Trbuhom za kruhom: Istorijski podaci upućuju na prva iseljavanja Crnogoraca još 1478. godine, i to u Zadar, Senjsko Primorje, Žumbarek, Pakrac, Drniš, Benkovac. Od 1614. godine, svake godine Crnogorci su u odlazili na rad u tadašnje Mletke. Upravo ovi podaci predstavljaju prapočetak crnogorske ekonomske emigracije.
''Slobodna misao'' iz Nikšića bilježi kako je 1907. godine u Americi živjelo oko 17.000 Crnogoraca. Nešto kasnije, u periodu između dva Svjetska rata, taj broj je iznosio 25.000 iseljenika sa teritorije Crne Gore. Dalje istraživanje ukazuje na registrovan podatak o tome kako je u periodu od 1948. do 1971. godine, oko 100.000 Crnogoraca napustilo svoju zemlju.
Ove cifre i razdoblja iz kojih one datiraju, ipak govore samo o tome kako je Crna Gora bila tek jedna više siromašna balkanska zemlja koju su njeni stanovnici napuštali u jednoj i jedinoj potrazi – trbuhom za kruhom. Ili hljebom, za slučaj da postoje jezičke barijere. Trbuh se kaže isto. A i efekat pomenute potrage je baš takav i nema šanse da bilo kome bude nerazumljiv. Sa i bez barijera.
Tek, tamo negdje po svijetu, počele su da niču crnogorske zajednice. Amerika je, i tada, za sve naše iseljenike bila pojam dalekog inostranstva i zemlja u kojoj je postojala šansa za zaposlenjem i zaradom koja bi omogućila pristojan život.
Život i smrt u Hazeltonu: Jedno od najčuvenijih mjesta u kojima su mnogi Crnogorci pronašli svoje utočište bio je gradić Hazelton, Pensilavanija, koji je brojao oko 50.000 stanovnika i gdje je formirana prva crnogorska kolonija sa oko 2000 Crnogoraca. Skoro svi su bili rudari i na ovom mjestu su osnivali porodice, počinjali novi život. Prema pričama koje se i danas mogu čuti među članovima novije crnogorske emigracije, za prve crnogorske iseljenike je važilo da su teško podnosili rad u rudnicima i da su mnogi od njih umirali mladi. O tome svjedoče i nadgrobne spomen ploče na crnogorskom groblju, smještenom u neposrednoj blizini tamošnje ruske pravoslavne crkve. U svakom slučaju, Hazelton u Pensilvaniji je imenovan kao prvo parče crnogorske zemlje na tlu Sjeverne Amerike.
Dalje, istorijski dokumenti govore u prilog činjenici i da je prvo obznanjeno društvo ljudi sa ovih prostora pripadalo Bokeljima i Dalmatincima i da je imenovano kao – ''Slovensko dobrotvorno društvo uzajamne pomoći'', registrovano u San Francisku, 1857. godine. Nešto kasnije, 1880. godine, osnovano je i ''Srpsko-crnogorsko dobrotvorno društvo''.
Prva crnogorska iseljenička društva: U iseljeničkom pravoslavnom kalendaru iz 1913. godine navedena su imena i adrese crnogorskih iseljeničkih društava. Zabilježeno je postojanje crnogorskog društva ''Bajo Pivljanin'' u Mineapolisu, Minesota, pa ''Prestolonašljednik Danilo'' iz Čisholma, takođe u Minesoti, onda društvo ''Kralj Nikola'' u Superioru, država Viskonsin, dok je u Detroitu, država Mičigen, 1913. godine, osnovano i prvo žensko društvo pod nazivom ''Udružene Crnogorke''. Nešto kasnije, 1927. godine, Crnogorci u Detroitu osnivaju Crnogorski prosvjetni klub, da bi 1970. godine u ovom gradu formirano i jedno od najvećih crnogorskih udruženja na tlu Amerike, imenovano kao Američko – crnogorsko kulturno – prosvjetno društvo ''Lovćen''.
A onda, nastupilo je vrijeme u kom je postojanje ovakvih društava bilo prava rijetkost.
Ekonomska vs. Politička emigracija: Upravo jedan od razloga slabog interesovanja crnogorskih iseljenika za okupljanjem u udruženja je dominacija političke emigracije iz Srbije među kojom mnogi Crnogorci, bez obzira na sva bratska poimanja, nisu pronalazili svoje mjesto ili samo nisu željeli da im pripadaju. Pri tome, osnivanje klubova imenovanih kao ''crnogorski'' uvijek je bilo propraćeno osudama i lošim kvalifikacijama od strane, sada već, ''bratske'' emigracije. Uz uobičajeno trpljenje baštinjenja svega crnogorskog, koje je uz put preimenovano u srpsko. Posebno u domenu religijske ispovjesti, gdje se sve crnogorsko, računajući i različitosti, uredno brisalo, a i nastavilo da briše.
Tek, čini se da je upravo zbog toga miran život smješten daleko od bilo kakve promocije postao imperativ za mnoge crnogorske iseljenike i njihova udruženja na tlu Amerike.
Jer, Crna Gora nikada nije imala izraženu političku, već ekonomsku emigraciju. Ova činjenica je lako dokaziva i provjerljiva, bez obzira na mitove o tome koji su u potrošnji i opticaju do dana današnjeg. Ta uvaljivanja su, ipak, dio prilično frustriranog korpusa koji još djeluje, a te priče se pričaju i traju. A i, kako stvari nesretno stoje, potrajaće.
Trbuh i kruh sa tim nemaju nikakve veze.
Željko VUKMIROVIĆ
(U tekstu su korišćeni fotografije i podaci iz knjige Crnogorski iseljenici, grupe autora, objavljene 1997. godine, Foto: Montenegro.com)
