Piše: Vladan GOLUBOVIĆ
Prava pacijenata su ljudska prava osoba koje imaju potrebu za korišćenjem zdravstvenih usluga, bez obzira na svoje zdravstveno stanje. Sistem zdravstvene zaštite se sastoji od tri stuba koji su ujedno nosioci ovog sistema a to su zdravstveni radnici, pacijenti i osiguravajuća društva. Pacijenti su najbrojniji a ujedno i najranjiviji dio sistema zdravstvene zaštite jer im od pruženih usluga u ovom sistemu zavise zdravlje i život. Kada se tome doda da su svi građani potencijalni pacijenti, eto i razloga zašto se zaštiti ljudskih prava pacijenata u evropskom zakonodavstvu daje posebna pažnja. Pored zakonskih rješenja kojima se regulišu prava pacijenata postoje i različiti mehanizmi njihove zaštite, a to su najčešće stručni i dobro informisani zdravstveni radnici, kvalitetna zdravstvena usluga, etički kodeksi i nezavisna tijela. Osim toga, tu su i različiti savjeti i komisije za zaštitu prava pacijenata, zaštitnik pacijenata u zdravstvenoj ustanovi, zdravstvene inspekcije, sudovi, udruženja građana za zaštitu prava pacijenata, informisani i edukovani pacijenti i javnost uopšte.
Domaće zakonodavstvo: Ustav Crne Gore kao najviši pravni akt na jedan opšti način garantuje da svako ima pravo na zdravstvenu zaštitu. Zakon o zdravstvenoj zaštiti u osnovnim crtama razrađuje ovo pravo, dok je krovni zakon kojim se regulišu prava pacijenata i njihova zaštita u Crnoj Gori Zakon o pravima pacijenata, kojim su bliže definisana osnovna prava pacijenata i propisan postupak zaštite istih. Pored ovog zakona, značajni su i Zakon o zdravstvenom osiguranju, Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica, Zakon o ljekovima, kao i Zakon o hitnoj medicinskoj pomoći.
Za utvrđivanje normativnih rješenja iz oblasti prava pacijenata, kao i njihovu dosljednu primjenu primarno su zaduženi Ministarstvo zdravlja i Fond za zdravstveno osiguranje. Pored navedenih institucija, posebnu ulogu u sprovođenju i kontroli sprovođenja propisa iz navedene oblasti imaju direktori zdravstvenih ustanova, novoformirana tijela u zdravstvenim ustanovama, odnosno zaštitnici prava pacijenata i komisije za kontrolu kvaliteta zdravstvene zaštite, zdravstvena inspekcija Uprave za inspekcijske poslove, te Ljekarska i Farmaceutska komora.
U skladu sa Zakonom o pravima pacijenata, zaštitnika prava pacijenata imenuje direktor zdravstvene ustanove i zadužen je da postupa po prigovorima pacijenata. Shodno čl. 31. Zakona o pravima pacijenata, zaštitnik prava pacijenata može biti lice sa završenim fakultetom ili visokom školom zdravstvenog usmjerenja, psihologije, sociologije ili prava. Isti član Zakona propisuje da dvije ili više zdravstvenih ustanova koje na određenom području obavljaju zdravstvenu djelatnost mogu odrediti zajedničkog zaštitnika prava pacijenata.
Usvajanjem Zdravstvene politike u Crnoj Gori do 2020. godine, Crna Gora se uključila u jedinstveni međunarodni proces ostvarivanja dokumenata Svjetske zdravstvene organizacije ’Zdravlje za sve u XXI vijeku’. Strategija razvoja zdravstvene politike je otvorila proces potrebnih reformi zdravstvenog sistema Crne Gore, koje treba da obezbjede veći kvalitet zdravstvene zaštite i unapređenje zdravlja i zdravstvenog stanja stanovništva. U skladu sa tim opšti ciljevi zdravstvene politike u Crnoj Gori su: produženje trajanja života, poboljšanje kvaliteta života u vezi sa zdravljem, smanjenje razlika u zdravlju, kao i osiguranje od finansijskog rizika.
Procesom reforme treba da se ojača povjerenje na relaciji doktor – pacijent, smanji vrijeme čekanja na medicinske procedure i poveća efikasnost u korišćenju zdravstvenih tehnologija. Takođe, ciljevi reforme su ujednačavanje kvaliteta zdravstvenih usluga, smanjenje troškova tokom sprovođenja zdravstvene zaštite, kao i zadovoljstvo korisnika zdravstvenih usluga i zadovoljstvo zaposlenih u zdravstvu.
Međutim, uprkos svim ovim naporima, postoje brojni problemi i izazovi. Naime, koliko je naš zdravstveni sistem daleko od EU standarda, najbolje nam govori činjenica da se Crna Gora našla na posljednjem mjestu na listi 35 evropskih zdravstvenih sistema u ovogodišnjem izvještaju Evropskog zdravstvenog potrošačkog indeksa (EHCI). EHCI analizira nacionalne zdravstvene sisteme na osnovu 48 indikatora, koji uključuju oblasti kao što su prava i obaviještenost pacijenata, pristup zdravstvenoj zaštiti, ishodi liječenja, obim I područje usluga, prevencija i korišćenje farmaceutskih proizvoda.
Stoga, potrebno je unaprijediti kvalitet zdravstvenih usluga, osigurati bezbjednost zdravstvene zaštite i minimalni rizik za pacijente, obezbijediti veće zadovoljstvo pacijenata i efikasniju upotrebu resursa, uključujući poboljšanje profesionalnog i životnog standarda zdravstvenih radnika koji je na neprihvatljivo niskom nivou.
Iako reforma zdravstvenog sektora nije definisana kao uslov za pridruživanje Evropskoj uniji, zdravstvo se spominje u 28 od ukupno 35 poglavlja koja predstavljaju uslov u procesu pridruživanja.
Međunarodna regulativa: Najveći doprinos razvoju pojma prava pacijenata je dala Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija iz 1948. godine. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima prepoznaje “vlastito dostojanstvo” i “jednaka i neotuđiva prava svih članova ljudske zajednice”. Na bazi ovog koncepta osobe i fundamentalnog dostojanstva i jednakosti svih ljudi, razvio se koncept prava pacijenata. Drugim riječima, ono što se duguje pacijentu kao ljudskom biću, od strane ljekara i od strane države, je dobilo svoj oblik najvećim dijelom zahvaljujući razumijevanju osnovnih prava pojedinca.
Glavni standardi koji štite ljudska prava u sistemu zdravstvene zaštite u evropskim okvirima su obavezujuća dokumenta Evropske unije, kao i dokumenta Savjeta Evrope i civilnog sektora. Savjet Evrope je u cilju ostvarivanja osnovnih ličnih i demokratskih prava i sloboda u Evropi donio neke od najvažnijih dokumenata i uspostavio Evropski sud za ljudska prava kao dio stalnog sistema pravne zaštite.
Evropska povelja o pravima pacijenata, koja je krajem 2002. godine ratifikovana u Briselu, je postala osnovni dokument za reformu zdravstva u zemljama EU. Prema Povelji, svako ima pravo na informacije koje se odnose na njegovo zdravstveno stanje, zdravstvene usluge i na način njihovog korišćenja, ali i na sve mogućnosti koje pružaju naučna istraživanja i inovativne tehnologije. Isto tako, svako ima pravo na dostupnost zdravstvenih usluga u skladu sa njegovim zdravstvenim problemima, bez obzira na pacijentove finansijske mogućnosti, na mjesto boravka ili prirodu bolesti. Pacijent ima pravo da aktivno učestvuje u odlukama o vlastitom zdravlju, da prihvati ili odbije medicinski postupak ili zahvat, slobodu izbora između različitih postupaka i zahvata, kao i na izbor davaoca zdravstvenih usluga. Njeno drugo poglavlje, u kojem je prezirano 14. prava pacijenata, sastavni je dio Evropskog ustava.
Svi građani Evropske unije imaju pravo na preventivnu zdravstvenu zaštitu i pravo na medicinski tretman pod uslovima koji su regulisani nacionalnim zakonima i praksom. U svim definicijama, kao i u primjeni politike i djelatnosti Evropske unije, mora se predvidjeti visoki nivo zaštite ljudskog zdravlja. Individualna prava pacijenata u Evropskoj uniji su zaštićena putem pojedinačnih dokumenata kao što je Direktiva o zaštiti podataka kojom se naročito štiti pristup osjetljivim ličnim podacima o zdravlju (čl. 8.) i Direktiva o kliničkim ispitivanjima koja štiti prava pacijenata, kao i osoba koje nijesu sposobne da daju svoj pristanak, u kliničkim ispitivanjima uspostavljanjem jasne i transparentne procedure dobre kliničke prakse.
Pored ove povelje treba istaći i Deklaraciju o promociji prava pacijenatau Evropi koja je postavila principe za promociju i implementaciju prava pacijenata u zemljama Evropske unije. U pitanju je dokument koji promoviše prava pacijenatai daje smjernice državama za zaštitu ljudskih prava u oblasti zdravstvene zaštite i donošenje odgovarajućih strategija.
Zaključci i preporuke: Uprkos reformama koje su sprovedene i koje se sprovode u našem zdravstvenom sistemu po pitanju zaštite prava pacijenata, uporednom analizom domaćeg zakonodavstva sa zakonodavstvom zemalja Balkana i Evropske unije sprovedenom od strane civilnog sektora, dolazi se do zaključka da je neophodno izvršiti izmjene i dopune postojećeg Zakona o pravima pacijenata kroz unaprjeđenje važećeg sistema zaštite prava pacijenata u dijelu koji se tiče efikasnijeg ostvarivanja prava iz ovog Zakona, izbora Zaštitnika prava pacijenata i davanja većih ovlašćenja Zaštitnicima.
Takođe, treba snažno razmotriti uvođenje institucije „Regionalni savjetnik za unaprjeđenje kvaliteta zdravstvene zaštite“ na lokalnom nivou za svaku od tri regije Crne Gore (sjeverna, centralna i južna) kojem bi se dala šira ovlašćenja, nešto nalik rješenjima u Hrvatskoj i Srbiji. Naime, zakonskim rješenjima u ovim dvjema nama susjednim državama koja su međusobno veoma slična, jedinice lokalne samouprave (opštine i gradovi) dobile su novu nadležnost - da organizuju i obezbijede zaštitu prava pacijenata u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu imenovanjem diplomiranog pravnika koji će obavljati poslove savjetnika za zaštitu prava pacijenata i obrazovanjem Savjeta za zdravlje, koji je viša instanca tokom procesa prigovora.
Izuzetno je važno promovisati prava pacijenata kroz informativne kampanje među građanima i pružaocima usluga iz oblasti zdravstvene zaštite. Prema istraživanjima civilnog sektora, zabrinjavajuće je nizak nivo informisanosti opšteg građanstva o pravima i obavezama iz Zakona o zaštiti prava pacijenata. Dodatno je zabrinjavajuće što već duže vrijeme nedostaju podzakonski akti iz ove oblasti. Stoga je neophodna bolja koordinacija i veća efikasnost unutar sistema od strane institucija, veća podrška nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom prava pacijenata, uključivanje medija u informisanje javnosti o pravima i obavezama pacijenata, kao i bolje razumijevanje uloga svih faktora u zdravstvenoj zaštiti a naročito od strane donosioca odluka u našoj državi. (Autor je izvršni direktor CAZAS-a i nezavisni konsultant u oblasti javnog zdravlja)
