Komentari i upozorenja evropske komesarke Marte Kos o bilansima crnogorskog pregovaračkog procesa simbolično su oslikali fantazije političkih elita, zarobljenih u iluziji da će Crna Gora 2028. godine postati punopravna članica Evropske unije.
Strategija eutanazije javnog prostora, uništavanja ozbiljnog javnog dijaloga u funkciji predstavljanja vladajućih struktura kao jedinih sposobnih da uvedu Crnu Goru u Evropsku uniju, raspala se u sudaru sa realpolitikom. Čini se da su to shvatili i predstavnici crnogorske opozicije, koji su konačno razumjeli da vuk ne može postati vegetarijanac i da klerikalni etnonacionalisti ne mogu uvesti Crnu Goru u Evropsku uniju.
20Nakon što su izblijedjela sva obećanja o pravdi, boljem životu, meritokratiji i okončanju loših praksi starog režima, jedina legitimacija tridesetoavgustovske većine ostalo je članstvo u Evropskoj uniji. Ruska agresija na Ukrajinu podsjetila je donosioce odluka u Briselu da će bez evropske integracije prostor Zapadnog Balkana biti meta sljedeće ruske intervencije u Evropi. U tom geopolitičkom mozaiku, Crna Gora je preko noći postala idealan kandidat za članstvo. Dovoljno mala da ne poremeti političku strukturu Unije i dovoljno važna da se preko nje pošalje poruka ostalim zemljama da proces pridruživanja nije zamrznut.
U prvoj polovini 2022. godine, Crna Gora se činila kao idealan kandidat. Višedecenijska vlast jedne političke partije koja je bila opterećena ozbiljnim optužbama za zloupotrebe političke moći, okončana je mirnom i demokratskom tranzicijom vlasti.
Nove vlasti su se zaklinjale u posvećenost euroatlantskim vrijednostima, najavljujući strukturne reforme, vladavinu prava i bolji život svih građana. Na papiru je sve bilo idilično i činilo se da će Crna Gora ekspresno završiti pregovore i kao primjer drugim državama regiona postati nova članica Evropske unije.
Upozorenja dijela kritičke javnosti da proces integracija mora biti transformativan, zasnovan na vrijednostima, a ne ispraznim floskulama i tehničkim procedurama, niko nije želio da čuje. Svako upozorenje i kritika vladajućih struktura tumačeno je kao pokušaj „zaustavljanja evropskog puta“ i abolicije političkih struktura iz bivšeg režima. Iako svjesni opasnosti takvog pristupa, u Briselu kao da su željeli da vjeruju da Crnu Goru u Evropsku uniju mogu uvesti oni koji su podržavali politiku Slobodana Miloševića, oni koji se nikada nijesu ogradili i osudili politiku ratnih zločina i genocida, ljubitelji lika i djela Vladimira Putina, strukture koje su decenijama bile protiv nezavisnosti Crne Gore, građanskog koncepta države, protivnici članstva u EU i NATO. Od svojih političkih i ideoloških uvjerenja oni nikada nijesu napravili jasan otklon, poručujući „da su ciljevi ostali isti, a da su načini dolaska do tog cilja drugačiji“. Brisel kao da to nije želio da vidi, promovišući ih u ključne partnere crnogorskog procesa integracija.
Istorija se ne ponavlja, ali se često rimuje, kako je to rekao Mark Tven. Te rime teško je prepoznati jer je mnogo jednostavnije vjerovati u zablude, pripisujući političkim strukturama kompetencije koje one ne posjeduju. Treba li podsjećati kojim putem je krenulo crnogorsko društvo kada je podržalo slogan jednog od lidera AB revolucije („Dovoljno je samo da vi odete“) i povjerovalo da je sama smjena vlasti dovoljna da se riješe nagomilani problemi.
Za našu situaciju, čini se da je slikovitiji primjer onoga što se događalo nakon 1918. godine, tokom aneksije Crne Gore i formiranja nove države KSHS. Opsežna medijska i politička kampanja pratila je razaranje osnova crnogorske države, dehumanizujući sve što se povezivalo sa režimom kralja Nikole. Na talasu tog populizma, oblikovana je nova politička struktura, takozvana „Mlada Crna Gora“ koja je funkcionisala na principu „nihilističkog odbacivanja prošlog i glorifikacije budućeg“. Poput naših savremenih političkih elita, i oni su se predstavljali kao vizionari, podstičući optimizam i uvjerenje o blagostanju i rješavanju svih nagomilanih problema.
Kao što je današnje predstavnike vlasti homogenizovao isključivo odnos prema bivšoj vlasti, tako je i „Mlada Crna Gora“ bila politički mutant u kojem su se našli svi politički predstavnici koji su baštinili ideje Podgoričke skupštine. Stvorena pod patronatom srpske političke elite, „Mlada Crna Gora“ nije imala sopstveni politički program, zbog čega je Crna Gora brzo postala otvoren politički prostor za širenje Radikalne, Demokratske i Zemljoradničke stranke. Sličnosti, odnosno istorijske rime sa ovim periodom mogu se pronaći i u dijelu ekonomskog razvoja, pa je tako teško naći razliku između obećanja aktuelnog premijera da će se u Crnoj Gori 2026. godine „istovremeno graditi deset dionica auto-puta“, od obećanja lidera „Mlade Crne Gore“ da će izgradnjom „Jadranske željeznice“ Crna Gora riješiti sve ekonomske probleme.
U prošlosti ne treba tražiti analogije, ali se iz prošlosti može mnogo naučiti. Nakon šest godina od „oslobođenja“ Crne Gore i vetinga razuma koji „oslobodioci“ sprovode treba podvući liniju i pokušati racionalizovati stvari
U mozaiku savremenih političkih procesa i onoga što se dešavalo neposredno nakon 1918. godine bilo bi nepravedno ne ukazati i na sličnosti i načine na koje su politiku vodili lideri manjinskih nacionalnih zajednica – Bošnjaka i Albanaca, koji su bili organizovani kroz djelovanje političkog pokreta – „Džemijet“ i JMO. Izglasavanje Vidovdanskog ustava 1921. godine zavisilo je od glasova ove političke grupe, koja je, umjesto borbe za interese svoje zajednice, pristala na korupciju Nikole Pašića i Radikalne stranke i glasala za centralizovan i konzervativni Ustav koji će postaviti temelje državi u kojoj su najviše stradali upravo Bošnjaci i Albanci.
Poput današnjih lidera i ove političke strukture su tvrdile da zastupaju interese svog naroda, iako je naknadno potvrđeno da su bili korumpirani i izigrani. Posljedice te saradnje bile su katastrofalne i direktno su uticale na isključivanje Bošnjaka i Albanaca iz svih političkih procesa koji su uslijedili. Pogubnost političke saradnje sa srpskim nacionalistima postala je očigledna tokom Drugog svjetskog rata, kada su djelovi ovih zajednica, u nedostatku adekvatnih zastupnika političkih interesa, ušli u direktnu saradnju sa okupatorom vjerujući da je to jedini način da sačuvaju svoj narod.
Naravno, u prošlosti ne treba tražiti analogije, ali se iz prošlosti može mnogo naučiti. Nakon šest godina od „oslobođenja“ Crne Gore i vetinga razuma koji „oslobodioci“ sprovode treba podvući liniju i pokušati racionalizovati stvari. Izvjesno razočaranje u procesu priključenja Crne Gore Evropskoj uniji može biti dobra prilika za takvo nešto. Ne zbog samog procesa priključivanja, jer je ta ideja i pored svih ograničenja najbolji okvir za društva poput Crne Gore, već zbog činjenice da nam je integracija u EU postala izgovor za sve loše što se u kontinuitetu događa.
Propaganda i indoktrinacija koje usmjeravaju i oblikuju poželjan medijski narativ jedan su od ključnih elemenata savremenog političkog djelovanja. Međutim, problem počinje onoga trenutka kada autori tih narativa počnu da vjeruju u njih. Političke strukture „tridesetoavgustovaca“ upale su u tu zamku – počeli su da vjeruju u propagandne narative koje su sami kreirali.
Zablude u koje želimo da vjerujemo pokazuju da orijentir nije teško izgubiti ukoliko se postane zatočenik sopstvenih obmana i projekcija. To bi trebalo da znaju svi politički akteri u Crnoj Gori, a posebno naši partneri u Briselu.
