Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Još bi se više ubijedačili kad bi viđeli sebe kako većinu vremena provode u gledanju treš zabavno-muzičkih kičerajki i pasionirano prate putešestvije Kristijana Golubovića. Ne bih se iznenadio da dotični bude sljedeći kandidat za predsjednika Srbije ili visokog dužnosnika (recimo protojereja stavrofora) SPC. Što je najgore ne bi bio najgori primjerak koji obnaša jednu od tih funkcija. Poput žabe koja se skuvala tako što je gurnuta u hladnu vodu koja se postepeno dovela do ključanja tako su skuvani građani naših prostora. Suprotno od riječi Oskara Vajlda koji je rekao da ima jednostavan ukus – voli samo ono najbolje, ovdašnji puk je pobornik komplikovanog ukusa – voli samo ono najgore.
Gledam dokumentarac o jugoslovenskim košarkašima i o tome kako je košarka u bivšoj zemlji začela svoj put ka sportskim uspjesima. Većina tih nekadašnjih asova kao jedan od motiva za bavljenje košarkom navodi to što im se bavljenjem košarkom otvarala mogućnost da putuju na zapad. Ondašnjoj generaciji, željnoj svega, zapad je bio ispunjenje snova. Današnje generacije mogu slobodno da putuju, ali ih to ne zanima. Nemaju potrebe. Oni iz nekog Boana, Mojkovca, Lijeve Rijeke, Babušnice, Brusa, Blaca, ... sve znaju o zapadu; da je bezdušan, pokvaren, izopačen, .... I zato im ne pada na pamet da usvoje one vrijednosti koje su od zapada napravili uređena društva, već isključivo, najbezvrijednije obrasce sa obilnim dodacima domaćeg primitivizma. U Crnoj Gori tu varijantu dodatno izopačenog i istribalizovanog zapadnog treša dobijamo preko neshvatljivo širom otvorenog medijskog prostora prema jednoj drugoj državi, čime se atakuje i na kulturnu, i na obrazovnu, konačno i na nacionalnu svijest ljudi u Crnoj Gori, mijenjajući njihove etničke, estetičke i etičke vrijednosti. Ima li boljeg dokaza za to od kolektivnog posrnuća Crne Gore devedesetih godina prošlog stoljeća.
1981. godine bilo svega 19.407 Srba: Kad govorimo o tom posrnuću, vrlo često me zasmiju maloumne tvrdnje ovih rođenih uoči, ili za vrijeme, ili poslije ratova devedestih. Nerijetko čujem kako tvrde da su im preci 500 godina (zašto baš 500 pojma nemam, valjda zbog 500 godina srpskog podaništva Osmanlijama) bili Srbi. Logičkom operacijom, uz malu pomoć matematike, lako je utvrditi da oni pojma nemaju što su im očevi i đedovi bili nacionalno, a ne da znaju što su im bili preci prije 500 godina. Recimo, po popisu iz 1981. godine Srba u Crnoj Gori bilo 19.407! Po popisu iz 2011. godine broj Srba u Crnoj Gori je narastao na 178.110! Što će reći da su 178.110 ljudi potomci 19.407 ljudi??? Da zanemarimo starosne strukture i koliko otpada na maloljetnike. Svedok sam vam da su se svi slobodno izjašnjavali, kako vas ne bi obmanjivali, i da su „tada svi bili Crnogorci“, što reče onaj Aleksandar Stamatović ( https://www.youtube.com/watch?v=U5uQG1X7C8k ). Tako da je bolje da provjerite papire svojih roditelja i baba i đedova prije nego izvalite glupost što su vam bili preci potonjih 500 godina. Što bi tek rekli da neki Crnogorac tako lakonski odgovori za doba Nikole I Petrovića „tada smo svi bili Srbi“? Ne bi se moglo živjet' od vas!
Kako je došlo do promjene identiteta: Kako i zašto dolazi u Crnoj Gori do povremenog mijenjanja identiteta u posljednjih stoljeće i po? Naučni aksiom je da su se nacionalni identiteti počeli formirati kada i nacionalne države, uglavnom u XIX stoljeću. Nacije su novovjekovna i savremena pojava i one su projekat elita – političara, pisaca, vjerskih vođa, itd. One su sve konstruisane iako počivaju na određenim istorijskim činjenicama. Nacionalna identifikacija polazi od određenih istorijskih i kvaziistorijskih činjenica, ali se konstruiše i formira kroz narative. „Evropske nacije su plod istorijske izgradnje. Intelektualci XIX i XX stoljeća su joj iskovali simbole, heroje i događaje. […] Nacije se nisu „probudile“ u prošlom stoljeću (u XIX stoljeću, op. a.) da bi se oslobodile tiranije: prije toga nijesu ni postojale“ (Erik Hobsbaum). Zašto je Crna Gora u doba Otomanskog carstva i datim istorijskim okolnostima težila da bude dio jedne veće države može se naći opravdanje u bezbjednosnim i ekonomskim razlozima. I to objašnjava otkuda uvoz mitoloških obrazaca kao dio projekta stvaranja velike državne zajednice sa nerealnim ambicijama cetinjskog dvora. Mnogi su narodi u Evropi u to vrijeme na taj način stvarali moćne državne zajednice. Francuska i italijanska su poznate po tome da su ih formirali dvocifreni brojevi naroda sa različitim porijeklom i različitim jezičkim varijantama. Podvojeni identitet Crnogoraca je recidiv tog vremena, koji je dodatno oživljen devedestih godina prošlog stoljeća.
Farma i NATO pakt: Da se pučina u Crnoj Gori teška srca odvojila od Farme i izašla na ulice zbog članstva Crne Gore u NATO i Nacrta zakona o slobodi vjeroispovjesti okapah pišući. Danas je to, valjda, jasno i posljednjem ajvanu, pa je komično dalje fingiranje priče o demokratiji i slobodnim izborima kao povodu. Crna Gora je pluralističko društvo u kome svako ima pravo na uvjerenje ma koliko ono bilo pogrešno. Na javnoj sceni se može promovisati i mišljenje koje je protivno interesima države Crne Gore. I to je sve dio demokratije. Međutim, postoji ta delikantna linija između govora i činjenja. Djelovanje koje se može smatrati protiv državno i koje koristi nezakonita sredstva se sankcioniše u svakom uređenom društvu. Recimo, možete organizovati skupove na kojima možete iznositi bilo koje stavove, ali onog momenta kada ti skupovi postanu nasilni i nasiljem želite ostvariti ciljeve, onda i ciljevi postaju krivično djelo ukoliko su upereni protiv države, ili ukoliko ne poštuju ustanovljena pravila koja su pretočena u zakonska akta. Teško mi je suditi i kvalifikovati odlaske funkcionera DF-a u Rusiju i ono što su oni tamo izgovarali, ali nemam sumnju da se oni mogu shvatiti kao poziv Rusiji da se miješa u unutrašnjosti stvari Crne Gore. A to jeste za pravosudno preispitivanje. Naročito kad su prijetnje sukobima i građanskim ratom u pitanju.
Pitanje odluke o pristupanju NATO paktu je isključiva stvar Crne Gore i njenih građana i potpuno je na njima odluka da li će i kako odlučivati o pristupanju NATO paktu. Jedino je važno da to bude u skladu sa Ustavom i zakonima Crne Gore. Onaj ko može eventualno usloviti način donošenja odluke i ko bi imao pravo na je onaj koji prima Crnu Goru u svoju organizaciju. Rusija sa time nema nikakve veze. Već smo navikli da mnogi politički i medijski subjekti olajavaju svoju zemlju van nje. Niti to donosi bilo kakvog dobra Crnoj Gori, niti je to uticalo na preraspodjelu moći u Crnoj Gori. Naprotiv, samo je donosilo štetu imidžu Crne Gore, što je za posljedicu imalo usporavanje Crne Gore u integracijama i pregovorima koji bi uredili crnogorsko društvo i prije dovelo do onoga što svi deklarativno zagovaraju – društva pune demokratije, zakonitosti i poštovanja ljudskih prava i sloboda. I vrlo vjerovatno se može govoriti o ekonomskim posljedicama kroz (ne)zainteresovanost za ulaganje u Crnu Goru. Jedino su korist mogli imati opanjkivači. Umjesto što nas uče moralu, što čine vrlo često, dobro bi bilo da pročitaju riječi Marka Miljanova upućene jednom crnogorskom studentu u Beogradu. Mjesto za političke obračune i borbu za vlast je Crna Gora.
Ili NATO ili Rusija: Bilo kako bilo, dobili smo na crnogorskoj političkoj sceni opciju koja je i protiv evropskih i protiv NATO integracija, a za bliskost sa Rusijom. Možda je to i najpoštenije jer je vidljivo da u biračkom tijelu ima i takvih mišljenja. Kao što bi bilo pošteno da se svi politički subjekti izjasne pred izbore o tim pitanjima i da li su spremni sarađivati sa onima koji su protiv EU-integracija i NATO integracija. Pošteni izbori ne znače samo ono što se u posljednje vrijeme zahtjeva već i pošten odnos prema biračima, bez obmanjivanja. Valjda je elementarno poštenje ne koalirati nakon izbora sa onima koji imaju suprotne stavove od vas. Zar to nije par exelans izborno nepoštenje? Zato građani Crne Gore insistirajte da se svi izjasne po svim pitanjima i ne dozvolite političarima da politiku poistovjećuju sa najstarijim zanatom.
Pitanje NATO članstva Crne Gore ima prvorazredan značaj. To je egzaktno dokazivo. Na jednoj strani imamo egzaktne pokazatelje iz iskustva ostalih zemalja, na drugoj strani ideološke i patološke floskule koje nikada ne polaze od interesa Crne Gore. Koja to „pamet“ može NATO nazivati fašističkom organizacijom? Ko je samo omirisao vazduh Kopenhagena, Amsterdama, ... zna da ti ljudi nikada neće biti dio fašizma. Francuzi su masovno izašli na izbore da bi spriječili jednu ekstremno desnu partiju da pobjedi na izborima. U NATO savezu se nalaze najuzornije zemlje demokratije. Pominjanje Albanije je manipulativno. Albanija je dio NATO saveza da bi jednog dana bila kao ostale zemlje članice. To je ono što i mi Crnogorci priželjkujemo. Kineska poslovica kaže i put od 1.000 km počinje jednim korakom. Da stvari budu grotesknije NATO nazivaju fašističkom organizacijom oni koji slave Dražu Mihailovića, Milana Nedića, Nikolaja Velimirovića, Pavla Đurišića, ... Počinjem da vjerujem da je Amfilohije počeo po Crnoj Gori da obećava 72 djevice kao jedino objašnje zaluđenosti onih koji ga slijede.
Rusi da zaborave imperijalne ambicije: Ruskom narodu mogu samo da poručim da bi najbolje bilo za njih da zaborave svoje imperijalne ambicije i da približe sebe duhu Evrope, da budu dio evropske kulture, evropske ekonomije i evropskog tla. Samo Evropa bez imperijalnih sila može biti snažna, složna i sigurna. Političke elite izašle iz kožnih mantila i sa manirima kožnih mantila vode Rusiju u dalju izolaciju i autoritarnost. Oni su zaslužni što se, kada se danas govori o odnosu Rusije i zapada, oživljava priča o odnosu SSSR-a i zapada. Nije carska Rusija bila antagonizovana zapadu, štaviše, najsvjetlije trenutke svoje istorije duguje vremenima kada je htjela da bude dio evropske kulture. I nije zgoreg podsjetiti na neke istorijske činjenice koje govore da među zemljama nema bratstva, bratske ljubavi i sličnih koještarija, već svaku zemlju vode interesi u politici prema drugima: u pismu ruskom grofu Bumakovu, 8. oktobra 1814., Mitropolit Petar I Petrović Njegoš izmedju ostalog piše: „…vrlo nesrećnim za nas izvješćem, da je car Aleksandar ustupio bokešku provinciju austrijskoj državi, i po tome da su veliki trudi naši propali. Ovo žalosno i nikad neočekivano izvješće oduzelo je u svih hrišćana našega ispovijedanja… i posljednju iskru nade koju su imali na Rusiju. Narod je naš, koji je odveć bio privržen Rusiji, imao veliku nadu da će ga Rusija usrećiti, ali sada vidi da se prevario i krivicu za svoje nesreće bača na mene tako isto i bokeški narod, koji je dva puta iz usrđa k Rusiji, a po mome nastojanju, sajedinjavao se s nama protiv opštega našega neprijatelja.“ Pismo je potpisao sa nesrećni Mitorpolit crnogorski Petrović-Njegoš. Dodijeljena tako Austriji, Boka Kotorska će pod njom i ostati, sve do 1918.
(Autor je jedan od osnivača Crnogorskog pokreta)
