„Neko mora da je oklevetao policijskoga službenika, jer iako nije učinio nikakvo zlo, jednoga je jutra bio otpušten.“ Kompletan proces razrješavanja bezbjednosnih smetnji koji su Autokrate osmislile i predložile kao zakonsko rješenje zaista djeluje kao da je pisan pod snažnim uticajem Kafkina Procesa. Zna književnost djelovati opojno, naročito kad donosi šablon birokratizacije totalitarizma.
20Zakonom o unutrašnjim poslovima koji u suštini predlaže ministar određuje se ministar da obrazuje komisiju koja će provjeravati postojanje bezbjednosnih smetnji policijskih službenika. Postojanje bezbjednosnih smetnji kandidata za članove Komisije za provjeru bezbjednosnih smetnji provjeravaće posebna komisija koju će opet obrazovati ministar. A ko će njih provjeravati, ne pominje se. Neđe su morali stati s provjerama, a nama ostaje da vjerujemo ministru.
Djeluje banalno pominjati da je ministar politička ličnost, a ne policijski službenik, pa se za njega kao postavljača ne sprovodi utvrđivanje bezbjednosnih smetnji. On uostalom bolje nego iko zna ko su zapošljeni policijski službenici, jer prema Zakonu daje saglasnost na svaku odluku o zapošljenju u Policiji.
Ako neko u ovome vidi vrzino kolo, vara se. Nije ovo zatvoreni krug kontrole. Nije ovo ministar koji želi svu moć za sebe. Ne pjevaju funkcioneri ove partije: Ja sam rođen da vladam! Ovo je ministar koji je spreman da uzme vlast u svoje ruke i da čisti! On je rođen da čisti. I da mu naočare blješte pod svjetlima reflektora.
Ako mislite da će eventualne problematične čistke tek uslijediti, varate se.
Istraživanje CIN-CG prije mjesec dana pokazalo je da su ovakvi procesi već u toku. Advokat Veselin Radulović navodi primjer pokretanja disciplinskoga postupka zbog zloupotrebe položaja na kojem se policijski službenik u periodu za koji se tereti nije ni nalazio.
Po istraživanju CIN-CG izgleda da za pokretanje disciplinskoga postupka protiv policijskoga službenika moćno sredstvo može biti i komentar na portalu ili da se pod kontaktom s „operativno interesantnim licem“ smatra i samo privođenje tog lica i podnošenje krivičnih prijava protiv istoga toga lica. Svaka čast ako se otkrije i iz policijskih snaga izvadi svaki šupalj zub. U odgovoru na pomenuto istraživanje Ministarstvo unutrašnjih poslova pominje više od 45 procesuiranih službenika za koje je dokaze o postojanju bezbjednosnih smetnji dostavio Europol.
No pažnja javnosti, a i istraživačkoga novinarstva, nije usmjerena na opravdane postupke usljed kršenja policijske etike, već na zloupotrebu Zakonom predviđenih procedura. A baš na tome polju Ministarstvo u odgovoru na istraživanje CIN-CG nije ponudilo ništa.
Nijednom riječju nije ni pokušalo pobiti bilo koji od konkretno navedenih, dokumentovanih slučajeva, već se bavilo učitavanjem, pokušajima delegitimizacije novinarke napadom na motive pisanja teksta umjesto odgovorom na argumente, zamjenom teza, poricanjem tvrdnji koje u tekstu ne postoje i naravno kriminalizacijom novinarskoga rada kao svojevrsnom prijetnjom budućima koji se usude da pišu i istražuju o toj temi. Time je samo potvrdilo da je zabrinutost, iako može paradoksalno zvučati, racionalna reakcija.
Istraživanje je pritom objavljeno prije no je Vlada predložila sporne amandmane prema kojima se policijskome službeniku prekida radni odnos ili oduzima policijsko zvanje i ovlašćenja samo na osnovu izvještaja Komisije o bezbjednosnim smetnjama bez sprovođenja ikakvoga postupka u kojem bi imao ikakvu mogućnost odbrane. Blagonaklono je predlagač amandmana osmislio da policijski službenik ima pravo žalbe na rješenje, kojom prilikom se, što bi rekli u policijskim izvještajima, ne odlaže izvršenje rješenja. I sve se ovo, prema amandmanima, ima sprovoditi retroaktivno.
Kad su Jozefa K. u Procesu obavijestili da je uhapšen, upitao je, logično, zašto je uhapšen. Stražar mu je odgovorio da oni nijesu pozvani da mu to kažu, da ide u svoju sobu i pričeka. Postupak je pokrenut i na vrijeme će sve saznati. I do kraja romana ništa neće saznati. Po istome principu i naš Zakon propisuje da se policijski službenik za kojega se na osnovu mišljenja Komisije utvrdi postojanje bezbjednosne smetnje o takvome nalazu obavijesti, „pri čemu ne postoji obaveza obavještavanja kandidata o razlozima na osnovu kojih je utvrđeno postojanje bezbjednosne smetnje“.
A ako se „kandidat“ drzne da zatraži razloge otkaza, oni će mu izgleda odgovarati: „Ponašate se gore nego dijete! Biste li htjeli brzo okončati svoj prokleti proces time što s nama, Demokratama, diskutujete o legitimaciji i razlogu za otkaz?“ Piše skoro pa doslovno tako u knjizi postanja Komisije za provjeru bezbjednosnih smetnji, čuj mene – u Kafkinom Procesu.
Funkcionisanje Ministarstva u ovome pogledu i dosad iskazani strah zbog političkih zloupotreba najavljenoga zakona možda i najbolje pokazuje odnos prema poslaniku i tadašnjem predśedniku Odbora za bezbjednost i odbranu Miodragu Lakoviću, kojem su u reakciji na tekst CIN-CG umjesto argumentom odgovorili da je organizacionu jedinicu policije koja se bavi suzbijanjem krijumčarenja narkotika napuštio „2016. godine kada je trgovina narkotika bila na vrhuncu“.
Time su insinuirali nekakvu njegovu krivicu bez ikakvih dokaza i tu nedokazivu tvrdnju iznijeli u javni prostor. Ako ovako reaguju javno, opravdana je bojazan da će se onima koji se otrgnu bespogovornoj političkoj poslušnosti u tajnome postupku ustanoviti bezbjednosne smetnje. Goniće ih taman kao što Policija prekršajno goni građane koji su ljetos hrabro branili ugled države zbog dodjele najvažnije državne nagrade autoru knjige s očitim falsifikatom.
„Naša vlast, koliko je ja poznajem, a poznajem njene samo najniže stepene, ne traži krivicu među stanovništvom, već je, kako zakon kaže, krivica privlači i ona tamo mora da pošalje nas stražare. To je zakon. Otkud bi tu bilo greške?“
