Profesorica filozofije i magistarka kulturologije tvrdi da su naročito transrodne osobe ne uklapaju u binarni rodni obrazac, pa su neprestano izlažene višeslojnoj diskriminaciji i nasilju u sredini u kojoj žive.
„Crna Gora je jedno, može se reći, patrijarhalno utvrđenje, koje funkcioniše po principima binarnih opozicija, te samim tim i binarne rodne podjele uloga, pa se svako “iskliznuće” iz toga predstavlja i poima kao devijantnost, prijetnja, opasnost, napad “nenormalnog” na “normalno” i tako dalje“, objašnjava naša sagovornica.
Bojanović kaže da se često može čuti da žene ne žele da ih iko oslovljava u ženskom rodu u smislu zanimanja, te da se takođe može čuti da određeno zanimanje u ženskom rodu ne zvuči dovoljno „moćno" kao kada se koristi muški oblik.
„Radi se o psihološkoj asimilaciji – žene su spremne da prikriju svoj ženski identitet jer smatraju da im je bilo dovoljno teško da dokažu da su sposobne za određeni poziv i da se izbore za svoje mjesto, da bi taj trud i postignuće „minimizovale“ govoreći za sebe da su arhitektice, inženjerke, hirurškinje, advokatice...“, smatra profesorica filozofije i magistarka kulturologije.
ANALITIKA: Bavite se rodnim teorijama. Po Vašem mišljenju, koliko rod ima uticaja na društvene uloge u Crnoj Gori?
BOJANOVIĆ: Izraz „rod“ je pojam koji označava društveno uspostavljene uloge, položaje i statuse žena i muškaraca u javnom i privatnom životu, a iz kojih usljed društvenih, kulturnih i istorijskih razlika, između ostalog, proističe diskriminacija zasnovana na biološkoj pripadnosti određenom polu. Ova vrsta diskriminacije je u Crnoj Gori itekako na djelu, baš kao što je oduvijek na djelu i takozvana rodnozasnovana podjela uloga. Na svakom koraku i u svakoj sferi, rod vas determiniše, uslovljava, rodom se definišete i ustanovljujete. Rod vam, najzad, i nažalost, otežava ili olakšava život, u zavisnosti od toga kojem pripadate i koji je društvo spremno da “odobri”.
U pojedinim rodnim teorijama, počev od filozofije Džudit Batler, smatra se da se čovjek rađa polno određen ali rodno neutralan, što znači da se tek kasnije socijalizuje u ženu, muškarca ili nešto treće, jer rodnih identiteta ima onoliko koliko postoji varijanti seksualnih sklonosti. Dakle, rod ne korespondira nužno s polnim karakteristikama osobe.
Ustrojstvu Crne Gore po navedenom pitanju najbliže je Fukoovo određenje, naime da je rod sredstvo za društvenu podjelu moći, i da omogućuje dominaciju muškog nad ženskim. Dakle, u većini životnih sfera, muškarci su dominantni a žene potčinjene. Muški zadaci, uloge, ponašanje i vrijednosti koje im se pripisuju, u mnogim aspektima vrjednovani su više nego ženski. Muška uloga je preuzeta kao norma za društvo kao cjelinu, što se naširoko reflektuje na sva područja, uključujući politiku i sistem. Kategorija muškog povezuje se sa sferom produkcije, a kategorija ženskog sa sferom reprodukcije, muško s javnim, žensko s privatnim područjem, što je odavno uvriježeno, patrijarhalno i do današnjih dana u Crnoj Gori neuzdrmano načelo. Zanemaruje se, odnosno zaboravlja pretpostavka o jednakosti, naime da žene moraju da imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci.
Da bi se to promijenilo, neophodno je preispitivanje i korjeniti preobražaj rodnog sistema i procesa, odnosno pretvaranje autoritarnog patrijarhalnog sistema u demokratičniji – rodni sistem, uz obavezno uzimanje u obzir važne pretpostavke postmodernog feminizma o nefiksiranosti rodnih identiteta. Uspjeh toga svakako zavisi od organizacije kulture, društva, ali i ekonomije, kao triju glavnih pretpostavki koje uokviruju rodnu perspektivu u Crnoj Gori.
ANALITIKA: Da li u našoj zemlji postoji tolerancija na različite varijante roda?
BOJANOVIĆ: Nažalost, ne postoji. Rodno varijantne osobe, često od djetinjstva izražavaju tzv. rodno netipično ponašanje, što ih izlaže vršnjačkom zlostavljanju, odbacivanju, izolaciji, a nerijetko se suočavaju i sa nerazumijevanjem u porodici, što značajno utiče na cjelokupan proces razvoja, a posljedično i na školovanje, kasnije mogućnosti zaposlenja, na tretman na radnom mjestu, kao i u svim ostalim sferama života. Naročito se transrodne osobe u pogledu pojavnosti i drugih dimenzija identiteta ne uklapaju u binarni rodni obrazac, pa su neprestano izlažene višeslojnoj diskriminaciji i nasilju u sredini u kojoj žive.
Istovremeno, u Crnoj Gori nema ili ima vrlo malo institucija koje su istinski upoznate sa složenom problematikom sa kojom se rodno varijantne osobe svakodnevno suočavaju, i koje bi im mogle pružiti adekvatnu podršku.
Mišljenja sam da su sve predrasude, netolerancija, mržnja i strahovi produkt neznanja, protiv kojeg se jedino možemo i moramo boriti znanjem i pravilnom i pravovremenom edukacijom, ako već u samom čovjeku ne postoji urođeni osjećaj za prihvatanje različitog. Uvođenje prilagođenog programa rodnih teorija, ili adekvatno građansko obrazovanje od osnovnoškolskog uzrasta, sigurno bi doprinijelo promjeni percepcije, prvenstveno kod mladih ljudi, koji bi, blagodareći takvoj vrsti učenja i spoznaje, sazrijevali lišeni rodnih konstrukata, i postali upućeniji, otvoreniji i tolerantniji.
ANALITIKA: Koliko smo spremni da prihvatimo različitosti kada su u pitanju oni oblici roda na koje nismo navikli i kako se to prepoznaje?
BOJANOVIĆ: Crna Gora je jedno, može se reći, patrijarhalno utvrđenje, koje funkcioniše po principima binarnih opozicija, te samim tim i binarne rodne podjele uloga, pa se svako “iskliznuće” iz toga predstavlja i poima kao devijantnost, prijetnja, opasnost, napad “nenormalnog” na “normalno” i tako dalje.
U državi u kojoj su seksizam i rodnozasnovano nasilje takoreći integrisani u kulturu i tradiciju, i u kojoj se ljudska prava ne podrazumijevaju i ne pripadaju svima podjednako, nego moraju da se zahtijevaju i da se za njih borimo. U državi u kojoj je rodno varijantnim osobama ugroženo slobodno kretanje i koje ne mogu ostvariti siguran i dostojanstven život, ne može se, barem ne još uvijek, govoriti o toleranciji i prihvatanju. Kada tome dodamo nebrigu i nedovoljnu zainteresovanost državnih institucija, govor mržnje u svakodnevici s različitih adresa, sporno predstavljanje ili izvještavanje u medijima, podstrekivanje netolerancije od strane religijskih institucija ili zajednica, te predrasude i netrpeljivost koje se konstituišu u porodici i društvu, onda situacija biva zaoštrenija, lošija i teža za mijenjati.
ANALITIKA: Kada govorimo o rodu i njegovoj primjeni, zašto nailazimo na otpor u korišćenju rodno-senzitivnog jezika?
BOJANOVIĆ: Ako se borimo za ravnopravnost polova i vidljivost žena u javnom prostoru, onda je sasvim logično da mora postojati i vidljivost žena u jeziku, jer se u njemu reflektuju rodni odnosi u društvu. Najčešći način da se žena učini nevidljivom je upotrebom oblika muškog roda za označavanje zanimanja i titula.
Danas, kada žene i muškarci dijele zanimanja, ne može biti razumljivo, a ni prihvatljivo da se nazivi tih zanimanja pišu, izgovaraju i razumijevaju u muškom kao jedinom i opšteprihvaćenom rodu. Zbog čega je tako teško prihvatiti rodno-senzitivan jezik? Prije svega, na djelu je uticaj sredine, kao i učenje i usvajanje govora i jezika. Kada ste odmalena izloženi samo jednoj varijanti, u konkretnom slučaju - samo muškim nazivima profesija, onda je logično da ih bez zadrške tako i usvojite.
Sa rodno-osjetljivim jezikom je još drastičnija situacija zato što nas u školi ne uče da je, na primjer, pravilno da za ženu koja je na čelu nekog ministarstva kažemo da je ministarka a ne ministar. Ipak, kada bi se ovo dosljedno primjenjivalo u školskom sistemu kao i u medijima, izvršio bi se pozitivan uticaj na naše jezičke navike, a negativan na rodno-jezičke stereotipe, bar u nekom procentu.
Ukoliko tražimo razloge zašto žene ne koriste rodno osjetljiv jezik a zašto to ne čine muškarci - razlog je što se veliki broj žena, upravo zbog iskustva svoje "drugosti" kroz "ženskost" bori da ne budu druge, na taj način što će sebe prije nazvati inženjerom umjesto inženjerkom, ministrom umjesto ministarkom, profesorom umjesto profesorkom...
Često ćete čuti da žene ne žele da ih iko oslovljava u ženskom rodu u smislu zanimanja, jer se tako osjećaju manje uspješnim u tome što rade. Takođe ćete čuti da određeno zanimanje u ženskom rodu ne zvuči dovoljno „moćno" kao kada se koristi muški oblik. Radi se o psihološkoj asimilaciji – žene su spremne da prikriju svoj ženski identitet jer smatraju da im je bilo dovoljno teško da dokažu da su sposobne za određeni poziv i da se izbore za svoje mjesto, da bi taj trud i postignuće „minimizovale“ govoreći za sebe da su arhitektice, inženjerke, hirurškinje, advokatice...
Interesantno je da ovaj problem nemamo kod niže rangiranih zanimanja, za koja nije potrebna visoka stručna sprema. Na primjer, bez zadrške se govori da je neko čistačica, frizerka, kuvarica, službenica... S druge strane, nema nikakvih poteškoća da se kaže pjesnikinja, dok je veliki problem izgovoriti filozofkinja ili psihološkinja.
Da li nešto nekome zvuči nelijepo ili rogobatno ne znači ništa, jer (ne)lijepo nije naučni kriterijum. Rodno-senzitivan jezik je naučno zasnovan, i njegova upotreba je dugoročan proces koji podrazumijeva planirano i ciljano djelovanje da sve društvene strukture. Potrebno je razbijati predrasude koje su duboko ukorijenjene u našem društvu, korišćenjem rodno-senzitivnog jezika u svakodnevnoj komunikaciji, kako bi se data forma odomaćila i postala uobičajena.
ANALITIKA: Koji su ciljevi feminizma danas i u čemu je važnost rodnih teorija?
BOJANOVIĆ: Mislim da se ciljevi feminizma drugog talasa feminizma umnogome poklapaju s ciljevima današnjeg feminizma. Naime, danas feminizam kritikuje politike koje su na štetu žena, ali isto tako pokušava i da utiče na promjenu javnih politika. Glavni fokusi feminizma su i jednaka građanska i politička prava žena i muškaraca, besplatna i sigurna kontracepcija, pravo na abortus, jednake plate muškaraca i žene te jednake mogućnosti na radnom mjestu, reproduktivna prava i kontrola rađanja, problem nasilja u porodici, seksualna eksploatacija, trafiking itd. Drugačije rečeno, ako se feminizam nekada borio za emancipaciju žena, danas je on stav koji iskazuje ideju pravednoga svijeta, u kojem svaka pojedinka i pojedinac imaju pravo na dostojanstvo.
Uz feminizam, kako ranije, tako i danas, uvijek mora stajati riječ borba, zato što navedeni zahtjevi ni u današnjem svijetu nisu ispunjeni, te se za njih moramo boriti. Gledano iz ugla feminističke teorije, a poslužiću se stavom slovenačke filozofkinje Eve Bahovec, feminizam je jedno subverzivno znanje, koje se suprotstavlja vladajućim idejama, preispitujući literarni, filozofski i povijesni kanon i preoblikujući zvanično saznanje. To, dakle, znači da imamo svojevrsnu epistemološku operaciju koja ima za cilj da dekonstruiše teorijske paradigme onoga što se smatra muškim i univerzalnim znanjem, polazeći od kritičke analize i promjene društvenih, rodnih odnosa moći i poretka koji ih proizvodi.
Rodne teorije su, između ostalog, neophodne jer ukazuju na značaj preispitivanja i reuspostavljanja društvenih odnosa, u kojima pol neće biti vrjednosna kategorija, a članovi društva opterećeni binarnim podjelama, i unutar kojih će doći do svijesti o tome da rodni identitet označava unutrašnji i lični doživljaj osobe na koji ona shvata svoj rod i koji može, ali ne mora da se poklapa sa polom pripisanim po rođenju, uključujući tu i lični doživljaj sopstvenog tijela, kao i druge načine rodnog izražavanja, kao što su odijevanje, način govora, gestikulacija i tako dalje.
Kristina ĆETKOVIĆ
