Za Rada Rajkovića proizvodnja vina je nešto mnogo veće od puke želje za zaradom. Generacije njegovih predaka su na porodičnom imanju u selu Ubli u Kučima uzgajale vinovu lozu i pravile vina i rakije, a on je od malih nogu, sa bratom, od oca učio o vinogradarstvu i vinarstvu. Bilo je i biće, kaže, boljih i lošijih godina, ali sve i da ne bude imao nikakvu računicu, vina će i dalje biti u podrumu Rajkovića.
„Kada vino uđe čovjeku u krv i kada krenete da se bavite ovim poslom, jednostavno nema nazad“, kratko i jasno opisuje svoju strast naš domaćin.
Vinogradarstvo zaživjelo zbog kralja Nikole: Priznaje da je kao dječak ocu pomagao u vinogradu više iz strahopoštovanja, nego li iz prave ljubavi prema tom poslu. Međutim, s godinama je i ljubav dolazila, a danas sa ponosom ističe da je od završetka srednje škole propustio samo jednu berbu grožda - i to 1981. godine kada je bio na služenju vojnog roka.
„Radeći sa ocem, koji je bio uzoran vinar i koji je za to doba proizvodio vino dobrog kvaliteta, naučio sam mnogo toga. Kako sam ulazio u godine, radio sam sa sve većim elanom i to traje i dan danas. Vinarstvo je vrlo specifičan poziv, jer morate da ga volite, a idealno je ako od njega možete i da živite“, kaže Rajković za Portal Analitika.
U svom domu priča nam o kulturi uzgoja vinove loze u Crnoj Gori i podsjeća da je krenula uzlaznom putanjom kada je kralj Nikola 1890. godine donio naredbu, po kojoj je svaki punoljetni muškarac koji se ženi bio u obavezi da u svom vinogradarskom kraju zasadi 200 čokota loze, a da bi onaj koji bi zasadio 2.000 čokota bio oslobođen plaćanja svih poreza.
„Iako se vinova loza gajila i prije kralja Nikole, to je period kada kreće ekspanzija vinogradarstva, jer su Crnogorci do tada stidljivo uz svoje međe sadili lozu. I sada u našem imanju ima ostataka loze koju su Crnogorci sadili ćuskijom. Takođe, danas se po obodima nekih međa mogu pronaći loze koje su preživjele zub vremena i filokseru (bolest vinove loze prim. aut.) i koje su stare i više od 100 godina“, ističe Rajković.
Kuči i organska vina: Rodni Ubli su, prema njegovim riječima, pored Doljana, Vrbice, Kosora, Liješte i Raći, jedno od kučkih sela koje sa svojom mediteranskom klimom ima gotovo idealne uslove za uzgoj vinove loze. Toliko dobre, veli, da je ovaj teren kao stvoren za organsku proizvodnju vina.
„Na ovoj mikrolokaciji, sa ovakvom klimom, imam manju potrebu za korišćenjem zaštitnih sredstava. Bilo je godina kada nije trebalo prskati lozu. Ljudi su ovdje ranije znali samo sa "plavi kamen" i kreč, koji inače spadaju u dozvoljena sredstva. Mislim da je ovo podneblje bogom dano za organsko uzgajanje vina, jer ste udaljeni od grada i svih potencijalnih zagađivača“, objašnjava Rajković.
Njegov vinograd nalazi se na 450 metara nadmorske visine, zauzima površinu od 1,1 hektar i na njemu je zasađeno 2.850 čokota vinove loze. Od crvenih (crnih) sorti uzgaja vranac, kratošiju, čubricu i kaberne sovinjon. Od bijelih župljanku, smederevku i šardone.
Uzgaja ih na tzv. krevetima, iako se loze najčešće gaje u špaliru.
„I to sam naslijedio. Kada smo brat i ja nastavili proizvodnju, imali smo 700-800 loza na krevetu i odlučili smo da nastavimo sa tim uzgojnim oblikom, iako je dosta teži i zahtijevniji za rad“, napominje naš sagovornik.
Iako mu vinarstvo nije primarna djelatnost, jer je stalno angažovan na drugom poslu, godišnje proizvede 5.000 flaša vina, i to, opet s ponosom naglašava, isključivo od svog grožđa. S početkom berbe, u vinogradu su obično angažovani sezonski radnici, a kada se dođe do podruma, sve je u njegovim rukama. Vinograd i vino, kaže, traže svoje vrijeme, a da nema podršku brata porodična tradicija ne bi mogla da nastavi da živi.
Živi za vino, ali ne i od vina: Rajković svoja vina Stup i S'Ubli prodaje najviše domaćim restoranima, većim trgovačkim lancima i svojim dugogodišnjim kupcima. U svijetu, pojašnjava, postoji hiperprodukcija, a u Crnoj Gori se lako prodaje sve tuđe, pa i vino, te je stoga konkurencija na tržištu velika.
„Imate vina po cijeni od dva, pa do više od 100 eura. Pročitao sam da se 90 odsto svjetskih vina prodaje ispod deset eura. Vina iz male crnogorske produkcije se kreću između sedam i deset eura. Postavlja se pitanje da li je to vino skupo - možda jeste, ali mala proizvodnja mora da bude skuplja nego neka velika, industrijska“, smatra on.
Iako su njegova vina dobila brojna priznanja na sajmovima u Beogradu, Zagrebu, Mostaru i Pragu, Rajković još ne može da se osloni samo na prihode od prodaje.
„Mali crnogorski vinari žive za vino, ali ne i od vina. Volio bih da mogu da živim od vina, jer nema ništa bolje ako radiš nešto što voliš i ako od toga možeš da živiš“, ističe sagovornik našeg portala.
Loza sa manje alkohola: Rajković godišnje proizvede i između 300 i 500 litara lozove rakije. Pravi takođe i lozovaču sa dodacima voća i bilja, ali je to, kako kaže, još u eksperimentalnoj fazi. Namjera mu je da smanji procenat alkohola u rakiji, jer, kako objašnjava, uz današnji moderan stil života u kome je kancelarijski rad zamijenio fizičku aktivnost, nemamo organizam za „žestinu“.
„Za mene je poenta da uživate u piću. Naši stari su mogli da konzumiraju jake alkohole, jer su radili teške poslove i trošili veliku energiju. Međutim danas, kada sjedite u autu, ležite, i kada gotovo da nemate fizičke aktivnosti, ne možete više da jedete jaku hranu i pijete takva pića. Jednostavno, to ne bi izašlo na dobro“, upozorava Rajković.
Potrebne laboratorije i oprema: Od 2007. crnogorski vinari su, prema njegovom mišljenju, mnogo napredovali - i edukativno, i po pitanju kvaliteta vina, ambalaže... Ipak, i dalje se suočavaju sa brojnim preprekama. Prema njegovim riječima, najveći problem je skupa oprema koja bi im umnogome olakšala posao.
„Vinifikatori, pumpe, punilice, čepilice, filtirice, etiketirke... Sve to mnogo košta. Okvirno, za opremu treba od 30.000 do 50.000 eura. Znate li što znači kad imate vinifikator i kontrolisanu fermentaciju? Zadate određenu temperaturu i ne morate niti da grijte, niti da hladite prostoriju“, navodi primjer Rajković kako bi nam dočarao koliko je sve lakše sa modernom tehnologijom.
Crnogorske vinare, dodaje on, muče i skupe hemijske analize. Ovlašćena laboratorija čije analize moraju da prođu da bi stavili vino na tržiše je laboratorija Biotehničkog fakulteta u Podgorici, a njeni nalazi koštaju 60 eura za svaku analizu - a nekada je potrebno više puta da ih ponovite.
„Ako hoćete da izvozite vino iz Crne Gore u Srbiju potrebna vam je nova analiza, jer oni tu ne prizanju. Nepohodne su nam priručne laboratorije koje sam vidio kod kolega u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje se rade hemijski nalazi za deset eura. To nije zvanična analiza, koja vam je inače potrebna dva puta - kad vino prvi put stavljate u promet i kada ga izvozite. Međutim, nepohodna vam je da bi često kontrolisali različite parametre vina“, ističe naš sagovornik.
Poručuje i da bi država mogla da pomogne upisivanjem svih vinograda u poseban katastar, jer još nemamo precizne podatke o vinogradarskim posjedima u zemlji.
Vinski turizam budućnost: Od 2014. godine Rajković je, sa još deset crnogorskih kolega, član klastera proizvođača vina, projekta koji finansira Evropska unija (EU), a sufinansira i sprovodi Organizacija UN-a za industrijski razvoj (UNIDO) u saradnji sa Programom Ujedinjenih Nacija za razvoj (UNDP) i Ministarstvom ekonomije. Povezivanje u klastere, smatra, može pomoći promociji crnogorskih vina i olakšati zajedničke nastupe na sajmovima u okruženju.
Crnogorski vinari su sa kolegama iz Makedonije posjetili tri vinske regije u Sloveniji, a Rajković navodi da je putovanje bilo izuzetno korisno, jer su Slovenci mnogo ispred nas na ovom polju i od njih imamo štošta da naučimo.
„Oni su spojili proizvodnju vina sa vinskim turizmom i mislim da je upravo to budućnost nas malih proizvođača - da makar dio svog vina plasiramo kroz vinski turizam u svojoj vinariji, na kućnom pragu. Crna Gora je mediteranska, turistička zemlja koju u ljetnjim mjesecima posjeti veliki broj turista. Smatram da dio tih turista možemo da dovedemo i u naše male podrume da probaju nešto autentično. Ako ja pravim nekoliko vrsta vina, bilo bi dobro da u svom okruženju imam proizvođače mesa, sira, mlijeka, i da onda dio te hrane u kombinaciji s vinom plasiram turistima“, kaže Rajković i dodaje da proizvođači vina treba da djeluju udruženo.
„Moramo da shvatimo da niko od nas nije nikome konkurencija, jer su naše prozivodnje male. Crnogorski vinari treba da izbiju taj tabu iz glave. Volio bih da u mom kraju ima još deset vinarija, jer bi tako lakše da doveli turiste. Moramo da idemo na kvalitet i da probamo da veći dio svog vina prodamo turistima“, podvlači on.
Rajkovićevi planovi su jasni- želja mu je da napravi pet različitih vrsta vina i da proizvodi do 10.000 boca godišnje. Nada se i da će nabaviti vinifikatore i još jedan dio opreme, te da će do ljeta završiti adaptaciju dvije stare kamene kuće u podrum i konobu, kako bi polako krenuo sa vinskim turizmom u kojem vidi svoju šansu.
Na kraju razgovora kaže da ne poznaje nikoga ko je krenuo da se bavi vinarstvom, a da je kasnije odustao od njega. Poručuje još jednom da će Rajkovići, kao i do sada, bez obzira na sve, nastaviti da - žive za vino.
Nikola DRAGAŠ
