to vrijeme slobodan, najprije se provozao Beogradom, pa uputio prema Avalskom drumu prema kojem su odlazili i mnogi drugi automobili. Tamo je i saznao za održavanje trke. A onda i odvažio da zamoli organizatore da ga uključe u probnu trku.
Da, bio je ubjedljivo najbolji.
O svemu tome Milov rođak nije imao pojma, a ni sljedećeg dana mu nije padalo na pamet da ide na nekakve auto trke. Čak, na ideju o tome, a i kako je saznao za pojedinosti od prethodnog dana, zaprijetio je raskidanjem ugovora sa Milom. Ipak, kako su se trke održavale pod pokroviteljstvom kraljice Marije, nije imao kud. I pristao je. A Milo Uskoković je odvezao trku, osvojio titulu pobjednika i zlatni ručni sat, te tako postao prvi crnogorski sportski vozač i prvi pobjednik jedne velike, zvanične, automobilske trke.
Na svijet i u Beograd.
Željko VUKMIROVIĆ
(Za priređivanje teksta korišćeni podaci i fotografije iz monografije ''Od makadama do zlatnih kaciga'', autora Ranka Jovićevića)
