Maslina je, kaže stara mudrost, kao majka: ostavi je - ništa joj se neće desiti, vrati joj se jednog dana, njeguj je - i ljubav će ti uzvratiti i nesebično dati svoje plodove. Od ploda ove, kako vele maslinari, najmanje zahtijevne biljke na planeti, Ulcinjanin Fatmir Sadiku već godinama proizvodi ulje, a od njenog drveta zavidnom vještinom ruku, izrađuje kutije, ogrlice, stolove, ukrase, posude i mnoge druge stvari.
Porodica Sadiku, kao uostalom i mnogi starosjedioci Ulcinja, maslinarstvom se bavi već vjekovima. Jedan njihov maslinjak koji broji 200 stabala, nalazi se u mjestu Bašbuljuk, nadomak prelijepe uvale Valdanos, u kojoj se raste čak 85.000 vjekovnih stabala autohtone „žutice“! Drugi, sa 500 stabala, smješten je na izlazu iz Ulcinja, prema Vladimiru.
Za Fatmira, koji se ovom pozivu profesionalno i u potpunosti posvetio prije osam godina, maslinarstvo je posao koji je neodvojiv od ljubavi.
„Mislim da je to najbolja i najljepša definicija. Jednostavno, maslinarstvo me ispunjava i zadovoljava, a donekle mi omogućava i egzistenciju“, kaže Sadiku za naš portal.
Maslina sa zemlje neupotrebljiva: Porodična tradicija pregazila je vjekove, a danas živi na posve drugačiji način. Svi običaji u maslinarstvu su se izmijenili: počevši od transporta, preko prerade, konzerviranja, pakovanja, do onog najvažnijeg - berbe. Staro pravilo je bilo da se maslina sakuplja kada padne na zemlju. Danas, međutim, zahtjevi nauke i standardi savremene proizvodnje ulja to strogo zabranjuju. Po novom maslinarskom zavjetu, plod se isključivo bere u oktobru i novembru, dok je još zelen, kako bi se od njega dobilo ulje sa minimalnim procentom masnih kisjelina. U suprotnom, dokazala je nauka, dolazi do fermentacije, a ulje od takvog ploda gotovo i da nema ljekovitih svojstava.
„Proizvoditi maslinovo ulje od takvog ploda, bilo bi isto kao da napavite sok od trule jabuke. Promjena od tog starog načina proizvodnje ka novom je za neke bila teška, jer, kao što znamo, ljudi iz agrikulture nijesu skloni novitetima. Ali, sve ide postepeno. Tradicija, dakle, opstaje samo sa novim tehnikama za dalje kultivisanje i rad u maslinarstvu“, ističe Sadiku.
Njegovo ulje Olcinium je - potvrđuju to i brojna priznanja sa domaćih i regionalnih sajmova - visokog kvaliteta. Objašnjava nam da su za proizvodnju dobrog maslinovog ulja, osim pravovremene berbe, važne i brza prerade masline i to neposredno nakon berbe, konzerviranje i čuvanje ulja bez kontakta s vazduhom i svjetlosti, na temperaturi od 14 do 18 stepeni. Dodaje da je poštovanjem svih ovih pravila zagarantovano očuvanje kvaliteta, a on se u ulju, kaže, poznaje po takozvanoj „voćnosti“ i harmoniji između pikantnosti i gorčine na jeziku.
Sadiku godišinje u prosjeku proizvede između 1.000 i 1.500 litara ekstradjevičanskog maslinovog ulja. Problema sa prodajom nema: ulje plasira mahom na domaće tržište.
Potražnjom i cijenama je zadovoljan i naglašava da se od profesionalnog bavljenja maslinarstvom u Crnoj Gori može živjeti.
„Od ulja, od ploda masline, od masline kao sadnice, od suvenira pravljenih od maslinovog drveta... To je čitava jedna privreda koja je ovdje prisutna stotinama godina. U Crnoj Gori se sada polako budi svijest o značaju maslinovog ulja u ishrani. Ljudi se maslini polako vraćaju, jer izgleda da konačno vide budućnost u zdravoj i kvalitetnoj hrani“, napominje sagovornik Portala Analitika.
Od drveta masline Sadiku ručno pravi suvenire i mnoge druge predmete za svakodnevnu upotrebu. Ne izrađuje ih, kaže, serijski i po šablonu, već samo kao unikate. Oblikuje ih onoliko koliko mu to dozvoli priroda.
„Kao i plod, tako je i drvo masline posebno i jedinstveno. Mikelanđelo je rekao da je svaka maslina umjetnost za sebe. Predmete od drveta masline pravim iz zadovoljstva, i u tome vidim jednu novu komplementarnu granu našem turizmu, jer je proizvodnja suvenira uvijek dobrodošla“, navodi on.
Neophodna zaštita porijekla: Udruživanje u klastere i zaštita geografskog porijekla, prema mišljenju Sadikua, jedini su način da crnogorski maslinari sačuvaju svoje ulje proizvedeno od autohtone sorte, od onih uvoznih koja su preplavila crnogorsko tržište.
„Standardi za dobijanje tog sertifikata su mnogo zahtijevniji od standarda za dobijanje sertifikata za organsku proizvodnju. Za nas je neminovno da se udružimo i da budemo zajedno. To je jedan od ključnih uslova za funkcionisanje i za podnošenje tržišnih izazova sa uvoznim uljima“, smatra ovaj Ulcinjanin.
Prema njegovom mišljenju, šansa da crnogorski proizvođači maslinovog ulja budu konkurentni na tržištima zemalja EU, jeste da proizvode kvalitetno ulje, a ne da idu na kvantitet. Imamo, kaže on, dobre uslove i stara stabla, a velika je sreća što, za razliku od susjednih zemalja, nijesmo koristili hemijska sredstva za održavanje biljaka.
„To je naša velika prednost, jer su sačuvane zdrave osobine starih stabala, a kvalitet tog, gotovo organskog ulja, mora biti neosporan. Sada je samo na nama da to plasiramo na tržište na pravi način, kako i stvarno zaslužuje ovakav kvalitet“, poručuje Sadiku.
U posljednjih nekoliko godina, prema njegovim riječima, država izlazi u susret maslinarima. Daje im subvencije za revitalizacije maslina, za opremu, sadnice... Smatra da bi mogla dodatno da pomogne tako što bi svakog proizvođača ekstradjevičanskog maslinovog ulja subvencionisala iznosom od jednog eura po proizvedenom litru, kao što je slučaj u susjednoj Hrvatskoj.
„To bi bilo mnogo korisnije nego da podržava kupovinu mlinova, kojih je previše. Upravo tom subvencijom motivišete ljude da proizvode ulje visokog kvaliteta, a i ljudi teže da uđu u regularne tokove“, podvlači Sadiku.
Mjerenja starosti veliki korak: A u okviru projekta razvoja klastera, koji je finansirala EU uz podršku UNIDO-a, UNDP-a i Ministarstva ekonomije, stručnjaci Univerziteta iz Istanbula su u novembru 2014. godine mjerili starost 50 odabranih crnogorskih stabala maslina: 25 iz Bara i 25 iz Ulcinja. Na rezultatima mjerenja koji su predstavljeni u aprilu prošle godine, saopšteno je da su dva stabla starija od 2.000 godina, četiri su starosti između 1.000 i 2.000 godina, a ostala mlađa od 1.000 godina. U maslinjaku Sadikua postoji stablo koje je staro 1.200 godina, dok je u dolini Valdanosa pronađena maslina stara 1.892 godine.
Prema riječima Sadikua, mjerenje starosti stabala masline je nešto najbolje što se moglo desiti crnogorskim maslinarima.
„To je velika odskočna daska za sve maslinare, pogotovo za nas koji stalno ulažemo u ovaj posao. Maslinovo ulje tako dobija na vrijednosti, pošto je u svijetu cijena ulja dobijenih od starih stabala izuzetno velika“, napominje on.
Od ovih viševjekovnih stabala, sedam je prošle godine imalo rod i njihovi vlasnici su ih ustupili na berbu maslinarima iz Ulcinja i Bara, kako bi ulje proizvedeno od njih pokušali da plasiraju na strana tržišta kao luksuzni proizvod.
„Uspjeli smo da napravimo oko 13 litara ulja koje će biti poslato na neki od svjetskih sajmova, gdje će, nadamo se, dobiti visoku ocjenu“, s optimizmom priča naš sagovornik.
Stabla na Valdanosu u opasnosti: Ulcinj je jedan od rijetkih crnogorskih gradova u kome se i danas vide tragovi života nekoliko različitih civilizacija. Svjedok tome su, kaže naš sagovornik, i masline, posebno one iz Valdanosa. Upravo u toj rajskoj uvali, već gotovo 40 godina propada više od 15.000 stabala! Naime, vojska SFRJ je 1978. godine oduzela Ulcinjanima dio Valdanosa, za potrebe izgradnje vojne baze. Naknade koje su tada dali mještanima bile su izuzetno niske, a vojsci se u to doba, priča Sadiku, nije smjelo reći „ne“. Vojni objekat nije izgrađen, a zemljište nije privedeno namjeni, te stoga bivši vlasnici traže povraćaj maslinjaka. Nemar države zbog zapuštanja ovog maslinjaka, upozorava Sadiku, može dovesti do katastrofalnih posljedica i nemjerljive štete.
„Konkretno, Xylella fastidiosa je insekt koji je u Italiji prošle godine uništio čak 800.000 stabala. Napao je stabla koja su zapuštena zadnjih 15-20 godina, a ova ovdje su zapuštena zadnjih 40 godina! To znači da opasnost stalno vreba“, ističe on i dodaje da bi Valdanos imao drugu cijenu kad bi maslinjaci bili vraćeni u život.
Na čitavom Mediteranu je, objašnjava nam, prava rijetkost da imate hiljadugodišnja stabla u jednom pojasu, kao što je slučaj sa Valdanosom. To, nagašava on, znači da je vjekovima bio prepoznatljiva destinacija.
„Samo želimo da država ima malo više sluha za ovo pitanje i ništa više. Zar smo mi ti nesretnici koji će uništiti ovakvo blago?“, zaključuje Sadiku.
Nikola DRAGAŠ
