Pasionirani istraživač nepoznatih ili zanemarenih ostataka prošlosti Stare Crne Gore, Slobodan Čukić, rođen je 1964. godine u Peći, od oca Branimira i majke Anice Manolev, kao plod crnogorsko-makedonske (skopske), studentske ljubavi.
U Titogradu živi od 1973. godine. Tu je završio i Gimnaziju. Nakon toga upisuje Ekonomski fakultet, na kom je stigao do treće godine i 22-23 položena ispita. Diplomirao je, ipak, na odsjeku za Klasičnu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
Od 1991. do 1998. radio je na Radiju Crne Gore, a od 1999. je u „Vijestima“, prvo kao novinar u redakciji za kulturu, a potom kao urednik Arhiva i Nauke.
- Rubrici Arhiv sam u odnosu na uobičajeni feljtonski standard počeo da dajem širu i fleksibilniju formu, sa akcentom na naučnim dešavanjima, smatrajući da je taj segment stvarnosti nedovoljno obuhvaćen i prisutan u javnosti. Na moju inicijativu u listu je uvedena i rubrika Nauka, koju sam osmislio i uređivao. Sve je u vezi toga bilo isključivo moje autorstvo. U proteklih 16 godina obradio sam mnoga istorijska i naučna pitanja u formi dužih feljtona, trudeći se da uvijek budem aktuelan i za korak ispred - kazao je Čukić za Portal Analitika.
U periodu od 2008/9. godine Slobodan intenzivno istražuje šire okruženje, “sistematski prečešljava teren oko Skadarskog jezera, što je rezultiralo nizom eseja, putopisa i reportaža, utemeljenih prije svega na istoriografskoj i arheološkoj literaturi.
- Ovo se osim Zetske ravnice, odnosi i na Bjelopavlićku ravnicu, Lješkopolje, Riječku i Lješansku nahiju, kao i istočni dio Katunske nahije. Tokom pretrage, nailazio sam na skoro nepoznate ili zanemarene ostatke prošlosti - na stare puteve, selišta, suvomeđna i klačna crkvišta, drevne ublove i pećinske vode. Tokom 2013/14. otkrio sam i istorijski kontekstualizovao nekoliko potpuno zaboravljenih crnojevićkih crkava, koje svojim stilskim karakteristikama ukazuju na jedno nepoznato poglavlje u našoj nauci i kulturi - pojasnio je Čukić za Portal Analitika.
Objavljivao je povremeno eseje u časopisima „Ars“, „Gest“, „Balkanika“ i „Plima“, sa različitom tematikom - od filozofske i politikološke, pa do filmske kritike. U bosanskom časopisu „Jukić“ objavio je 2002. temat o njemačkom filozofu Peteru Sloterdijku. U časopisu „Plima“, o istom misliocu, objavio je i separat. Već dvije godine Čukić objavljuje putopisnu esejistiku u časopisu „Pogled“ Inženjerske komore Crne Gore.
Nedavno je objavio duži esej o Vojislavljevićima u zborniku „Život i djelo Radoslava Rotkovića“, u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost. Još jedan esej o Vojislavljevićima biće uskoro objavljen u Zborniku koji će izdati Matica crnogorska, najavljuje Čukić za Portal Analitika.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- To je jedan neobičan i srećan osjećaj duševne ispunjenosti i tišine, da to tako nazovem. Ne želim da se ovo shvati kao da danas nijesam ispunjen i da nemam taj unutrarnji sklad. Naprotiv. Ono što radim duboko je povezano sa mojim duševnim senzibilitetom i sa onim što volim. Ali, uspostavio bih relaciju između ta dva harmonična stanja. Ovo što imam danas je plod decenijskog samoizgrađivanja, krvavog rada i iskustva. Međutim, ona prvobitna duševna punoća je bila samorodna. Nije bila produkt samoizgradnje, meditativnih tehnika, „tihovanja“, „bezmolvija“, joge... Bilo je to elementarno, prirodno stanje. Čisto kao suza. Kao da unutar sebe imate neko nečujno, ritmično, zujanje - poput neke nečujne mantre.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Odgovornost, disciplinu, uživanje u okeanu literature - mislim na knjige iz oblasti istoriografije, arheologije, istorije umjetnosti, etnografije, antropogeografije, antropologije... Najviše volim vezu između istraživanja i pisanja - teren me upućuje na literaturu, literatura na teren. Volim takođe i to što sam otac tri krasne djevojke - Isidore, Maje i Helene.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Da mi je neko prije tri decenije rekao da se neću cijelog života baviti muzikom, odgovorio bih mu da bunca i da to nije moguće.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Impulsivnost. Više puta sam od zlonamjernih osoba bio izmanipulisan zbog te osobine. Ali, stao sam i tome na rep.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Otvorenost, neposrednost, neuvijenost - uvezano s rječitošću. To najčešće upućuje na persone od formata, sa osobenim mentalnim sklopom i bogatim životnim iskustvom.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Nomen est omen (Ime je znamenje). Glumio bi Kevin Spejsi.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Nikad nikome ne činim zlo.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Crvena jabuka.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Da u svakom trenutku imam sve moguće informacije o svom okruženju i sebi, baš onako kako je to činio Terminator. Dži-pi-es, pritisak, vlažnost, spoljna temperatura, tjelesna temperatura, puls, infracrveno osmatranje. I sve drugo što postoji. Volio bih da imam neku priručnu geosondu - uređaj koji pokazuje da li se pod zemljom nalazi kakva građevina. Mislim da će mnogo šta od pomenutog za koju godinu biti svakodnevica.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa onim tipovima na jugu Amerike što love aligatore. To je čisti izazov. Volio bih da to probam.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Najčešće ono što činim i drugim danima - istražujem, čitam ili pišem.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „Because“ od The Beatles. To je faza u kojoj su eksperimentisali s Bahovom muzikom. Čista klasika. Stihovi su neprolazni - „Because the world is round, it turns me on, Because the wind is high it blows my mind, Because the sky iz blue, it makes me cry“...
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Pa, recimo, nedavno je objavljena knjiga Steva Vučinića „Studije o antici u središnjoj Crnoj Gori“ u kojoj autor gradi jedan metodološko-istraživački postupak, koji je u osnovi sličan onome što i sam činim. Vučinić polazi od materijalnih svjedočanstava koja je otkrio u Zeti i Morači na gazovima oko antičke Duklje, kao i na terasama iznad te dvije rijeke. Na osnovu toga je gradio priču i izvodio zaključke. Decenijama je tragao za odgovorima i, malo po malo, popunjavao mozaik.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Volio bih da obiđem Australiju, lagano, autom. Pustinja, prostranstvo. Voziš dok imaš snage i tako danima. Volio bih da odem negdje gdje je vazda toplo i gdje su pored samog mora čiste glatke vrele stijene, na kojima je nakupljena so, kao na Platamunima kod Budve.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Autobus. Ostale su mi traume iz djetinjstva od starih puteva za Cetinje i preko Čakora.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Ponekome ponešto. „Sve“ se ne govori nikome. To je naprosto, besmisleno.
Čemu se uvijek obradujete?
- Dobroj literaturi. Razigranom analitičkom umu. Onome što Niče zove 'veselom naukom'. Kada naiđem na takvog autora, doživljavam ga kao najrođenijeg.
Da li za nečim žalite?
- Ne. Istinski sam privilegovan što živim u Podgorici, na tlu koje prekrivaju palimpsesti. Bavim se upravo onim što me dubinski intrigira i provocira. Uz to imam i krasnu djecu. Ne bi mi smetalo još stotinjak hiljada u šteku, ali novac nije razlog za žalost.
Bez čega ne možete?
- Bez jabuka. Uvijek u autu imam desetak.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Hmmmm... Nedavno sam pobrkao prezime kolegi, pa sam mu se izvinio. Nije mi teško da to uradim, ali se trudim da ne činim bilo šta zbog čega bih se izvinjavao.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Kućica na Skadarskom jezeru sa terasom-platformom odakle bih mogao da bacim pet-šest štapova na krapa, zatim detaljan obilazak megalitskih spomenika po zapadnoj Evropi - od Skandinavije do Sardinije i, na koncu, jedno desetak hiljada eura za detaljna terenska istraživanja po Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Mislim da je to obuhvatanje stručne literature i uočavanje onoga što u njoj nije rečeno, kao i razumijevanje onoga što se krije iza redova i između redova. Naša stvarnost je višeslojna i potrebne su godine da bi se to pojmilo.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Na nekom skadarskom ili dalmatinskom ostrvu.
Kako biste voljeli da umrete?
- Pa teško da iko ko je zdrave pameti i duha može da priželjkuje smrt. Voljno umiranje ima smisla samo ako je u pitanju neki viši, plemeniti cilj, odnosno, žrtvovanje. Ako bih baš morao da mrem i još mogao da biram, bilo bi to na barikadi, protiv nacističke bagre.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Mogao bih recimo, da stavim stihove Konstantina Kavafija iz pjesme „Itaka“, kao životnu pouku budućim naraštajima:
„Kada kreneš na put za Itaku/ zaželi da dug to bude put/ pothvata pun, opasnosti i saznanja./ Lestrigonaca, Kiklopa i srditog Posejdona ne plaši se!/ Na takve nikada naići nećeš/ sve dok misao je tvoja uzvišena/ i dok birana se osjećanja tiču tvoga duha i tvog tijela/ Niti Lestrigonce, nit Kiklopa/ niti divljeg Posejdona ti susresti nećeš/ ako ne nosiš ih u samome sebi/ i ako ih duša tvoja ne iznosi preda te“.
A, možda bi na tom spomeniku trebalo da stoji nešto poput zapisa na stećku Milca Povrzena iz 1165. godine:
„Kad proljeće dođe po ko zna koji put i moje bi pomahnitale kosti negdje išle za mirisom nekih starih, tajnih i tuđih ljubavi“.
Priredila: A. POPOVIĆ
