Društvo

Fes, srpska nacionalna kapa 19. vijeka

Današnje stanovništvo Srbije je useljenički skup ljudi koji su doselili sa svih strana Balkana od 1739. godine do danas. U Srbiji danas živi, možda, nekoliko procenata potomaka ljudi koji su tu živjeli i prije Druge velike seobe Srba koju je 1739. godine predvodio patrijarh Šakabenta.
Fes, srpska nacionalna kapa 19. vijeka
Portal AnalitikaIzvor

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ

   Turci su još u 14. i 15. vijeku etnički ispretumbali Balkan i praktično još tada uništili nemanjićke Srbe/Slovene, o tome sam na Analitici pisao u tekstu "Kako je etnički preoblikovan Balkan" Posljednji ostaci nemanjićkih Srba iselili su se iz Srbije u dvije velike seobe, 1690. godine i 1739. godine. U knjizi „Istorija srpskog naroda, Četvrta knjiga, tom I, Srbi u XVIII veku” (Beograd 1986, str. 321), akademik SANU Radovan Samardžić piše: 

    „Srpski narod u Turskoj morao je da se u XVIII veku iz temelja obnovi kako bi ponovo izašao na istorijsku scenu u borbi za oslobođenje.” 

     Srpski narod je do temelja bio porušen, kaže Samardžić. Pa Samardžić na istoj strani još piše:

    "...posle sklapanje Beogradskog mirovnog ugovora 1739. godine. U tom trenutku prema podacima V. Čubrilovića Srbija nije mogla imati više od 50.000 – 60.000 stanovnika."

    Ovđe su uračunati svi stanovnici Srbije, ne samo Srbi. Dakle, 1740. godine Srbija je bila prazna, više je stanovnika živjelo na teritoriji današnje srednje i južne Crne Gore nego u Srbiji.

     Sasvim je prirodno da ovaj useljenički skup iz posljedna dva i po vijeka ima vrlo mlade običaje i tradicije, a to lako uočavamo i na primjeru srpske nacionalne kape. Danas je šajkača srpska nacionalna kapa, Srbi su počeli masovno da je nose poslije Prvog svjetskog rata, a to će reći da sadašnja nacionalna srpska kapa nije stara - ni jedan vijek. Srpski nacionalista Vuk Drašković je devedesetih godina prošlog vijeka govorio, parafraziram - "starija je taraba u Srbiji od Amerike", to je tačno, neke tarabe u Srbiji starije su od Sjedinjenih Američkih Država, ali današnji srpski narod nije stariji od američkog, uprkos tome što su današnji Srbi uzeli ime po nekim Slovenima iz srednjeg vijeka. Na primjer, kaubojski šešir, američka nacionalna kapa - je iz 19. vijeka, to američko (državljana Sjedinjenih Američkih Država) nacionalno obilježje, je starije nego isto srpsko.

vijest1

   Srpska nacionalna kapa 19. vijeka: Fes je kapa koju su u jugoistočnu Evropu donijeli Turci i u Srbiji je u 19. vijeku prihvaćena kao narodna kapa srpskog naroda. Evo śedočanstava.

   Pavle Rovinski, ruski slavista, istoričar, etnolog... napisao je putopisnu knjigu "Zapisi o Srbiji 1868-1869", a na srpskom jeziku je objavljena 1994. godine u izdanju Matice srpske. Na strani 199 opisuje se kako je Rovinski stigao u Krupanj, pa se sreo sa načelnikom, piše:

    "Kapetan je bio čovek srednjih godina, odeven u jednostavno nemačko odelo i s fesom na glavi.

    Na 202. strani iste knjige Rovinski opisuje kako mu je bilo u selu Bačevci, śedoči:

     "Kad su saznali da me interesuju prošlost i starine, poveli su me da mi pokažu kamenove s natpisima, zahvatali fesovima vodu kako bi ih oprali..."

     I Srpskinje su nosile fesiće, na str 210 iste knjige Rovinski piše o ženama u kolu, u Rači: 

    "Neke su na glavama imale fesiće bez kitice."

     Pa na strani 233 iste knjige, Rovinski piše:

    "Deo puta, zapravo do Paleža ili Obrenovca, prešli smo parobrodom, gde nas je čekao Žujovićev brat od strica Marko. To je bio pravi delija, star tridesetak godina, visok, čvrst, rumen, u srpskoj nošnji: gunj, čakšire, čarape, opanci, fes na glavi i revolver za pojasom."

     Čuveni književni kritičar Jovan Skerlić je 1906. objavio tekst pod naslovom "Srbi svi i svuda" aludirajući na istoimeni velikosrpski pamfletić Vuka Karadžića. U ovom radu Skerlić je opisao srpski nacionalizam 19. vijeka, a fes je predstavio kao jedan od identitetskih simbola kojim su se srpski nacionalisti ponosili:

     "Kao što je Aksakov, kao spoljnu oznaku svoga ruskoga narodnjaštva, nosio kaftan i murmolku na glavi, tako naši smatraju fes kao znak svog srbovanja. Vuk Karadžić svoj nacionalni fes nije ni u crkvi skidao, Branko Radičević je ostajao u kući sa fesom na glavi i dugim turskim čibukom u ruci. Ljudevit Štur je prolazio ulicama požunskim takođe s fesom na glavi. »Sad je to dabome sitnica, priča Jovan Ilić, a onda je bila golema krupnica, ili ka'šta Čubro rekao, 'velikačka malenkost' - vidni znak borbe udruženog Slovenstva protiv kulture švabeće.« Đuro Daničić je jednoga dana banuo u uredništvo Serbskog narodnog lista u punom hercegovačkom odelu. U Karlovcima, 1848,  »trobojne narodne kape polako iščezavaše, a počeše nositi fes. Ta moda izgledala je nešto - teroristično. Ko je hteo da se pokaže da je za pokret, imao je fes na glavi; isto tako i onaj koji je hteo od sebe sumnju da otkloni, da je dobar Vojvođanin.«" (Jovan Skerlić, Studije,Matica srpska i SKZ, Novi Sad - Beograd, 1971, strana 70)

vijest2

    Nijedno naše etničko obilježje ne nosi srpsko ime: Jedna od najvećih grešaka koju crnogorski istoričari i intelektualci prave dok debatuju sa (novo)Srbima o tome jesu li Crnogorci Srbi ili nijesu, je to što u tim debatama uopšte ne razmatraju - što su Srbi, koje im je porijeklo, kultura, tradicije, običaji... Nikada, ili skoro nikada to ne rade. Sva debata se svodi na citiranje Njegoša, Nikole, knjaza Danila, vladike Danila, citiranje Crnogoraca koji su bili česti gosti kod Petrovića itd.

    Besmisleno je raspravljati da li su Crnogorci Srbi, ako Srbe i njihovo porijeklo i identitet niko ne analizira. 
    Dakle, na primjeru fesa, detalja iz srpske narodne nošnje, ali i iz mnogih drugih primjera (koje ne mogu sve u jednom tekstu prikazati), vidimo da su današnji Srbi mnogo mlađi narod od Crnogoraca, sva njihova srpska starina sastoji se u tome što su uzeli ime jednog etnički očišćenog naroda. Ako je neko od nekoga postao, onda su današnji Srbi postali od nas Crnogoraca, a ne mi od njih. Zar su Crnogorci postali od naroda koji svakih 100 godina mijenja nacionalnu kapu?

    No, istina je da su današnji Srbi u matici Srbiji, mješavina: Bugara i Makedonaca, Crnogoraca i Hercegovaca, Roma, rumunskih i bugarskih Vlaha, bosanskih Vlaha i dalmatinskih Morlaka, Cincara, Grka, Albanaca...

    Ako smo srpskog porijekla, kako nas neprestano nabjeđuju, kako je moguće da nam je kapa starija bar 1000 godina od šajkače - kape Srba iz matice? 

    Ako oni nijesu pravi Srbi, nego smo mi pravi Srbi (to je bila česta teza u Nikolino doba), zašto nam se država ne zove Južna Srbija, zašto se nikada nije zvala srpskim imenom, nego se zvala Prevalis, pa Duklja, pa Zeta, pa Crna Gora. 

    Kapa je narodno obilježje, zašto se naša kapa ne zove srpska kapa, već se zovecrnogorska kapa

    Zašto se naša nošnja ne zove srpska nošnja, već se zove crnogorska nošnja

    Zašto nam se crkva u Ustavu knjaževine Crne Gore iz 1905. zove Crnogorska crkva, zašto se u tom najvažnijem pravnom dokumentu ne naziva Srpska crkva? 

    Ako smo Srbi zašto nam se narodna igra ne zove srpski oro, nego se zovecrnogorski oro

    Zašto postoji 100.000 dokumenata u kojima se stanovnici ove zemlje zovu Crnogorci i jedan drugog zovu Crnogorcima? Što im je trebalo da se tako muče i da komplikuju, zašto sebe jednostavno nijesu oslovljavali kao Srbe?

    Zašto Domentijan, posljednji učenik i biograf sv. Save polovinom 13. vijeka naše more ne zove Srpsko more, već ga zove Dioklitijsko more?

     Zar iz svega ovoga nije jasno da je termin Srbin samo etiketa nalijepljena preko našeg narodnog etničkog bića? Zar i iz ovoga nije jasno da je srpstvo politička ideologija koju je u Crnu Goru donio Sima Sarajlija

vijest3

    Jedan izvor pokazuje kako su nesrbi ulazili u srpsku naciju: Vlasi na Iliriku (zapadnom Balkanu) nijesu imali svoju nacionalnu ideologiju, nikada nijesu imali državu pod svojim vlaškim (ili ilirskim imenom), tako da su oduvijek bivali lako asimilovani. Milan Đ. Milićević objavio je jedan putopis 1882. godine. Bio je na Staroj Planini u Srbiji među Vlasima koji su mu kazali da su na Staru Planinu svojevremeno došli iz Epira, zbog nasilja jednog paše. Zimi su se spuštali u toplije krajeve - kod Bele Palanke, oko Prokuplja, oko rijeke Morave. Milićević priča:

     „Mnogi od ovih nomada govorahu nam, da bi želeli staniti se gdegod za svagda. – Da budemo i mi Srbi, gospodine; Srbija ne će da vidi stetu od nama!... Tako nam govoraše sam bogati Dimitrije Droz.” (Milan Đ. Milićević, S Dunava nad Pčinju, Godišnjica Nikole Čupića, knjiga IV, Beograd, 1882, str 249).

vijest4

      Prosto i jednostavno, prije 134 godine i danas - nema razlike, Vlah je - ali prelazi u Srbe, jednostavno odbacuje svoju narodnost! Kao i Musliman (Bošnjak) Emir Kusturica, kao i Hrvat Ivo Andrić, kao i Albanac Mahmut Bušatlija, kao i crnogorski političari, kao i Novak Đoković... 

     Nije lako, zaista, dok mediji, mnogi obrazovani ljudi, ali i desetine amaterskih posrbljivača, evo već tridesetak godina vrše svakodnevni pritisak na ljude - da se izjasne kao Srbi, nije lako oduprijeti se. Neki su davno pokleli, još početkom devedesetih, neki prije neku godinu, neki nedavno. 

     Vrlo je lako ovim Novosrbima pronaći dokumenta da im preci nijesu bili Srbi, kao na primjeru ovog Vlaha sa Stare Planine, kao na primjeru Iva Andrića, a tako i svim drugim Novosrbima. U Crnoj Gori srpski političari, istoričari.. otvoreno govore da su se vazda pisali kao Crnogorci, sve do prije neku godinu kad su "prelomili u glavu". 

      Eto zašto Srbi nacionalisti/šovinisti ne priznaju ni Vlahe, ni Crnogorce, ni Makedonce, ni Bošnjake, ni Hrvate... Jer ako ih priznaju pogaziše "srpsko" porijeklo svojih predaka! Srpski šovinista koji je priznao Morlake/Vlahe, Crnogorce, Hrvate, Bošnjake, Makedonce priznao je i da preci današnjih Srba - nijesu Srbi! Zato, srpski nacionalizam/šovinizam može da funkcioniše jedino ako negira (skoro) sve narode koji žive oko Srba.

Portal Analitika