Mnogo je onih koji nikada nijesu bili u pozorištu, jer to smatraju događajem za odabrane, za elitu - mi se ne zovemo Crnogorsko elitno pozorište, već Crnogorsko narodno pozorište i ono je napravljeno da nauči, da prosvijetli, da obrazuje, da čuva nacionalni duh i osjećanje, kaže za Portal Analitika dugogodišnja članica ansambla CNP-a Žaklina Oštir.
- Ukoliko su neke predstave ovog teatra doprinijele da se kod ljudi ojača nacionalno osjećanje, pripadnost, ja sam srećna. No, mislim da u CNP-u ne postoji nekakav politički teatar koji jasno propagira određene političke stavove. Zato ga i volim - jer nije isključivo politički teatar. Nacionalno pozorište je teatar koji pametnom repertoarskom politikom treba da postane, zapravo, obrazovna, a ne politički verzirana ustanova - dodaje ona.
U susret 27. martu - Svjetskom danu pozorišta, razgovarali smo sa nagrađivanom glumicom koja već više od dvije decenije igra u brojnim produkcijama nacionalnog teatra. U njemu je još od vremena kada je CNP bilo "podstanar" u tadašnjem Domu omladine "Budo Tomović". No, kako ističe za naš portal, tih dana se sjeća sa sjetom.
- U pozorištu je tada postojala hijerarhija, koja se u međuvremenu izgubila. Bila je to uređenje kako glumačkog ansambla, tako i cijelog pozorišta: tačno se znalo gdje je kome mjesto, ko što radi i ko se čime bavi, ko su glumci, a ko prvaci, bardovi. Većina njih je otišla, a sa njima i jedno vrijeme na koje se, iskreno, s čežnjom sjećam, jer mislim da ta hijerarhija mora da postoji - ispričala je ona, te dodala da je, s druge strane tadašnji menadžment bio razlog što je čak tri puta davala otkaz, koji direktor nije htio da prihvati.
- Nijesam se slagala s načinom na koji su se odnosili prema glumcima, a bila sam dovoljno mlada i luda da sam zaista željela taj otkaz kao ne bih učestvovala u takvom načinu rada. Smatrala sam da je tadašnji direktor nije dovoljno umejtnički verziran, niti da vodi CNP na pravi način. Bilo je mnogo politike koja meni, intimno, nije odgovarala.
Oštir podsjeća da je svako pozorište "nosilac stanja u zemlji" i neminovno je da politika ima uticaja na njega, te nema ništa protiv toga. Naprotiv, ne vjeruje u ljude koji kažu da su apolitični jer to onda "nijesu ljudi".
- U Crnoj Gori ima dovoljno osviještenog i intelektualnog svijeta. Problem je što se taj intelektualni dio našeg društva malo pritajio, uljuljkao, ušuškao... Debate, javne tribine - kako god ih nazvali - trebalo bi da su neminovnost jednog nacionalnog teatra i žao mi je što nijesu zaživjele u CNP-u - zaključuje Oštir.
ANALITIKA: Za dvadeset dvije godine u Crnogorskom narodnom pozorištu, susreli ste se praktično sa svim ključnim situacijama koje su se tamo dešavale. Kakva su vaša sjećanja na prve godine?
OŠTIR: Uz još nekoliko ljudi, živi sam svjedok raznih faza koje je CNP moralo da prođe posljednje 22 godine. Bila sam, čini mi se, na drugoj godini fakluteta kada je moj pokojni profesor Miro Avram "donio vijest" - jer smo mi, studenti uglavnom bili "zatvoreni" na fakultetu jer smo stalno radili - da je izgorjelo Crnogorsko narodno pozorište. Za mene je to bilo strašno i osjećala sam da sam ostala bez nečega čemu sam željela da se vratim. Namjeravala sam, onda, da ostanem u Sarajevu, ali se dogodio onaj nesretni rat, pa sam morala da pređem u Beograd. Odatle je najlogičnije bilo da se vratim u Crnu Goru, odakle sam potekla, jer Beograd tada nije bio najsretnije mjesto za život. U Podgorici sam zatekla CNP kao podstanare u tadašnjem Domu omladine, a danas KIC-u "Budo Tomović". Novca je bilo veoma malo i odlazio je uglavnom na izgradnju nove zgrade, ali smo mi u tim uslovima nedostojnim teatra - jer "Budo Tomović" čak nije bio ni renoviran - radili vrlo entuzijastično! U par navrata sam donosila svoje komade garderobe za predstave, Ljubica Barać donosila je neke rekvizite... Ali, probe su uvijek bile pune veselja i radosti. Zaista, sa sjetom se sjećam svega toga, vremena kada je to pozorište drugačije živjelo, a mi s puno radosti dolazili i radili. U pozorištu je postojala hijerarhija, koja se u međuvremenu izgubila. Bila je to uređenje kako glumačkog ansambla, tako i cijelog pozorišta: tačno se znalo gdje je kome mjesto, ko što radi i ko se čime bavi, ko su glumci, a ko prvaci, bardovi. Većina njih je otišla, a sa njima i jedno vrijeme na koje se, iskreno, s čežnjom sjećam, jer mislim da ta hijerarhija mora da postoji.
ANALITIKA: Od "podstanarstva", preko izgradnje nove zgrade pozorišta i promjena u repertoaru, do izbora novog rukovodećeg tima, što je na Vas ostavilo poseban utisak?
OŠTIR: Prošla sam fazu otvaranja novog CNP-a 1997. godine, i to je jedan od svjetlijih trenutaka u mom životu. I onda sve one ostale - od neigranja u pozorištu dvije i po godine, do igranje mnogo predstava u isto vrijeme. Pozorištu je zaista dostiglo svoje zlatno doba između 1997. i 2006. godine, kada su gostovali veliki reditelji i veliki glumci, jer još nije bilo dovoljno školovanih kadrova da bi pozorište samo moglo da ponese repertoar... Sve do ovog trenutka, kada smo nakon šestomjesečne pauze dobili novi menadžment. Iz svake faze od ovih faza sam naučila nešto, naročito iz prvih godina dok smo još bili u KIC-u. U jednom trenutku, menadžment je bio takav da sam tri puta davala direktoru otkaz, a on nije htio da ga prihvati. Nijesam se slagala s načinom na koji su se odnosili prema glumcima, a bila sam dovoljno mlada i luda da sam zaista željela taj otkaz kao ne bih učestvovala u takvom načinu rada. Smatrala sam da je tadašnji direktor nije dovoljno umejtnički verziran, niti da vodi CNP na pravi način. Bilo je mnogo politike koja meni, intimno, nije odgovarala.
ANALITIKA: Politika jednog pozorišta vidi se na sceni - ne kroz lični odnos glumaca, već kroz likove koje oni tumače, a koji treba da prezentuju događaje van scene. Da li je to uticalo da prihvatite ili odbijete neke uloge?
OŠTIR: Pozorište je uvijek bilo nosilac stanja u zemlji. Neminovno je da politika ima uticaja na pozorište i nemam ništa protiv toga. Ne vjerujem u ljude koji kažu da su apolitični. To znači da nemate stav, a onda - nijeste čovjek. Jeste da je pozorište nosilac određenih političkih ideja koje treba prenijeti, ali one nijesu uvijek poželjne. I to je nešto što je potpuno normalno. Sjetimo se i grčkog teatra, i srednjovjekovnog teatra... Prosto, politika je nešto što je dio pozorišta. A pozorište je nešto što može da odigra vrlo značajnu ulogu kada su u pitanju određena politička previranja i ideje. I nemam ništa protiv toga.
ANALITIKA: Da li je naš nacionalni teatar u jednom trenutku uspio da pomjeri, promjeni ili čak formira drugačije stavove publike?
OŠTIR: Pozorište definitivno ima uticaja na publiku. Ali, ukoliko imate vlastiti, jasan politički stav, teško da će vam ga neko drugi promijeniti, ako to sami ne odlučite. Ukoliko su neke predstave ovog teatra doprinijele da se kod ljudi ojača nacionalno osjećanje, pripadnost, ja sam srećna. No, mislim da u CNP-u ne postoji nekakav politički teatar koji jasno propagira određene političke stavove. Zato ga i volim - jer nije isključivo politički teatar. Nacionalno pozorište je teatar koji pametnom repertoarskom politikom treba da postane, zapravo, obrazovna, a ne politički verzirana ustanova. CNP volim i zbog njegove multikulturalnosti i internacionalnosti. Naš repretoar je vrlo raznolik, zastupa sve i nije šovinistički - što je veoma važno, kod nas se igraju svi pisci, dolaze u goste svi reditelji i glumci.
ANALITIKA: U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu od prošle sezone, u beogradskom Narodnom pozorištu od ove, Srećko Horvat vodi izuzetno dobro posjećen Filozofski teatar, koji je otvorena platforma ljevičarskih stavova. Slično se pokušalo i u CNP-u sa "Debatom u pozorištu" koja je bila nastavak koncepcije predstave "Everyman Đilas". Da li tako nešto uopšte može da zaživi u Crnoj Gori?
OŠTIR: Voljela bih da može, jer smatram da u Crnoj Gori ima dovoljno osviještenog i intelektualnog svijeta. Problem je što se taj intelektualni dio našeg društva malo pritajio, uljuljkao, ušuškao. Žao mi je što te debate nijesu zaživjele, a mislim da su vrlo poželjne. Debate, javne tribine - kako god ih nazvali - trebalo bi da su neminovnost jednog nacionalnog teatra. Ljevičarski ili desničarski nastrojene, potpuno je nevažno, jer sve zavisi od trenutnog stanja u nekoj državi. Imate mnogo pisaca koji su desničarski nastrojeni, koji to i danas imaju u sebi, ali iz svakog teksta možete da izvučete ono što je vaša ideja. Ne morate prenijeti poruku pisca, već možete svoju i tako napravite predstavu koja će kritikovati upravo tu desnicu. Zato su debate nešto što bi moglo da se ustali u pozorištu i bile bi itekako korisne.
ANALITIKA: Još jedan neizostavni segment Vaše karijere čine mediji, jer ste bili angažovani na televiziji od 1998. do 2005. godine. Bio je to trenutak kada je krenula nova politika Javnog servisa RTCG koji je do tada ima na programu - ratna dešavanja. Koliko je tada bilo teško biti umjetnik koji prati kulturne događaje?
OŠTIR: Uvijek pominjem da sam imala sreću da nas je u tom trenutku učio čovjek koji je bio veličina u novinarstvu, a to je Aleksandar Tijanić. On nas je učio jasnosti, poruci, nezavisnosti i - koliko je to moguće - objektivnosti. Smatram da nam je taj čovjek na najbolji način prenio sve najbolje stvari iz novinarstva. Čak je u par navrata stao iza mene kada sam, možda, i napravila greške, i rekao: "Novinar je, zapravo, uvijek u pravu". Ja ne smatram da je novinar uvijek u pravu, ali kuća treba uvijek da stane iza njega, iza njegovih ideja i stavova. Zato se tog vremena - početka Trećeg kanala - zaista s radošću sjećam. To je bila ekipa ljudi koji su bili dio Drugog programa, i novih ljudi, pa je taj miks novinara i onih koji su tek postajali novinari bio izvanredan. Programska šema za tadašnji Treći kanal je nešto čime za bi trebalo i danas ići, a na sličan način su to pokušali i drugi mediji u zemlji i okruženju. I sve to s velikim entuzijazmom - a uz tadašnjeg urednika Rada Vojvodića, koji je sada direktor RTCG - i uključujući organizatore, kamermane, novinare. Bilo je to izvanredno vrijeme, a bilo bi poželjno da se ta vrsta entuzijazma i odanosti ponovo dogodi. Poput neke reforme.
ANALITIKA: Da li televizija danas može publici donijeti barem i neke drugačije statove, kao što to pozorište još uvijek može?
OŠTIR: Naravno da može, jer je televizija neuporedivo jači medij od pozorišta, jer, recimo 85 odsto ljudi u Crnoj Gori gleda televiziju, a 15 prati pozorište. Iz razgovora s ljudima čujem da ima mnogo onih koji nikada nijesu bili u pozorištu, jer to smatraju događajem za odabrane, za elitu. Da iole imamo pojma o istoriji pozorišta, vidjeli bi da to nije tako. Naravno da su uvijek elite prisvajale pozorište, ali pozorište nije isključivo za elitu. Pozorište je za ljude! Mi se ne zovemo Crnogorsko elitno pozorište, već Crnogorsko narodno pozorište. Dakle, treba pročitati naziv na zgradi CNP-a, razmisliti o njemu i onda ćete lako shvatiti za koga je, u stvari, napravljeno. Ono je napravljeno, prije svega, da nauči, da prosvijetli, da obrazuje, da čuva nacionalni duh i osjećanje. Zato apelujem na ljude da dolaze u pozoriše, jer za toliko malo novca nikada ne možete večerati bilo gdje ili popiti piće u kafani da vam bude dobro, a možete još nešto naučiti, provesti lijepo vrijeme, upoznati nove ljude i doživjeti novo iskustvo. Televizija jeste trenutno jači medij, što je i normalno, ali je sada već nadvladava Internet. Međutim, ja sam od onih koji i dalje više vole da sjednu, prelistaju novine ili knjigu, pogledati dnevnik ili film na televiziji. Nije tačno da prebrzo živimo i da nemamo vremena, kako znamo da kažemo. Istina, živi se brže nego prije 20 i 30 godina, ali to ne znači da dobrom organizacijom ne možemo sebi da priuštimo porodično gledanje televizije, čitanje novina uz kafu na nekoj terasi u proljeće, ili gledanje pozorišne predstave jednom mjesečno.
Kristina JERKOV
Foto: CNP/D. Miljanić, M. Babović
