Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Kad su Crnogorci dobili etiketu - Srbi, morao se izmišljati i neki sadržaj, kako bi nova "etnička" etiketa izgledala istinita i ozbiljna. Na primjer, prije Njegoša među Crnogorcima Miloš (K)Obilić je bio malo poznat i praktično nevažan, iako su cetinjske vladike znale za njega. U Crnoj Gori ga je proslavio Njegoš te je danas Obilić jedan od omiljenih likova crnogorskih Srba, mada je pitanje da li je uopšte postojao, a još je veće pitanje ko je ubio sultana Murata na Kosovu 28. juna 1389. godine. Da bi Crnogorci postali Srbi morali su se neki znameniti likovi iz srpske mitologije predstaviti Crnogorcima kao njihovi, Obilić je morao postati dio "crnogorskog" identiteta. I zaista, danas i jeste uspješno umetnut, crnogorski Srbi Obilića smatraju za ličnost koja je dio njihovog nacionalnog bića.
Ali, naravno, kult Obilića u Crnoj Gori nije potekao iz naroda, kao što jeste kult Ivana Crnojevića, ne, kult Obilića u Crnoj Gori je vještački kult osmišljen od jedne grupice graditelja nacije (sintagma istoričara Noela Malkolma). Prof. dr Živko Đurković piše da je Obilića među Crnogorcima propagirao Njegošev učitelj Sarajlija: "Sarajlija je znao dosta junaka iz crnogorske istorije odnosno narodne poezije i o njima često razmjenjivao mišljenje sa vaspitanikom, ali je nastojao da među Crnogorce unese kult Miloša Obilića..."
(Živko Đurković, Sarajlija i Njegoš, Unireks, Nikšić, 1992. str 22)
Još jedan primjer kako se crnogorski identitet vještački popunjavao srpskim sadržajem je unošenje kulta Sv. Save u Crnu Goru. Godine 1840. naređeno je da se u Srbiji mora slaviti sv. Sava, to je 1856. prenešeno u Crnu Goru, iako Petar I i Njegoš sv. Savu nikada nijesu ni pomenuli. Njegoš bi svakako sv. Savu uveo u svoja djela, među svoje stihove, ali nije na vrijeme dobio instrukcije iz Beograda da širi Savin kult, tako da je Savin kult importovan tek poslije Njegoševe smrti.
Pošto smo dobili etiketu - Srbi, još popunjavanja importovanim "identitetskim" sadržajem: Kad se osmišljavala (novo)srpska ideologija niko Njegošu nije rekao da su za srpsku nacionalnu misao važna 4 ocila, jer, simbolika je važna, itekako važna za svaku ideologiju, pa i za ideologiju koju znamo kao - srpstvo.
Četiri ocila su danas najpoznatiji i najrašireniji srpski nacionalni simbol, za koja se kaže da su simbol iz vremena dinastije Komnina i da u stvari predstavljaju četiri slova V koja znače: ‘Vasilev vasileon voitha vasili – Care careva pomaži Caru’. Ovaj simbol vidimo na hiljadama mjesta po Crnoj Gori - na zidovima zgrada, u ulazima, u liftovima, urezuje se na školskim klupama, crta se na školskim sveskama, ima ga na golim stijenama pored drumova, ima ga u grbovima političkih partija i koalicija. Čoek bi pomislio da je taj simbol u Crnoj Gori prisutan, s obzirom koliko je rasprostranjen, bar 1000 godina, neprekidno. Za Božić je iznad Risna ponovo sijao krst sa 4 ocila, a naravno, viđen je i na bačanju krsta (za 300 ostroških €), u Moraču 19. januara.
Srpska crkva na crnogorskim crkvama već više od dvije decenije ponosno ističe trobojku koju je sultan darivao Srbima 1835. - sa aplikacijom četiri ocila. Na taj način Crnogorcima nameće jedan simbol kojeg nikada prije nije bilo na tim istim crkvama, simbol države Srbije. Ovaj (u Crnoj Gori) novokomponovani nacionalni simbol, Srpska crkva bez imalo stida postavlja i na stare crnogorske crkve, o čemu su pisale "Vijesti", 27. IX 2012. u tekstu "Ploču sa četiri ocila stavili na crkvu u Grahovcu". Na crkvi na Grahovcu uklesana su četiri ocila iako nijedan učesnik bitke na Grahovcu nije nosio bilo kakvo znamenje sa četiri ocila. Još jednom Srpska crkva svom vjernom "stadu" daruje istoriju koju je sama smislila, a koja se nije desila. I 4 ocila na crnogorskoj kapi isto kao i sama Srpska crkva došli su u Crnu Goru zahvaljujući tome što je srpska vojska okupirala našu državu 1918. Vojna agresija na Crnu Goru iz 1918. i dan danas Beogradu donosi bogate plodove.
Vladika Amfilohije je jednom objavio ljutito pismo u kojem je objašnjavao kako on ne devastira crkve nego ih obnavlja, jer riječ devastacija znači - pustošenje/razaranje. Ljutio se on ili ne ljutio, Srpska crkva - u kulturnom i duhovnom pogledu razara crkve u Crnoj Gori, kao što je duhovno razorila crkvu na Grahovcu naruživši je jednim novokomponovanim simbolom. A razara i istoriju i identitet Crnogoraca.
Četiri ocila je u C. Goru importovala srpska vojska 1918. godine: Četiri ocila su u Crnoj Gori postala široko poznata od 1918. godine kada ih je na crnogorskim kapama prisilom uvodila okupaciona srpska vojska. Pročitao sam mnogo opisa crnogorske kape koji su nastali prije 1918. godine, nikada nijesam sreo nijedan u kom se pominju četiri ocila. Evo nekih śedočenja:
1.) Ruski oficir Vladimir Bronevski boravio je u Boki i Crnoj Gori 1806. god. Opisao je crnogorsku kapu: "Na glavi, ili bolje na tjemenu, nose crvenu kapicu sa svilenom crnom kićankom." (Vladimir Bronevski, Zapisi o Crnoj Gori i Boki, CID, Podgorica, 1995, str 123)
2.) Ljekar iz Perasta Simeon Mazarović početkom 19. vijeka više puta je boravio u Crnoj Gori, a 1808. g. na francuskom jeziku je sačinio spis, koji se čuva u arhivu Ministarstva spoljnih poslova u Moskvi. Ovako je opisao kapu Crnogoraca: "Na glavi nose kapu od crvene vune, koju ponekad prekriju parčetom crne svilene ili pamučne tkanine" (Dnevni list "Dan", 16. mart 2005)
3.) General Herman Vendel opisao je crnogorsku kapu, 1831. godine: "Crvena kapa, crnim u naokolo opšivena, glavu pokriva i zimi i ljeti." (Herman Vendel, Crnogorci, Zapisi, knj. XIX, sv. 1, Cetinje, 1938, str 26)
4.) Vilhelm Ebel je 1841. boravio u Crnoj Gori. Zabilježio je o kapi: "Kao i većina prisutnih, i on je na glavi imao crnogorsku crvenu kapu sa svilenim crnim obrubom..." (Vilhelm Ebel, Dvanaest dana u Crnoj Gori, CID, Podgorica, 2006, str 51)
5.) Ruski istoričar Aleksandar Popov boravio je 1842. u Crnoj Gori. Sa Njegošem se sreo u Dubrovniku i sa njim otputovao u Crnu Goru. Piše o Njegoševoj kapi: "U svojstvu gospodara Crne Gore, vodeći pregovore s vezirom on je bio u crnogorskoj nacionalnoj nošnji. Na glavi crvena kapa obavijena crnom maramom, u obliku male čalme, svjetlocrveni džamadan...." (Aleksandar Popov, Putovanje u Crnu Goru, Službeni list Crne Gore, Podgorica 2000, strana 14)
6.) U Titogradu je 16. i 17. aprila 1987. održan naučni skup "Vuk Karadžić i Crna Gora." Na skupu je rad priložio i dr Golub Dobrašinović. On je saopštio:
"Među Vukovim stvarima, pođimo od toga, ostale su dvije crnogorske kape i jedna 'bokeska mala kapa'. Nestale su u Prvom svjetskom ratu. Poznat nam je, međutim, njihov opis. Prva od njih »Po strani opšivena je crnom svilom, a krugom temena svoga, koje je od crvene čohe, opšivena je usukanim, zlatnim gajtanom« - zapisao je M. Valtrović. - »Na temenu ima prost i kratak luk, izvezen od jednog šireg i dva uzana zlatna gajtana. U širem gajtanu ima i upletenog svilenog gajtana, crne boje. Ispod luka izvezen je, od tanka zlatna gajtana, okrugao cvet sa dva listića, na kratkoj dršci. Na sredini cveta, koturić je od ugasito-zelene kadife. Kapa je postavljena belim platnom; nošena je«. Druga kapa: »Po strani opšivena je crnom svilom, a krugom temena svoga, koje je od crvene čohe, ima zlatnim, uzanim gajtanom izvezene šare, koje gotovo celo teme pokrivaju. Šare su dva šira i četiri uzana luka, ispod kojih ima od gajtana šiven kotur, koji s leva i desna ima po više sitnih grana, a više sebe, ravnomerno podeljenu veću granu od listova i kovrča. Kapa je postavljena crvenim pamučnim platnom; nošena je«."
(Golub Dobrašinović, Crna Gora u Vukovoj ostavštini, zbornik Vuk St. Karadžić i Crna Gora, Titograd, 1987, strane 199 i 201)
Valtrović je Vukove crnogorske kape opisao u jednom tekstu, 1900. godine.
7.) Francuz Alfred Bulonj koji je u Crnoj Gori boravio krajem 1867. i tokom 1868, zabilježio je: "Crnogorci stavljaju na glavu malu crvenu kalotu, visine svega jedan decimetar, pljosnatu odozgo i presvučenu spolja, sem na gornjem dijelu, svilenom tkaninom ili crvenom vunom. Zovu je kapa. Njen crveni dio koji odgovara tjemenu, gotovo uvijek je više ili manje izvezen zlatnim nitima." (Alfred Bulonj, Crna Gora, CID, Podgorica, 2002, strana 74)
8.) Veliki vojvoda Mirko Petrović, brat knjaza Danila i otac kralja Nikole, umro je u ljeto 1867. godine. Poslije katastrofalnog zemljotresa 1979. akademik Božina Ivanović vršio je antropološku obradu tjelesnih ostataka vojvode Mirka. U grobnici vojvode Mirka pronađena je i crnogorska kapa, dr Ivanović piše: "Na glavi vojvode Mirka bila je crnogorska kapa i na njoj sačuvana vezena zvijezda." (Božina Ivanović,Antropološki lik velikog vojvode Mirka Petrovića, zbornik "Međunarodno priznanje Crne Gore", Nikšić, 1999, str 314)
9.) Ruski konzul u Dubrovniku Konstantin Petković završio je 1868. godine knjigu o Crnogorcima. U njoj je ostavio śedočanstvo: "Glava se pokriva oniskom kapom (kapicom) čiji je vrh napravljen od crvenog sukna, napola išivenog zlatom, a obod je od crnog svilenog platna." (Konstantin Petković, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica, 2005, strana 79)
10.) Gustav Raš je u Drezdenu 1875. objavio knjigu o Crnoj Gori. Zabilježio je: "Gornji dio te kape je kao krv crvene boje, ukrašen jednom zlatnom zvijezdom i jednom dugom od zlatnog veza." (Gustav Raš, Crna Gora u pričama, CID, Podgorica, 2001, strana 16)
11.) Josef Holeček poslije boravka u Crnoj Gori ostavio je śedočanstvo u knjizi koju je objavio u Pragu 1877. godine: "Crnogorska kapa izgleda kao kod nas obična, domaća kapa. Ima obod od crne svile a tepeluk crven. Po ivicama je vezen zlatom, dok mu se na jednom kraju nalazi izvezen, takođe zlatom, dvoglavi crnogorski orao." (Josef Holeček, Crna Gora, CID Podgorica i Izdavački centar Cetinje, 1995, strana 34)
12.) Spriridon Gopčević je 1877. u Lajpcigu objavio knjigu o Crnogorcima, u njoj opisuje tepeluk kape: "Crvena boja označava krv Turaka u kojoj će biti ostvarena sloboda, zvijezda označava Crnu Goru, a duga označava nadu u skoro oslobođenje. Ponekada se umjesto zvijezde unutar duge mogu vidjeti slova HI, to znači Nikola I" (Spiridon Gopčević, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica, 2008, strana 109)
13.) Ljubomir Nenadović je zapisao: "Ozgo je kapa sva od crvene čoje, jedno malo mesto na toj čoji pri kraju zagrađeno je zlatnim prugama." (Ljubomir Nenadović, O Crnogorcima - pisma sa Cetinja 1878. godine, SKZ, Beograd, 1929, strana 20)
14.) Italijan Viko Mantegeca je poslije boravka u Crnoj Gori objavio knjigu 1896. godine. Opisao je što se nalazi na kapi: "Crvena boja na vrhu kape simboliše svu prolivenu krv u vjekovnim okršajima sa Turcima, dok mali ručno izvezeni dio sa zlatnim slovima HI (Nikola I) oličava Crnu Goru, tj ove vrletne planine..." (Viko Mantegeca, Put u Crnu Goru, CID, Podgorica, 2008, str 5)
15.) Pavle Rovinski, koji je u Crnoj Gori boravio skoro 30 godina, u knjizi koju je objavio 1897. godine, zabilježio je: "Malo ih je koji ne znaju za crnogorsku kapicu. To je kapa ravnoga dna i ravnoga oboda, širine oko 8 cm. Ona je sva od crvenog ili tamnocrvenog tankog sukna i dvaput je dublja od širine oboda, ali se njeni krajevi zavrću kako se i dobija dvostruki obod. Odozgo je krug od isto takvoga sukna koji je izvezen zlatom, ovako: sa jednoga kraja izvezen je luk koji ima tri pruge, od kojih srednju čine tri reda od oboda do oboda, a sa obje njene strane uz manja rastojanja su po dva reda i još dva reda zajedno; dakle, ukupno pet pruga. U tome luku je oznaka "H.I." što znači "Nikola Prvi". Obod je obložen tankom svilom (derevija ili bogzija)..." (Pavel Rovinski, Etnografija Crne Gore, tom I, CID, Podgorica, 1998, strana 347)
16.) Kurt Hasert je 1891. g. boravio u Crnoj Gori. Opisao je crnogorsku nošnju i kapu: "U tom pogledu kod definisanja pomaže vam i jedinstvena nacionalna nošnja. . . Tjeme konačno ukrašava kapa, čije simbolične boje, crni atlasni rub, krvavo crveni poklopac i zlatna duga sa jednom zvijezdom ili sa inicijalima knjaževog imena, podsjećaju na žalost za izgubljenom slobodom..." (Kurt Hasert, Crna Gora, tom 1, Putopisi, CID Podgorica i Izdavački centar Cetinje, 1995, str 40)
17.) Ruski knez Dm. Golicin (Muravlin) je u Sankt Petersburgu 1898. objavio knjigu o Crnoj Gori. Zapisao je: "Meni se veoma dopada njihova kapa, kapa - simbol; pravi se od crvenog sukna, koje se po obodu obšiva crnim materijalom, a sredina gornje površine ostavlja se nezacrnjena, sa zlatom izvezenim polukrugom unutar kojega su inicijali Knjaževog imena." (Knez Dm. Golicin (Muravlin), Kraj sinjeg mora, CID, Podgorica, 1999, str 69)
18.) Kamilo Morgan je u Crnoj Gori boravio 1911. godine, zapisao je: "Na vrhu kape je zlatni vez, koji predstavlja jednu zvijezdu i dugu" (Kamilo Morgan, Crna Gora, CID, Podgorica, 2004, strana 23)
19.) Francuz Pjer Marž boravio je u Crnoj Gori 1905. i 1909. godine, a 1912. je objavio knjigu o svojim impresijama iz Crne Gore. O kapi piše: "Na glavi kapa, tako poznata, crni obod, osnova crvena izvezena zlatnim inicijalima..." (Pjer Marž, Putovanje po Crnoj Gori i Hercegovini, CID, Podgorica, 2000, str 30)
20.) U knjizi "Riječka nahija" Andrija Jovićević 1911. piše: "Na glavi se nosi plitka kapa sa imenom knjaza Crne Gore" (Andrija Jovićević,Riječka nahija u Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1999, strana 340)
21.) Holanđanin Henri Van Mandere poslije boravka u Crnoj Gori 1913. je objavio knjigu "Crna Gora". Opisao je crnogorsku kapu: "Prva stvar koju urade Crnogorci koji se vraćaju u otadžbinu iz Amerike ili od drugdje, to je da kupe lijepu narodnu nošnju. Uz nju ide lijepa okrugla crvena kapa sa crnom ivicom, koja krasi čitav crnogorski narod. Na gornjoj strani ove kape nalazi se zlatnim nitima uokviren kraljev monogram."
(Henri Van Mandere, Crna Gora, CID, Podgorica 2002, str 98)
Crnogorska kapa je 1918. morala biti posrbljena, jer je previše snažna identitetska oznaka: Između dva svjetska rata na Cetinju je pośečen istorijski brijest i uništena Tablja. Kao još jedan isuviše jak i prepoznatljiv identitetski simbol Crnogoraca i crnogorska kapa je morala biti posrbljena. U knjizi „Crna Gora i Dušanovo carstvo” (Grafos, Cetinje, 1997), dr Radoslav Rotković citira predratni list „Zeta”, piše: "I onda se desi da se uništi crnogorska država, 1918. i za desetak godina zabrani nošenje crnogorske kape, ako se na nju ne stave ova četiri ognjila kao slova, i tako se crnogorska kapa pretvori u – srpsku! Podgorička Zeta piše o tome 1939. godine: »Naša crnogorska narodna kapa, koja se jedno vrijeme poslije ujedinjenja nije smjela nositi, u posljednje vrijeme nalazi dobru prođu... To je još jedina naša dozvoljena zastava«!”.
Da napomenem da su se u Crnoj Gori poneđe i prije 1918. mogla sresti 4 ocila, na ponekoj ikoni pristigloj iz Srbije, ponekom komadu nošnje izrađenom u Srbiji, možda je tada u C. Gori bilo i neke zastave sa 4 ocila koja je napravljena u Srbiji. Ali, sve su to bile marginalne pojave, kao i pomeni srpskog narodnog imena u Crnoj Gori prije Sime Sarajlije.
Srpski narodni identitet u Crnoj Gori je jednostavno izmišljen, iskonstruisan. Srpsko etničko porijeklo Crnogoraca je mit, bajka. A svako danas ima pravo da se izjašnjava kako mu volja, naravno.
