Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Graditelj nacije prije svega, a ne jezički reformator: Kod nas Vuka uvijek predstavljaju kao jezičkog reformatora, iako je on prije svega bio graditelj srpske nacije, nacionalni radnik, najveći nacionalni radnik u istoriji Srba. Reforma jezika mu je bila samo sredstvo da dođe do cilja - stvaranja srpske nacije. Britanski istoričar Noel Malkolm je Vuka, naravno, razumio kao graditelja nacije, kaže:
"Nacionalistički nastrojeni autori i graditelji nacije, poput Vuka Karadžića (utjecajni sakupljač narodnih pjesama sa početka devetnaestog stoljeća i autor rječnika) i Petra Petrovića Njegoša (pjesnik i kneževski vladar Crne Gore, čija je poznata epska poema “Gorski vijenac” objavljena 1847), uzeli su elemente narodnog kosovskog predanja i pretvorili ih u nacionalnu ideologiju." (Kosovo, bitka i mit, feljton u listu „Vijesti”, 12. jul 2000).
U zapadnoj Evropi svim istoričarima je perfektno poznato kako su se pravile savremene nacije, poznato im je da su neke elite bukvalno - pravile savremene evropske nacije, tako je Noel Malkolm odmah prepoznao graditelje srpske nacije kakvih je graditelja bilo u svim, ili skoro svim krajevima Evrope.
Neki ljudi iz Njemačke pravili su današnju njemačku naciju, neki iz Italije italijansku, neki iz Grčke savremenu grčku naciju... Mnoge etničke grupe nijesu bile jasno određene, znamo za slučaj Makedonaca oko kojih su se otimali Srbi i Bugari...
U jednoj dokumentarnoj TV emisiji koja je na RTS-u emitovana u avgustu 2010, akademik SANU Sima Ćirković je govoreći o stvaranju srpske nacije rekao: "Kod nas je, ustvari, Vuk Karadžić taj glasnik evropskih ideja bio." (Izjavu možete čuti na linku)
Ćirković naravno zna da je Vuk Karadžić samo izimitirao aktivnosti evropskih nacionalnih pokreta. Jedan primjer ovoga što kaže Ćirković, je pravilo "piši kao što govoriš, govori kao što je napisano" koje je kobajagi smislio Vuk Karadžić. Zapravo, on je bio samo "glasnik ideje" Njemca Adelunga. Adnan Čirgić piše:
„Često se kaže da je načelo Piši kao što zboriš uveo Vuk Karadžić. Međutim, to načelo je starije od njega i u nauci se vezuje za njemačkoga jezikoslovca Adelunga (1732-1806), od kojega ga je kasnije Karadžić najvjerovatnije preuzeo. Još prije Karadžića i Adelunga naš je književnik Ivan Antun Nenadić u svom djelu Nauk krstjanski (1768) postavio pravopisni zahtjev „da se lašnje može štjeti kako se govori, i da se izgovara onako kako se i štije“. (Adnan Čirgić, Svoj jezik u svojoj kući, "Pobjeda", 5. mart 2011)
Srpski nacionalista i istoričar Milorad Ekmečić slikovito predočava:
"Svojim studentima pričam anegdotu s početka prošlog veka iz Praga. U Gradskoj kafani, okupili se ljudi i sede, kao mi ovde, za stolom. Onda je neko ušao i upitao šta bi se dogodilo ako bi im se na glave srušio plafon kafane. Odgovor je glasio da bi to bio kraj češkog nacionalnog pokreta." (Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001)
Da se, isto tako hipotetički, neki plafon srušio na Vuka Karadžića, Simu Sarajliju, Milorada Medakovića, Iliju Garašanina... ko zna kako bi danas izgledala srpska nacija.
U Bečkom književnom dogovoru propisano je - južno narječje: Narječje koje je Vuk Karadžić uzeo za osnovicu "srpskog" jezika je "južno narječje", kako je nazvano u Bečkom književnom dogovoru iz 1850. godine koji je Vuk potpisao sa još pet Hrvata i jednim Slovencem. U toj deklaraciji se između ostaloga kaže:
"Jednoglasnice priznali da ne valja miješajući narječja graditi novo kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno da bude književni jezik; i to sve a) zato što nije moguće pisati tako da bi svaki mogao čitati po svojem narječju; b) zato što bi svaka ovakova mješavina, kaono ti ljudsko djelo bila gora od kojeg mu drago narječja, koja su djela božija..."
Bečki književni dogovor je najvažniji lingvistički akt u istoriji zapadnog Balkana, i zahvaljujući tom dogovoru danas đeca u Zagrebu, Zadru, Osijeku, Banja Luci, Sarajevu, Podgorici, Nišu, Novom Sadu, Beogradu, Vranju... uče jezik, koji, što se tiče leksike nije svuda isti, ali je u gramatičkom smislu vrlo sličan, skoro isti, jedan jezik.Taj jezik u Bečkom književnom dogovoru nije imenovan. Vuk Karadžić, najveći propagator sintagme srpski jezik, u tom najvažnijem lingvističkom aktu nije zapisao da je tu riječ o srpskom jeziku, prema tome, ostavljeno je državama (političarima) i narodima koji baštine taj jezik, da ga sami nazovu, po svojoj volji. Južno narječje, kako je nazvano u dogovoru iz 1850. godine je narječje Crnogoraca, Hercegovaca i Dubrovčana, dakle narječje je uzeto tačno sa teritorije na kojoj se prostirala davna i moćna kraljevina Duklja.
Jedan od uobičajenih opisa Vuka Karadžića je da je on otac srpskog književnog jezika, a u pomenutom Bečkom književnom dogovoru je zapisano još da južno narječje uzimaju zato "što je sva stara dubrovačka književnost u njemu spisana." Ako je Vuk otac savremenog srpskog književnog jezika, onda taj jezik ima korijene u književnosti dubrovačkih katoličkih pisaca, od kojih nijedan jedini (od ovih starih na koje Vuk misli) sebe nije smatrao Srbinom. Deklaraciju Bečkog književnog dogovora možete pročitati na linku.
Takođe, svako ko je čitao poslanice i pisma Petra I i Petra II Petrovića Njegoša može jasno da vidi da je njihov jezik u suštini, u osnovi, isti naš današnji, kako ga je Vuk krstio - "srpski" jezik, s tom razlikom što su hiljade naših crnogorskih riječi proglašene za lokalizme i arhivirane. Ali, mnoge naše riječi su od strane Vuka i (novo)Srba i preuzete, jer ih oni nijesu imali, a itekako su im dobro došle. Leksika našeg crnogorskog jezika je od strane Vuka i srpskih lingvista, da tako kažem - prečešljana.
Glas i slovo h Vuk je, bukvalno, Srbima donio 1836. sa Cetinja: Priča o Vuku Karadžiću je ogromna priča, o njemu i njegovom radu napisano je bezbroj naučnih tekstova, a ovom prilikom želim da pokažem ono što je poznato samo jednom malenom broju lingvista na zapadnom Balkanu, šira javnost o ovome ništa ne zna.
Naime, vjerovali ili ne, Srbi prije nego što im ga je Vuk Karadžić uveo, nijesu poznavali glas h niti su to slovo imali u pravopisu. O tome imamo perfektna svjedočanstva koja nam je ostavio sami Vuk Karadžić. U "Srpskom rječniku" koji je Vuk objavio u Beču 1818. godine, slovo h u "srpskim" riječima, ne postoji. Tamo je Vuk zapisao riječi: du, greota, odanje, odati, itac, lad, leb, maati, maala, teti, oću... niđe slova h!
Prvog septembra 1834. godine Vuk Karadžić je iz Dubrovnika krenuo na svoje prvo putovanje u Boku i Crnu Goru, a već 4. septembra je bio na Cetinju. Krajem oktobra zbog lošeg zdravlja napuštio je Cetinje i sišao u Boku. Zatim je početkom decembra otišao u Dubrovnik i u Dubrovniku boravio do kraja aprila 1835. kada je opet došao u Boku. Do polovine maja obilazio je śevernu stranu Boke, Risan i Perast. Zatim je opet otišao u Crnu Goru đe je ostao do polovine juna, te potom krenuo na put kući, u Beč. Slovencu Jerneju Kopitaru je u maju 1835. pisao:
„Prekrasne stvari za srpski jezik nakupio sam i jednako ji kupim. U Perastu sam napisao nekoliko vrlo lijepije ženski pjesama. Ako amo đe ne zaglavim, imaću vam s čim doći” (Crna Gora i Crnogorci u "Novoj Evropi", priredili Branislav Kovačević i Marijan Mašo Miljić, Podgorica, 2005, str 64)
Za srpski jezik je nakupio, a ne - u srpskom jeziku.
Vuk je na Cetinju 1836. godine odštampao knjigu "Narodne srpske poslovice". Knjigu je posvetio Njegošu i u posveti napisao - "cijela trećina ovijeh poslovica ostala bi od mene za sad (a može biti i na vijek) neskupljena, a Bog zna, i ove druge kad bi na svijet izašle, da me sreća nije s VAMA upoznala."
To će reći da je trećinu "srpskih" poslovica koje je zapisao, dobio od Crnogoraca, a bar polovinu onih poslovica koje je znao od đetinjstva, u njegovu Šumadiju donijeli su doseljeni Crnogorci.
Vidimo da je Vuk poslovice krstio srpskim narodnim imenom, međutim, Petar I Petrović Njegoš je iste te poslovice nazivao i l i r s k i m imenom. U pismu dubrovačkom senatoru Luki Puciću prije bitke na Krusima 1796. godine, Petar I kaže:
„U nas ima jedna drevna ilirska poslovica koja kaže: kad gori u komšije kuća, treba pripremiti vodu za svoju” (Akademik Branko Pavićević, "Sazdanje crnogorske nacionalne države (1796-1878)", sajt montenegrina.net, link)
Tek 31 godinu kasnije Sima Milutinović Sarajlija je stigao na Cetinje, pa tako Petar I nije te 1796. mogao da dođe na ideju - kako to nijesu ilirske (starośedioca), već su to zapravo - srpske poslovice!
U Predgovoru pomenute knjige "Narodne srpske poslovice" (Cetinje, 1836), Vuk je napisao:
"Za čitatelje će moje biti najnovije u ovoj knjizi slovo H; za to valja i o njemu opet što progovoriti. Kao stvar poznata može se samo napomenuti:
1. Da se glas ovoga slova (kao što ga u Slavenskom jeziku čitamo, t. j. kao što se u njemačkom jeziku izgovara ch), među narodom našim u Srbiji i u Madžarskoj ne čuje, nego ili se izostavlja sa svim, kao n.p. ora, vla; oću, itar; lad, rom, leb; dođo, dado, reko, govora, govorau, manuti, danuti, usanuti, uzdanuti, kinuti. . .
2. Da se u Hercegovini ovo slovo pored takovoga izgovaranja, kao u Srbiji i u Mađarskoj, na kraju riječi izgovara kao G, n.p. orag, (a dalje oraa - ili orâ, - orau i t.d.), prâg. . .
Koliko sam ja do sada naroda našega viđeo, mogu kazati, da se danas u Dubrovniku pravi glas ovoga slova najbolje izgovara: onđe se on jasno čuje i u početku riječi, i na kraju, i u srijedi, i pred samoglasnima, i pred poluglasnim slovima, n.p. orah (oraha, orahu, i t.d.), strah, prah, grijeh..."
Osim Dubrovnika glas ovoga slova čuje se kako onuda po okolini, tako i gore k jugu po svemu primorju naroda našega i po Crnoj Gori do samoga Skadra; ali slabo đe postojano zdravo i na svakom mjestu u riječi. Po okolini Dubrovačkoj bolje se čuje pored mora i po ostrvima, nego gore k Hercegovini."
Sve je savršeno jasno, Vuk je od 1836. godine nakon boravka u Dubrovniku, Boki i Crnoj Gori - Srbe učio i naučio da izgovaraju glas h.
Da izbače iz svog jezika slovo h, koje su uzeli iz "avetne lingvistike": Ugledni beogradski lingvisti su ozvaničenje crnogorskog jezika koje se desilo prije nekoliko godina i vraćanje, zapravo izvornom Vukovom jeziku - nazvali "avetna lingvistika". Lingvisti nijesu istoričari, istoričari imaju obavezu, tako ih uče tokom školovanja, da se drže dokumenata i da ih strogo poštuju, da se drže činjenica. Neki istoričari kasnije to poštuju, a neki čim se dokopaju zvučnih titula mr, dr, akademik, prestaju da poštuju činjenice (pogledati tekst "Pjesnik među istoričarima uzeo previše pjesničkih sloboda").
Ali, lingvisti uopšte ne znaju da treba da poštuju istorijske činjenice, činjenica da su Srbi od Crnogoraca i Dubrovčana naučili glas H njima ništa ne znači, oni će i dalje histerisati i rugati se "avetnoj lingvistici". Čitajući mnoge izjave srpskih lingvista shvatio sam da je za njih istorijska činjenica ono što oni u svojim glavama iskonstruišu, a za neke od njih je, ovo nije prećerivanje, važnije mišljenje Vojislava Šešelja od bilo kog istorijskog izvora, pa i od riječi samog Vuka Karadžića.
Našoj "avetnoj lingvistici" pripadaju, ne samo slova Ś i Ź, nego, već kao što vidimo - i slovo H, za koje imamo potvrdu - crno na bijelo da ga je Srbima Vuk Karadžić donio iz Crne Gore. Tako, ako im se ne sviđa naša "avetna lingvistika" neka Srbi izbače iz svoje azbuke avetno slovo H, neka prestanu da avetaju! Sve što lingvistički baštine Crnogorci je avetno zar ne, pa tako i slovo H, koje je Vuk 1836. sa Cetinja ponio za Beograd? Da se Srbi manu avetnog slova H, pa da opet govore kao nekad - du, stra, gra, ora, teti, teo, oću, gre, greota, vior, vioriti, pra, sme ...
Miloš Obrenović tvrdi da su Srbi postali narod u decembru 1830. godine: Uistinu, kao što sam mnogo puta pisao, savremena srpska nacija je zbir raznorodnih etničkih grupa, koje nemaju zajedničku istoriju, nemaju zajedničke običaje, kulturu, tradicije, folklor... Jednostavno, današnji Srbi nijesu jedan i jedinstven narod, ako tačno znamo kako su narodi definisani. Današnji Srbi su vještačka konstrukcija jedne elite iz 19. vijeka (i njenih nasljednika), koja je ogromnim propagandnim radom uspjela da objedini raznorazne pravoslavce sa Ilirika. I ta vještačka narodna konstrukcija se još uvijek dograđuje, izmišljaju se nove tradicije - proslava Srpske nove godine 14. januara, bačanje krsta u Moraču (ili Ribnicu) na Bogojavljanje itd.
Sv. Sava je najveći Srbin u istoriji jer je napravio Srpsku crkvu - fabriku za proizvodnju novih Srba, ta fabrika i u 21. vijeku proizvodi glanc nove Srbe (Srbe kojima niko nikada prije njih nije bio Srbin), što sam na primjerima Emira Kusturice i Mahmuta Bušatlije pokazao u tekstu Kako je kult Svetog Save importovan u Crnu Goru 1856. godine. Drugi najveći Srbin u istoriji je svakako Vuk Karadžić. Iako ideja da su svi ljudi na zapadnom Balkanu Srbi, nije izvorno Vukova, već Dositeja Obradovića, Vuk je daleko najvažniji graditelj (novo)srpske nacije.
Promućurni Miloš Obrenović, najveći (novo)srpski državnik 19. vijeka, jasno je uvidio da su Srbi kojima je on vladao zapravo jedan raznoliki i raznorodni useljenički zbijeg Bugara, Makedonaca, Crnogoraca, Cincara, rumunskih Vlaha, Roma, bosanskih Vlaha, dalmatinskih Morlaka, Albanaca, Grka... Shodno tome, u decembru 1830. prilikom proglašenja dokumenta kojim mu je sultan priznao nasljednu vlast u vazalnoj kneževini, okupljenim uglednicima Miloš je rekao (Sima Ćirković, Srbi među europskim narodima, Zagreb, 2008): »Tako, braćo, postadosmo i mi od jučer narodom«
