Piše: Željko V. JOVANOVIĆ
Stefan Baljević, sin Jovana Baljevića, 1780. godine molbom se obraća ruskoj carici Katarini II i traži da bude primljen u rusku carsku službu. U molbi ističe da je njegov otac bio ruski oficir i da je umro 1769. godine. Oba autora konstatuju da ta molba čini njihovu tvrdnju besmislenom, ali da su oni i dalje uvjereni da su u pravu?
Martinović piše:
“Mi pretpostavljamo, međutim, da je on tada nestao samo iz “ruskog vojničkog života” i da se pojavio na političkoj sceni Crne Gore pod imenom Šćepan Mali, predstavljajući se kao ruski car Petar Treći.“(navedeno djelo str.21, 22). Martinović nastavlja u istom tonu:
“Nije, međutim, nemoguće da je njegov sin Stefan tu godinu namjerno izmislio i “obnarodovao” očevu smrt.”(isto; str.57)?
Petrović razmišlja na isti način: ”Ako je tačan podatak iz ove molbe da je Jovan Stefanov Baljević umro 1769 .godine, onda naša pretpostavka, odnosno tvrdnja da je on bio Šćepan Mali postaje besmislena. Ali, mi smo i dalje uvereni da su Šćepan Mali i Jovan Stefanov Baljević bili jedna ista ličnost.” (navedeno djelo; str.59)…
Pečat Stefana Malog: Pečat Stefana Malog je okrugao, a u njemu se može pročitati: Б.M. Стефань. Mали, što bi značilo Божјом Милошћу Стефан Мали. U sredini pečata je okrunjeni dvoglavi orao, grb Stefana Malog. U lijevoj kandži orao drži skiptar, a u desnoj šar. Grudi orla su jednom uzdužnom i jednom poprečnom linijom podijeljene na četiri polja. U gornjem lijevom polju ispisano je ćirilično slovo C, a u gornjem desnom ćirilično slovo Б. U donjem lijevom i donjem desnom polju su ista ćirilična slova С.Б. Ta slova predstavljaju inicijale crnogorskog vladara Stefana Malog, iza njih se krije njegovo pravo ime i prezime. Slovo C je prvo slovo njegovog imena Стефан, a slovo Б prvo slovo njegovog prezimena. Ovi inicijali takođe dokazuju da Jovan Baljević nije Stefan Mali, jer da jeste, na štitu grba bila bi ispisana ćirilična slova Ј.Б. Crnogorskom vladaru koji je bio dobro pismen, ime nije bilo Šćepan nego Stefan, i nije ga on izabrao, zbog, kako kažu, neke simbolike - to mu je bilo pravo ime.
Arhimandrit Avakum Milaković je u “Opisaniju Crnogorskog Samozvanca”, naveo da: “Osim srpskog i hrvatskog jezika, sličnog srpskom, govori njemački, francuski i italijanski.”(R.V.Petrović; “Šćepan Mali zagonetka istorije”; str.160; 1992). To su govorili i drugi savremenici Stefana Malog, a ne samo Avakum Milaković.
Baljević je bio poliglota: Jovan Baljević je, takođe, bio poliglota.
“Odista teško da bi neko od ondašnjih ruskih oficira mogao da se pohvali takvim zapisom u rubrici o pismenosti u svojoj biografiji kao Balević: Službena dokumenta čitati i pisati ruski zna, govori latinski, nemački, grčki, jevrejski i vlaški.”(R.V.Petrović; “Šćepan Mali zagonetka je rešena”;str,39; 2001). Koje je sve jezike govorio Jovan Baljević službeno je utvrđeno. On sigurno ne bi prećutao da je znao i italijanski jezik, jer nije imao nikakvog razloga za to. Baljević nije znao italijanski jezik, za razliku od crnogorskog vladara Stefana Malog koji je, s obzirom na kraj iz kog je došao, govorio italijanski jezik gotovo kao maternji. Neznanje italijanskog jezika potvrđuje da Jovan Baljević nije crnogorski vladar Stefan Mali.
Najveća enigma Evrope: Do današnjeg dana indentitet Stefana Malog je najveća enigma ovog dijela Evrope. To traje od 1766. godine, od kad je došao u Crnu Goru, do današnjeg dana - tačno 250 godina. Najveće zasluge za to pripadaju baš njemu, Stefanu Malom. Na pitanje ko je i odakle je, uvijek je davao različite odgovore.
“Njegovo porijeklo ostalo je isto tako zagonetno potomstvu kao i savremenicima. Uporno krijući svoje porijeklo iz nama nepoznatih razloga, on je vjerovatno sva njemu poznata mjesta i pokrajine naveo kao mjesto svoga porijekla…da je on krio svoje porijeklo i svojim izjavama namjerno zavaravao ljude o svom porijeklu. Ali jedna činjenica ostaje nepobitna, da je bio naš čovjek, kojega je – kako je on vjerovao – božje nadahnuće dovelo u Crnu Goru.” (Dr.Gligor Stanojević; “Šćepan Mali”; str.11,12;1957). Međutim, ako se krene od teze da je Jovan Baljević Stefan Mali situacija se mijenja iz temelja, a time i logičko promišljanje s obzirom da je previše ljudi znalo ko je Jovan Baljević (a niko ko je Stefan Mali). Jovan Balević je gotovo dvije godine radio u Sremskim Karlovcima kao sindikus (šef policije), a istovremeno je bio i sekretar Karlovačkog magistrate (gradska uprava). To je bilo 1754-1757, u vrijeme kada su ruski agenti vrbovali Srbe da stupe u rusku službu. Među ruskim agentima bio je i priličan broj Crnogoraca, a među njima i ruski major Stevan Petrović Šarović, rodom iz Podgorice i Jakov Jezdimirović rodom iz Herceg Novog. Oni su “pridobili sindikusa Jovana Baljevića da radi za zajedničku stvar. Naime, on je kao upravitelj policije u svrhu iseljavanja izdavao Srbima, austrijskim podanicima, lažne pasoše, bilježeći ih kao Crnogorce.”(dr Dušan J.Martinović; navedeno djelo; str.16). S. Petrović i J. Jezdimirović su, kao što se vidi, lično poznavali Jovana Baljevića. Oni su dolazili u Crnu Goru, dok je Stefan Mali bio njen gospodar. Pukovnika Jakova Mihajlova Jezdimirovića ruska carica Katarina II šalje Stefanu Malom u Crnu Goru, 1768. godine. Obojica, i Petrović (Šarović) i Jezdimirović poznaju Jovana Baljevića, a poznaju i Stefana Malog, te stoga znaju da je “Jovan Baljević=Stefan Mali“.
Tokom 1754. godine u Rusiju je stigao znatan broj Crnogoraca. Među njima su bili i: “M. Tomanović, plemić Katunske nahije, kasniji sekretar Šćepana Malog, svještenik Teodosije Mrkojević, kasniji izaslanik Šćepana Malog u Rusiji.”(dr. R.Raspopović; “Crna Gora i Rusija”; str.74;2005). Evo još dvojice koji su morali znati da su Stefan Mali i Jovan Baljević jedna te ista ličnost. Naročito je to morao znati Teodosije Mrkojević, glavni propagator i zagovornik Stefana Malog. Mrkojević je imao aktivnu ulogu u iseljavanju Crnogoraca u Rusiju, što se i vidi iz izvještaja koji je mitropolit Vasilije uputio guvernaduru Stanku Radonjiću. On ga izvještava “da će Stevan Petrović s dva austrijska broda i s Teodosijem Mrkojevićem doći u Crnu Goru…” (dr. R.Raspopović; navedeno djelo; str.75). “Filip Šarović, sinovac majora Šarovića i Teodosije Mrkojević za preseljenje u Rusiju uspjeli su da dobiju pristanak većeg broja ljudi, ne samo iz Crne Gore već i Grblja, Paštrovića i Hercegovine.”(dr. R.Raspopović; navedeno djelo; str.76). Svakako je i Filip Petrović Šarović znao pravi identitet crnogorskog vladara Stefana Malog. Morao ga je znati i Petar Bjeladinović, jedan od najpouzdanijih saradnika Stefana Malog. Bjeladinović je bio zet Stevana Petrovića Šarovića, koji se iz Rusije preselio u Istru, đe je postavljen za komandanta mletačke policije kod kojeg je Bjeladinović htio da smjesti svog sina (još jedan koji zna identitet Stefana Malog) na školovanje.(R.V.Petrović; “Šćepan Mali zagonetka istorije”; str.138). U srodstvu sa Petrovićima-Šarovićima bio je kapetan Ivan Podgoričanin, budući general-major ruske vojske. Treba pomenuti Marka Tanovića i njegovu braću: Crmničanina Sava (Savića) Barjamovića (a ne Barjanovića), ruskog poručnika koji je od ruskog dvora upućen u Crnu Goru 1772. godine.
“Može se tvrdo držati, da je patrijarh (Vasilije Brkić-prim. Ž.J:) znao sve tajne Šćepanovog života; ko je, odakle je, što je namjeravaočiniti itd. Po patrijarhovoj preporuci, prvi Šćepanovi doglavnici i pomoćnici bili su duhovna lica: arhimandrit Avakum Milaković i arhimandrit Grigorije Drekalović. Ove je razašiljao sa povjerljivim pismima na sve strane da agitiraju za njegovu stvar, pa i samom caru austrijskom i ruskome poslaniku u Beču.”(Marko Dragović:”Crnogorski samozvanac Šćepan Mali jedan priložak istoriji Crne Gore”; Ilustrovane cetinjske novine;str.2;br.21;29 april 1917;Cetinje).
Tu su i generali ruske vojske koji su sa ovih prostora: Piščević, Zorić, Nerandžić, Ivelić…i mnogi, mnogi drugi. Za kratko vrijeme cijela ruska armija je mogla biti obaviještena da je Jovan Baljević bio crnogorski vladar koji se predstavljao kao Stefan Mali, vaskrsli ruski car Petar III. Do istog zaključka bi došli i u Crnoj Gori, kao i u svim krajevima oko nje.
Ali, kako je onda moguće da je “njegovo porijeklo ostalo isto tako zagonetno potomstvu kao i savremenicima”,(Gligor Stanojević). Identitet Stefana Malog “tu veliku zagonetku nisu bili u stanju da odgonetnu ni najveštije mletačke uhode, ni venecijanski poslanik u Carigradu, ni Savet desetorice sa svojim inkvizitorima, pa čak ni samozvančevi najbliži saradnici – njegovi ljudi od poverenja”. (Dr.R.V.Petrović; “Šćepan Mali zagonetka je rešena”; str.47;2001) Zašto poslije njegove smrti, kad više nije bilo nikakve potrebe i dalje kriti njegov identitet, niko nije ostavio pisani trag o tome. Zato što Jovan Baljević nije Stefan Mali.
Svjestan nedostataka svoje pretpostavke Jovan Baljević=Stefan Mali (koju uprkos svemu brani), Martinović konstatuje: “Ipak, da bi se naša pretpostavka u istorijskoj nauci prihvatila, neophodno je izvršiti grafološku ekspertizu rukopisa Jovana Baljevića i pisama Šćepana Malog. Originalni rukopisi i pisma postoje u inostranstvu i trebaće ih pribaviti.” (dr.D.J.Martinović; navedeno djelo;str.9).
Grafološka ekspertiza: Za uspješnu grafološku/grafoskopsku ekspertizu su potrebni nesporni rukopisi Jovana Baljevića i Stefana Malog. Oni postoje za Jovana Baljevića, ali ne i za Stefana Malog. Ne mogu se za grafoskopsku analizu smatrati nespornim rukopisi “koji se smatraju da ih je je ispisao Šćepan Mali.” Jedini Stefanov rukopis, jedini za koji se tvrdi da je njegov, nalazi se u pismu koje je vladika Sava Petrović 12.10.1767.godine uputio A.M.Obreskovu, ruskom ministru rezidentu u Carigradu. Pismo su presrele pristalice Stefana Malog koji je lično na Savinom pismu dopisao nekoliko rečenica.
“Tekst koji je dopisan na kraju pisma vladike Save dopisan je rukom Šćepana Malog.”(“Crna Gora i Rusija, materijali za istoriju odnosa Crne Gore i Rusije u periodu vladavine crnogorskih mitropolita Save i Vasilija Petrovića 1742-1766“; R.Raspopo vić,V.B.Hlebnikova,S.Babović-Raspopović;str.649-652;Istorijski institut Crne Gore;2011). Knjiga “Crna Gora i Rusija“ jedini je vjerorodostojan izvor đe se kategorički tvrdi da postoji dok ment koji je do(pisao) Stefan Mali.
Marku Dragoviću je 1892. godine pisao “profesor velike škole u Biogradu Panto Srećković, kako je našao u manastiru Bešenevu, u Fruškoj Gori, jedno pismo sa potpisom Borisa Nemanjića.” Ja imam u rukama originalno pismo Borisa Nemanjića i mislim da se Mali Šćepan u početku tako zvao.“(Marko Dragović;”Crnogorski samozvanac Šćepan Mali jedan priložak istoriji Crne Gore”; U:”Ilustrovane cetinjske novine”;2/1917;str.19-23).
Pismo je pisano kaluđerima manastira Remete, đe je autor pisma svratio “mimoprolazeći” 1765.godine. ”I tako obećajem se vašemu svetome manastiru ako mi Bog daruje milost da ispunim moje namjere, u čemu imam veli ku nadu da podignem pali skiptar ljubljenoga otačastva našega, moja će milost biti na sve vas i sveti vaš manastir. Ja sam primio pisma od Bosne i Hercegovine i mole me da se za uzmem za njih. Sad imamo namjeru putovati u Crnu Goru i od tuda djelo započeti. Molim , da me u vašim svetim molitvama ne zaboravite. Ovo držite pod jakim sekretom. Preporu čujem vam 6(432/N.)2, koji će vam predati ovo pismo. Želio sam, da vam pošljem neki pošteni darova, ali sam se bojao od zlih ljudi da vam taj dar pošljem preko dalekih zemalja. Molim da nikome ne pokažujete ovo pismo. Pisano u hitnji i potpisano našom sopstvenom rukom.1766. godine, maja Boris Nemanjić.”(Isto).
Dragović konstatuje “ kako se djelovanje Šćepana Maloga po svoj prilici nije započelo ni u Boki Kotorskoj ni u Crnoj Gori; a takođe ni pod tim imenom ni pod imenom Petra III.”(Isto). “Ako bi doista “Boris Nemanjić” bio to isto lice što i Šćepan Mali, u čemu gotovo možemo biti uvjereni, bačilo bi dosta svjetlosti na namjere i svrhu djelovanja crnogorskoga samozvanca. Šteta je, što nije označena, iz kojega je mjesta pisano, ali se može mi sliti, da je to bilo negdje blizu Crne Gore, a ponajprijed u Boki Kotorskoj.”(Isto). Panto Srećković navodi: “U šišatovačkom arhivu ima originalno pismo, za koje mislim da je malog-lažnog Šće pana”, koje je objavio u “Spomenik”(XIX;Srpska kraljevska akademija;str.46,47;Beograd;1892).
Srećković i Dragović tvrde da se Stefan Mali najprije predstavio kao Boris Nemanjić, potom kao ruski car Petar III, “a najposijle naredio da ga nazivlju Šćepanom Malim”. Pismo je svojeručno pisao i potpisao Boris Nemanjić, iza čijeg imena se krije Stefan Mali, kako tvrde Srećković i Dragović. Ako se dokaže da je Boris Nemanjić Stefan Mali, bilo bi to jedino pismo u koje se izričito tvrdi da ga je svojeručno ispisao Stefan Mali, alijas Boris Nemanjić.
U Dubrovačkom arhivu se čuva 10 pisama koje je Stefan Mali uputio dubrovačkim vlastima. O tim pismima je pisao čuveni pravnik dr Valtazar Bogišić.
“Ova nam pisma dopuštaju zaviriti u unutarnjost Stjepanova duha, jer su ona upravo iz njegove glave istekla, o čemu se je lako uvjeriti i pročitavši sama pisma i promislivši na tadanju neukost pisarsku u Crnoj Gori, pisar je (radi nekoliko uzroka držim da Stjepan svojom rukom nije pisma pisao) sasma malo izmjenjivao i spoljašnji oblik od onoga što mu je Stjepan kazivao a kamoli da je jezgru. Neke izreke pak i gđe te gđe ikavski izgovor mogu nam u pomoći biti u traženju njegovog rodnog zavičaja.“(Dr.Valtazar Bogišić;“Prepiska lažnoga cara Stjepana Maloga s Dubrovačkom Republikom (1771-1773)“;Rad jugoslavenske akademije znanosti;knj.3;str.158;1868).
Bogišić je prepisao i pet pisama koja su Dubrovčani pisali Stefanu, i još neka pisma, a kao poseban dodatak navodi dva pisma: “a) pismo Stjepanovo nekakvu Serdaru Mojsiji i vizituru Pavlu; b) pismo na njegovo ime pisano zboru Paštrovskomu...“(Isto;str.159). U nastavku iznosi sledeće: “Pisma su Stjepanova dakako ćirilicom pisana, pa kako u tomu tako i u pravopisu i u drugijem osobinama držah se tačno originala prepisujući, samo morah gđe interpunkciju da preinačim. Pismo pod br. 9 i 10 nije pisala ruka koja ostala napisa. Njihov se pisac starao da se pokaže “ učenijim”, jer je svud gđe je znao i kako je znao utiskivao ruskijeh i staroslovenskijeh oblika i izreka, a uz to, pismo pod br. 9 obasu množinom akcenata i spirita. Pisma pod br.5,7 i 10 imaju po pečat, br.6 dva a br.9 do tri pečata, ostala ga nemaju.”(Isto;str.159). Bogišić komentariše i pet pisama koje su Dubrovčani poslali Stefanu Malom.
“Koncepti od petero pisama koje Dubrovčani poslaše Stjepanu Malomu, i koja sad na red dolaze, nalaze se u arhivskoj svesci koja nosi naslov :“Lettere e commissioni di Levante 1771”. Pisani su latinicom i to po staromu dubrovačkomu pravopisu, jer ih je tako bilo lakše dubrovačkomu i senatoru i činovniku i čitati i pisati, ali prava pisma svakako mora da su bila ćirilski pisana. I ja ih ovđe, da se prođem miješanja slova, pa da i olakšam čitanje, dajem novom ćirilicom prepisane kojom se mogu najvjernije prepisati i najfinije osobine dubrovačkoga izgovora, koje su u ovijem pismima rastrušene.” (Isto;str.169). Kao poseban dio, u arhivi se čuva i “kazivanje knjigonoše Marka Ivelića na okoriječ od strane Stjepanove, koje je po sreći i zapisano bilo: to je kako komentar Stjepanova pisma pod 1”.(Isto; str.159).
(Nastavak sjutra)
