- Naše društvo, u kome se ipak ženi ne priznaje lako uspjeh, kad-tad oda priznanje i prihvati saznanje da mnoge žene iz sjenke puno urade na svim poljima. Morate puno da se dokazujete u takvom društvu. I nije lako, smatra dr Kalinić.
Dodaje da se radovala kada je rodila sina jer je mislila da će mu u životu sve biti lakše zbog privilegovanog položaja muškaraca, ali da joj je drago što ima i kćerku. Vjeruje da njena kćerka, „ukoliko bude svoja i vrijedna“, neće biti uskraćena za nagrade samo zato što je žensko.
Prisjećajuči se akcije uređenja Internog odjeljenja barske bolnice, zbog koje ju je koleginica doktorica Gina Masoničić predložila za nagradu, sagovornica našeg portala s ponosom ističe da ju je pomenuta akcija podsjećala na one iz poslijeratnih filmova u kojima su svi složno radili.
- Pripadnici svih vjera radili su zajedno i s ciljem da Interno odjeljenje bude bolje i ljepše. To je nešto na što sam najponosnija, što je teklo uvezano i s radošću, otkriva dr Kalinić.
Osim inicijative kojom je prikupljeno oko 70.000 eura za uređenje jednog dijela bolnice, barsku ljekarku je i organizacija edukativnih kampova za dijabetičare, takođe preporučila za nagradu koja se dodjeljuje u oblasti filantorpije.
Kaže da je imala sreće da upozna mlade ljude s dijabetesom koji su oplemenili njen život, kojima se divi i sa kojima želi da se bori da se stvari mijenjaju za buduće genercije.
- Oni su moj život učinili srećnijim i sadržajnijim. Njihova solidarnost i briga prema drugima su zadivljujuće i ponosna sam što su me prihvatili. Zato mojoj djeci uvijek kažem da sam najponosnija što sam napravila kamp. Bez obzira na sav napor koji organizacija iziskuje, nikada neću prestati da to radim. Na to me motivišu divni ljudi koje sam upoznala, a koji jako malo traže od života… Moja djeca i suprug od početka su sa mnom i vjeruju da, uz pomoć svojih kolega i prijatelja, radim dobru stvar radi opšteg dobra, smatra sagovornica Portala Analitika.
ANALITIKA: Dobitnica ste ovogodišnje nagrade „Iskra“ i to specijalnog priznanja za građanski doprinos. Šta Vam znači nagrada koja se dodjeljuje za oblast filantropije?
KALINIĆ: Priznanje me je iznenadilo i oduševilo. Pogotovo mi je velika čast bila što sam se našla među takvim dobitnicima, ambijent "Zetskog doma", kao i ljudi koji dodjeljuju nagradu, ali i konkurencija, učinili su da se čitavo veče pitam da li sam ja to zaslužila. Nagrade nisu bile moj motiv kada sam radila akciju donacije i bavila se problemima pacijenata s dijabetesom, ali ovo je svakako značajna stvar za mene i moju porodicu. Takođe mi je drago što društvo u kome živimo prepoznaje i podstiče stvari od opšteg interesa kojima i sama stremim.
ANALITIKA: Na prijedlog doktorice Gine Masoničić nagradu ste dobili za Vaš doprinos u borbi protiv dijabetesa, ali i za renoviranje jednog dijela Opšte bolnice u Baru. Uspjeli ste da angažujete preko 60 privrednika i prikupite oko 70.000 za renoviranje. Kako ste to uspjeli?
KALINIĆ: Izuzetno mi je drago da sam dobila nagradu na prijedlog koleginice i tim moja nagrada ima veću težinu, jer i u svijetu medicine, gdje sujete itekako ima kao i u svim profesijama, velika čast je dobiti pohvalu od kolege i to javnu. Za mene i sam predlog za nagradu ima veliki značaj, a kamoli nagrada. Odati priznanje nekome iz iste branše govori o mom radu, ali i o samopouzdanju i vrlini doktorice Masoničić.
Ideja da se poprave ambijent i ostali uslovi na internom odjeljenju u barskoj bolnici je davno rođena. Znala sam da uslovi u kojima smo radili i u kojoj su boravili pacijenti, mogu i moraju biti bolji. Čim sam naišla na slične osobe, pristupili smo realizaciji ideje koja je počela donatorskom večerom na koju sam, u ime internog odjeljenja, pozvala svoje prijatelje i pacijente, kao i privredne subjekte Bara.
Predivna večera je održana u Hotelu „Sidro“ 6. avgusta prošle godine, sa divnim osobljem i direktorom hotela na čelu, Draganom Nikezićem i bivšim pacijentom. On je, uz svoje saradnike, sve vrijeme bio velika podrška u organizaciji i realizaciji projekta za donacije za Interno odjeljenje Opšte bolnice u našem gradu. Orkestar Omera Hodžića i njegovi gosti su za to veče osmislili kulturno-umjetnički program i dali doprinos početku akcija prikupljanja sredstava od privrednika, banaka, raznih subjekta, medija i drugih. Tako smo, kroz obećanja, prikupili materijal u vrijednosti od oko 40.000 eura za interno odjeljenje.
Naredne tri sedmice akcija je tekla kao radna akcija iz poslijeratnih filmova: složno, jedinstveno, uz volju i podršku svih - od donatora, do majstora-radnika koji su bili tu. Pripadnici svih vjera radili su zajedno i s ciljem da Interno odjeljenje bude bolje i ljepše. To je nešto na što sam najponosnija, što je teklo uvezano i s radošću. U jednom mahu su bile postavljene pločice, klime, opremljenje ambulante, promijenjeni venecijaneri, postavljene rolo zavjese, okrečena unutrašnjost i fasada, urađen prilaz ka Internom odjeljenju, nabavljena posteljina i sređena okolina. Ljudi su radili po 15-16 sati dnevno, jer smo znali smo da za 20-tak dana moramo sve da završimo, jer na raspolaganju imamo po 20 radnika dnevno. I osoblje bolnice, posebno srednji kadar - glavne sestre i radnice - dalo je doprinos realizaciji projekta.
Tokom akcije nijesmo otvarali žiro-račun, nego su sredstva išla direktno ka izvođačima. Mi smo primali poklone, ali nijesmo imali kontakt s novcem, već su sredstva od ljudi koji su se pridruživali akciji išla za konkretne namjene, to jest za potrošni materijal ili ruke majstora. Tako smo od obećanih 40.000, došli do realizovanih 70.000 eura donacije na kraju akcije.
Ponosna sam bila što su ideju prihvatili svi i što sam bila dio te priče. Spoznala sam ponovo - jer sam i ranije znala - da ima divnih i plemenitih ljudi. Zaključila sam da sam srećna što živim u ovom gradu i u ovoj državi, gdje još ima puno solidarnosti i plemenitosti.
Donatorska veče je, kao što sam ranije navela održano 6. avgusta, a 7. septembra smo priredili koktel za sve donatore. U kratkom periodu svi zajedno smo učinili puno za pacijente i osoblje. I dalje se javljaju ljudi koji su spremni da nastave cijelu akciju.
ANALITIKA: Na dodjeli nagrade, predstavnik fAKT-a Anto Janković kazao je da ste Vi primjer uloge žene u crnogorskom društvu. Kako Vi vidite ulogu žene u Crnoj Gori?
KALINIĆ: Postoje razni tipovi žena, ali žene u Crnoj Gori oduvijek imaju posebno mjesto u društvu i porodici. Njima je porodica sve, kao i zajednica. Kroz takav vid borbe - za braću, sestre, roditelje, djecu - one sve grade. Žena mora biti majka, supruga, ali i dobar radnik, prjatelj, drug, vrijedan član društvene zajednice. To nije lako, ali se uči kroz odnose. Primjerom majki i baka, mi nastvaljamo tradiciju čuvanja doma i društva.
Oduvijek su žene mogle mnogo toga, posebno na ovim prostorima - od fanatične želje da za otadžbinu stegnu srce i daju sinove, do rada. Naravno, sada se na drugi način pomaže zajednici. Međutim, princip opšteg dobra se usvaja iz porodice modelom ponašanja majki i baka. To se ne smatra žrtvom; to tako treba i nije ništa posebno. Ali sama snaga za takvo nešto crpi se iz rezultata koji su motivacija za još veću potrebu za boljim sjutra. Naravno, kroz šarm i emocije možete nekada na lakši način doći do toga, i to ženama daje prednost. Ženska vještina je da iskoristiti sva oružja koja ima, ali prije svega mora da bude vrijedna i stabilna. Neke žene nikada ne nauče "da trepću i čekaju" , već same sve rješavaju.
U Crnoj Gori je uvijek bilo jakih žena sa stavom. Naše društvo, u kome se ipak ženi ne priznaje lako uspjeh, kad-tad oda priznanje i prihvati saznanje da mnoge žene iz sjenke puno urade na svim poljima.
Morate puno da se dokazujete u takvom društvu. I nije lako. Ali, i pored toga što nas od djetinjstva u kući opominju „da nismo muško“, i što nam se i dalje zbog svega više zamjera, a manje prašta, ponosna sam što sam žena. Sama sam se, kao i sve Crnogorke radovala što mi se rodio sin, misleći da će mu biti lakše jer su oni privilegovaniji, ali mi je sve više drago što imam i kćerku. Ukoliko bude svoja i vrijedna, smatram da neće biti uskraćena za nagrade samo zato što je žensko.
Žene su miljenice očeva, a i djeci znače sve. Biti žena znači osjetiti ljepotu davanja života koje ima samo majka, ponos jer ste sestra, ali i uvažena supruga. Ukoliko se pravilno postavite, i u ovoj patrijarhalnoj sredini dobićete svoje značajno mjesto u društvu. Nije lako biti priznata kao žena ni ovdje, ni bilo gdje drugo, ali vrijedi...
ANALITIKA: Koliko Vam je važna porodica u životu i kolika je njena podrška?
KALINIĆ: Porodica mi je sve, i stalno ističem značaj zajedništva. Potičem iz velike porodice i mnogo mi znači ta povezanost. Nikada se ne bih lako odlučila za život i rad u inostranstvu upravo iz te želje da smo povezani, da smo zajedno. Upravo zbog toga nikada nijesam ni pomislila da idem vani, bez obzira što je bilo i što ima dosta razloga. Ono što nas drži na ovim prostorima nije samo materijalno, već je mnogo važnija veza sa porodicom i njena blizina.
Moja strina, koja mi je bliska godinama, uz mog strica je odigrala - pa i danas igra - značajnu ulogu u mom životu. A kada govorim o bliskosti i povezanosti, ne mislim samo na užu već i na širu porodicu. Često sam u kontaktu s mojim sestrama i braćom od ujaka, stričeva, tetaka, s kojima sam veoma bliska. Moja šira porodica, stričevi i ujaci, su me školovali i ja to s ponosom ističem i učim moju djecu tome. Zato ne bih voljela da moja djeca žive negdje drugo, već da ostanu ovdje i budu u kontaktu sa mojima - upravo zbog snage i podrške koju porodica pruža. Sve moje akcije, kampovi za dijabetes, donacije i drugo, uvijek su podržani od moje uže i šire porodice i mojih prijatelja...
ANALITIKA: Predsjednica ste i osnivačica NVO „Plavi krug“ koja ima za cilj da edukuje pacijente sa dijabetesom da uspješno vode život. Kako i na koji način stižete da uskladite sve svoje obaveze (poslovne, porodične, društveni angažman i slično)?
KALINIĆ: Stižem uz puno rada i volje. Raduje me sreća drugih i pokušavam da budem prisutna tamo gdje mogu biti od koristi. Naporno je, ali oduvijek puno radim. Ne pamtim da sam imala odmor; čak sam i drugo porodiljsko ustupila mužu da bi završavao specijalizaciju. Trudnička sam uglavnom do kraja radila, do podmakle trudnoće sam radila i u Hitnoj. Nakon toga sam putovala svakog vikenda vozom za Beograd na specijalizaciju, kako bih ostalim danima bila uz djecu. Radim uvijek dva posla i putujem, ali takva sam i ne ne znam da odmaram. Više uživam u ovakom rasporedu, nego da ne radim.
Neka životne okolnosti iznude ovakav angažman. Djetinjstvo, školovanje, podstanarski život u braku natjeraju vas da tako radite. Suprug i ja oduvijek puno radimo i to još traje. Između ostalog, to vas i tjera na takav život. Mada, mnogo više postižem kada imam puno obaveza, nego kad imam samo jednu.
ANALITIKA: Već četiri godine organizujete kampove u vezi sa borbom protiv dijabetesa. Kako ste došli na ideju i odakle crpite energiju za takav angažman?
KALINIĆ: NVO „Plavi krug“ sam osnovala 2009. godine i od tada se družim sa pacijentima. Radeći s njima, ukapirala sam da su slabo edukovani o svojoj bolesti. Naime, u ovom momentu oko 50.000 ljudi u Crnoj Gori ima dijabetes, a oko 35.000 je registrovanih pacijenata. Od ovog broja 2/3 su nereguilisani, a svaki drugi pacijent ima komplikacije.
Bavimo se organizacijom kampova, obilježavanjem Dana dijabetesa u Crnoj Gori - prvo Bar, a kasnije i Podgorica - pisanjem priručnika i brošura. Takođe, držimo radionice po Crnoj Gori a sve u cilju edukacije pacijenata u borbi protiv komplikacija izazvanih dijabetesom.
Radeći s pacijentima koji imaju dijabetes, suočavajući se s njihovim angažmanom i potrebama da spriječe komplikacije, vidite koliko malo uradite za njih. Jedan uspješni dijabetičar koji vodi računa, sebi daje četiri puta insulin, mjeri šećer, uspješan je u poslu, ima porodicu, ali i čuva zdravlje. Tek kada se sretnete s takvim ljudima, vidite da ste jako mali u odnosu na njih.
Imala sam sreću da, po nagovoru osnivača „Plavog kruga“ iz Beograda, prije četiri godine organizujem prvi kamp za dijabetičare. Uz pomoć sponzora, upoznala sam mlade ljude s dijabetesom koji su oplemenili moj život, kojima se divim, koje volim i s kojima se borim da nešto promijenimo za buduće genercije, ali i da ove sačuvamo. Oni su moj život učinili srećnijim i sadržajnijim. Njihova solidarnost i briga prema drugima su zadivljujuće i ponosna sam što su me prihvatili.
Zato mojoj djeci uvijek kažem da sam najponosnija što sam napravila kamp. Bez obzira na sav napor koji organizacija iziskuje, nikada neću prestati da to radim. Na to me motivišu divni ljudi koje sam upoznala, a koji jako malo traže od života… Moja djeca i suprug od početka su sa mnom i vjeruju da, uz pomoć svojih kolega i prijatelja, radim dobru stvar radi opšteg dobra.
ANALITIKA: Za kraj, šta biste poručili ženama u Crnoj Gori - koji je to uspješan recept za srećan život?
KALINIĆ: Ljubav prema ljudima, zdravlje vas i vaše porodice, zanimanje koje volite, odgovornost prema radu, korektnost u odnosima, uživanje u svakodnevnim stvarima, radovati se tuđem uspjehu, biti srećan kad daješ, putovati i družiti se. I ne uraditi drugome ono što ne biste voljeli da se vama desi.
Kristina ĆETKOVIĆ
Foto: Privatna arhiva
