Ne znam zbog čega ali nikada nisam volio da fotografišem prirodu i ljude oko sebe. Uvijek sam imao čudan osjećaj da svakom od tih fotografija oduzimam dio ljepote. A, možda sam samo sebičan i ne želim da sa drugima dijelim svu tu ljepotu, ili se ipak plašim da će doći neki drugi, neki strani i uzeti je.
William Denton, poznati britanski putopisac, govorio je da je Crna Gora mala zemlja, ali njene planine kriju duh koji nijedno carstvo nije uspjelo da pokori. I dok god smo znali da ga sebično sakrivamo - bili smo slobodni.
Ali nije lako sakrivati ljepotu. Njenu snagu je nemoguće obuzdati. Ona je poput bujice koju pokušavate zadržati rukama. Koliko god se trudili ona mora preplaviti i izaći na vidjelo svima koji žele ispuniti oko njenom neponovljivom i jedinstvenom čarobnošću.
Ksenija sa ocem na vojnoj vježbi u podlovćenskom selu Bjeloši
Jedna gorska princeza to nije umjela. Nije umjela, a nije ni znala kako, mada nije ni željela da nauči. Sve što je vidjela oko sebe i čime je punila svoju čistu dušu željela je da pokaže i drugima, svima onima koji nisu u prilici da lično vide ljepote njene zemlje. Suviše je voljela svaki njen komad, a bila previše ponosna da bi je čuvala samo za sebe.
Bila je prva žena u Crnoj Gori koja je vozila auto. Ne iz nekog pomodarskog hira ili dvorske uobraženosti, već iz želje da se stigne dalje, da se sve vidi i zabilježi. Svaki je trenutak bio važan i skup da bi se propustio. A bila je i prkosna, kao što je bila svaka šćer Nikolina. Nije marila za ustaljene norme i običaje koji su joj oduzimali krila jer je žena, to nije dozvoljavala, a otac i majka joj ta krila nikada nisu kratili, znali su da samo slobodna, poput svoje domovine, može da pokaže svu svoju ljepotu.
„Ptica koja cijeli život provede u kavezu misli da je let bolest” - Jodorowsky.
I, bila je prva koja je svojim foto aparatom zabilježila istoriju crnogorske kraljevine s kraja XIX i početka XX vijeka. Bile su to slike u kojima je svaka pričala svoje priče, svoja sjećanja o ljudiima, događajima i mjestima.
Te crno-bijele fotografije, kada ih danas nakon toliko godina gledamo, izgledaju kao da su žive, kao da će svakog trenutka ti strašni dinarci čeličnih pogleda iskočiti iz njih i obručiti nas kako smo dozvolili da nam žbiri i izdajnici zemlju unište.
Dok je bilježila sve te bitnije događaja koji su se na tadašnem Cetinju ređali u serijama, nije mogla naslutiti da će uskoro taj fotografski papir biti jedina domovina koju će moći rukama dotaći. Nije vjerovala da će joj upravo te fotografije biti jedina otadžbina do kraja života.
Kažu da je najgori osjećaj izgnanstva kada shvatiš da više nema mjesta na svijetu koje možeš nazvati domom.
Ona dugo nije vjerovala u takvu sudbinu, iako su je u nju uvjeravali prijatelji, ali i oni koji su dolazili da se naslađuju njenom patnjom. Nije vjerovala jer nije mogla zamisliti da više nikada neće pogledom dosegnuti do vrhova Lovćena, da ponovo vidi kako se kao dva gizdova utrkuju Štirovnik i Jezerski koji je viši i i ljepši. Da nikada neće osjetiti onu toplu stud s početka proljeća koja se samo kući može osjetiti. Nije vjerovala iako je znala. Jednom prilikom će reći: Ja ću umrijeti, a Crnu Goru više neću vidjeti.
I samo je smrt izgledala kao jedino i potonje izbavište prognane princeze koja je cio svoj život podredila svojoj zemlji, svojoj porodici i svom ocu - svom kralju. Samo je smrt mogla prekinuti tu užasnu sudbinu crnogorske šćeri kojoj nije dozvoljeno da još jednom vidi i prigli svoj dom, samo je u njoj mogla naći mir i dohvatiti nedokučivi, daleki horizont na kojem su joj se ucrtavali vrhovi Komova, Rumije...
Kažu da je cijelo vrijeme izgnanstva svoj oskudni namještaj, onaj koji nije prodala za hranu i odjeću, uvijek okretala prema Crnoj Gori. Htjela je da makar na taj način bude bliža njoj, da je makar sunce sa te strane grije.
Princeze Ksenija i Vjera pomažu u radu Odbora za pomoć zatočenim Crnogorcima
Na posljetku je došao kraj mukama koje su trajale preko četiri decenije. Četrdeset dugih godina u koje se smjestila sva tragika zemlje izdate od svojih saveznika, svoje „braće” koja olako zaboraviše dug za živote hiljada vojnika, onih kojima smo njihovu slobodu darivali našim uništenjem.
Skupila se u njoj sva ona nepravda i jad koji je morala trpjeti dok je gledala oca kako plače za domovinom, prevaren i zaboravljen od svih. Skupila su se sva ona pisma, depeše i molbe kojima je, sa istom strašću svih četrdeset godina, zasipala razna diplomatska predstavništva, vlade stranih država i političke lidere one tamo nove države koja je stvorena na temeljima njene.
Sve se skupilo u toj posljednjoj suzi iskapanoj na licu starice koja je mladost ostavila po tuđim ognjištima, njoj koja je vapila da još jednom udahne onaj studeni vazduh prožet morskom solju, koji se samo na Cetinju može udahnuti. Na licu gorde starice kojoj nisu dozvolili da počine na svojoj zemlji koju je voljela toliko da joj je to bio jedini grijeh, ali i doživotna kazna.
U utorak je bilo 66 godina od kako je izgnaničkom smrću umrla potonja crnogorska princeza. Crnogorska šćer Ksenija Nikolina Petrović.
Sada je ostala samo tišina – ona ista tišina koju nose planine kada se spusti sumrak nad Cetinjem. U toj tišini završio se život jedne žene koja nikada nije prestala da bude ono što joj je sudbina oduzela: crnogorska princeza i šćer svoje zemlje.
Za njen pomen i našu opomenu!
