Piše: Blažo SREDANOVIĆ
Ovaj broj stalno raste zahvaljujući moćnoj propagandi proizvođaca oružja, Nacionalnom Udruženju vlasnika vatrenog oružja (“Nacional Rafle Association-NRA”), koje se opire svakoj kontroli i, vjerovatno pogrešnom, ali široko rasprostranjenom mišljenju da američki Ustav garantuje svakom građaninu posjedovanje i nošenje bilo kakvog vatrenog oružja, pa i onog koje je isključivo namijenjeno za ratne svrhe.
Ova opsesija oružjem ima duboke korijene u američkoj istoriji i tradiciji.
Jedini zakon ono što je nošeno o pojasu: Poslije pobune kolonista u Bostonu, koja faktički predstavlja početak američke revolucije, Engleska je uspostavila kompletan embargo na isporuku oružja, pa su kolonisti počeli sami da ga proizvode. Najuspješniji je bio Samuel Kolt. Njegov revolver sa rotacionim cilindrom ubrzo potiskuje duge puške muskete i postaje najpopularnije i legendarno oružje u američkoj istoriji, mit i simbol neprevaziđenog kvaliteta. Kolt još za života postaje nacionalna ikona i među deset najbogatijih Amerikanaca svojeg doba. Proširio je proizvodnju u Evropi, a pravio je i specijalno dekorisane modele sa inicijalima i poklanjao ih evropskim monarsima, pa i ruskom caru Nikolaju.
Sredinom XIX vijeka pojavljuju se i drugi proizvođači serijskog vatrenog oružja raznih tipova, kao Sharps, Remington i Smith&Wesson. Federalna Vlada ulaže veliki kapital u ove kompanije, koje se naglo šire i masovno proizvode oružje i za izvoz. Amerika postaje vojna sila, i na početku je geo-političke i ekonomske ekspanzije, koja traje neprekidno sve do danas. Jedan političar u kampanji za guvernera 1850. godine poručuje: “Naša mlada nacija počela je da sanja o slavi i imperiji. Despotizam će umrijeti, a sloboda i red postaće zajedničko blago čovječanstva. Američki uspjeh i institucije Nove republike prestavljaće trijumf anglo-saksonske rase”.
Većina vojnog oružja iz građanskog rata, bez kojeg se Unija ne bi održala, završilo je u rukama građana. Poslije demobilisanja mnogi naoružani ratni veterani kreću prema Zapadu, đe Kolt revolver postaje apsolutno nužno oružje u novom stilu ratovanja na osvajanju novih prostora. “Ta linija na Divljem zapadu,koja se stalno pomjerala i u susretu civilizacije i divljine rodno je mjesto američkog karaktera, a isto tako i izvor američkog impulsa za nasilje, u stalnoj opasnosti za život od ljudi izvan zakona, Indijanaca i divljih zvijeri. Ono sto je za Japance mač samuraja to je postao revolver za Amerikance”, piše jedan istoričar.
Jedini zakon je bio ono sto je nošeno o pojasu, a što je kasnije Holivud još više uveličao prikazujući kauboja kao osobu obdarenu vrlinama (”good guy”). To je gotovo mitska figura sa romantičnim imidžom. Naoružani vitez na konju, a vještina sa kojom barata oružjem učinili su ga opasnim, ali samo protiv ubica, bandita i kriminalaca koje on ubija, ali uvijek opravdano i pravedno, kao što to znamo iz filmova.
Međutim, u realnosti, kako to stoji u izvještaju jednog kongresmena iz 1870. godine: ”Kauboj je pouzdan u obavljanju teških poslova kad je trijezan, ali zloban i opasan kad je pijan. Teroriše mirne ljude, zaradu rasipa na kocki, alkoholu i po bordelima. Još kad su u grupi postaju banda desperadosa, koji sprovode bezakonje sa svojim pravilima ponašanja i brutalnost, koju lokalna vlast ne može kontrolisati”.
Korijeni su im u španskim doseljenicima- farmerima, koji su doveli konje i goveda na američki kontinent a bili su poznati po njihovim vještinama u rukovanju lasom. Obično su to bili mladi ljudi lutalice, osjetljivi i uvijek spremni da dokazuju svoju ličnu hrabrost i izuzetnost. Najpoznati je bio “Buffalo Bill- Cody” koji je iz obijesti ubijao u jednom danu na stotine bizona, od čega je kasnije kao “showman” pravio uspjesne predstave. I umjesto da se njegov imidž Divljeg zapada prihvati kao parodija on je postao američki arhitip.
Oružje u centru iskustva i tradicije nacije: Holivud je sredinom prošlog vijeka proizveo više od hiljadu filmova iz perioda ekspanzije farmera, najčešće kroz personifikaciju Džona Vejna, kultne zvijezde vesterna, sa njegovom Winchester puškom za koju se kaže da je osvojila Zapad, i sa dva Kolt revolvera o pojasu.
Istorija Amerike ne može se iskazati bez centralnog mjesta koje oružje zauzima u iskustvu i tradiciji nacije, đe je sadržan pionirski duh, ljubav za slobodu, individualizam i nezavisnost. Oružje je fetiš koji se obožava, pa i danas na farmama i u ruralnim oblastima dječaci idu u lov prije desete godine, praktikuju gađanje u metu, i hvatanje lasom dok je njihovim vršnjacima u gradovima hobi tenis, golf i košarka.
Rasizam je igrao centralnu ulogu u evoluciji zakona o oružju, koje je bilo striktno zabranjeno čak i slobodnim bivšim robovima. Notorni rasisti u organizaciji Ku Klux Klan, koja je osnovana poslije građanskog rata, zahtijevali su razoružanje čak i onih Crnaca koji su se borili na strani Unije, jer su smatrani nepouzdanim i potencijalno subverzivnim. To nepovjerenje traje sve do danas, ne samo prema Crncima već i prema siromašnim, kojima se često izmisljaju razne pravne začkoljice, da bi im se osporilo posjedovanje oružja, kao sto su se Englezi ranije odnosili prema katolicima.
Kad je bio senator Džon Kenedi je predložio da se bar uvede ograničenje uvoza vojnog oružja iz drugih zemalja u Ameriku. Pet godina kasnije njega je ubio Lee Harvey Osvald iz italijanske vojne puške, koju je kupio za 20 dolara pod tuđim imenom! Porast kriminala i broj vatrenog oružja, se nastavlja. Slijedi ubistvo Martina Lutera Kinga i Roberta Kenedija. U ratu u Vijetnamu je poginulo 59 hiljada američkih vojnika, a u istom periodu u Americi broj nastradalih od vatrenog oružja dvostruko je veći!
Ukidanje svih restrikcija i kontrole oružja: Dolaskom Reagena za predsjednika, sa njegovom konzervativnom agendom i geslom: Federalna Vlada je problem a ne rješenje (“Government is problem not solution”) gotovo se potpuno ukidaju sve restrikcije i regulacije od strane federalne Vlade i to ne samo u odnosu na kontrolu oružja, od kojeg i on sam za malo nije stradao. Više od polovine oružja prodaje se na buvljaku, ili na izložbama novih modela, ili kroz prijateljsku zamjenu. Mijenja se vlasništvo gotovo bez ikakvog reda i kontrole. Teže je dobiti dozvolu za ribolov nego za pištolj. Registrovani potencijalni teroristi ne mogu kupiti kartu za avion, ali pistolj mogu nabaviti bez problema!? Čak i kad bi se uspostavio nekakav vid kontrole, problem bi bio kako konfiskovati makar i dio od toliko oružja od naroda.
Budžet za vojnu odbranu raste, dok za policiju opada. Zato često privatno plaćena policija čuva šoping centre i komercijalne i stambene enklave, ograđene visokim zidovima i zastićene alarmnim uređajima najnovije tehnologije, što finansiraju bogati vlasnici. Istovremeno su građani koji žive u oblastima punim nasilja prepušteni sebi. Federalni Biro ( FBI) formalno bi trebao da kontroliše da oružje ne dođe u ruke, nepunoljetnih, narkomana, mentalno oboljelih i onih koji su osuđivani, ali nedostaju, ili kasno stižu informacije iz država, pa nema dovoljno vremena za provjeru.
Širom Amerike niču divlje paramilitarističke grupe, koje sebe nazivaju milicijom. Imaju arsenale raznog oružja, vježbaju u gađanju i reklamiraju strategiju odbrane. Tvrde da je to početak revolucije u Americi. dolazi Armagedon i sa njim “Novi svjetski poredak, kada će Ujedinjene nacije preuzeti kontrolu američke armije, po nalogu engleske kraljice, a anglo-saksonski muškarac će postati ugrožena vrsta”.
Dešavaju se bizarna ubistva koja nekad liče na fikciju. Otac nije volio način kako mu žena prži jaja, pa je ubio nju, kćer i još tri gosta. Šestogodišnjak donese pištolj u školu i ubije djevojcicu koja sjedi do njega. Jedna razvedena žena posjeduje šest poluautomatskih pušaka sa magacinima sa preko stotinu metaka. Vodi sina redovno da praktikuju zajedno gađanje u metu. Jednog dana, taj dvadesetogošnjak, ubija prvo majku, dok je spavala, onda odlazi u školu koju je nekad pohađao i ubija dvadesetoro djece i šest odraslih, a onda sebe. Tijelo jednog djeteta od šest godina izrešetano je sa 11 metaka!- “ Rana na duši Amerike” - naslov je u jednim novinama.
Beskonačna debata sa ekstremistima kao akterima: Kosmopoliti nijesu uspjeli da demonizuju vatreno oružje i uzalud se pozivaju na stanje u drugim razvijenim zemljama. Statistika koju prezentuju porazna je za Ameriku: Prosječan broj ubistava godišnje, bez samoubistava, u Japanu, đe je svako oružje potpuno zabranjeno, kao suviše opasno za društvo, je 19, u Engleskoj 41, Australiji 43, Kanadi 151, Njemačkoj 269, a u Americi 11.078!
Decenijama se pojavljuje u javnost na stotine raznih prijedloga za regulaciju i kontrolu oružja, ali sve ostaje u sferi političkih igara i optuživanja između konzervativaca i liberala i demokrata i republikanaca. Neki prijedlozi se usvoje, ali čim se promijeni administracija sve se vrati na staro. Klintonova Vlada je zavela izvjesne kontrole sa rokom od 10 godina, a to Bušova administracija nije obnovila 2004. i sve je palo u vodu. Tako se Amerika zaplela u beskonačnu debatu u kojoj sve više ton daju ekstremisti sa obje strane. Obično se na to gleda kao na kulturni sukob između urbane i ruralne Amerike, ali je to u suštini duboka ideološka podjela. Nikad u zadnjih pedeset godina Amerika nije bila tako raspolućena na dvije antagonističke partije. Rađaju se i sumnje u opasnost od tolikog broja oružja u društvu koje ne može postići konsenzus u nicemu. Konzervativci najmanje ograničenje odbacuju kao totalno razoružanje građana. Posjedovanje oružja za njih simbolizuje afirmaciju samodovoljnosti, slobode, nezavisnosti i muškosti i kao pozitivnog odnosa čovjeka prema prirodi i istoriji. Uzrok kriminala vide u raspadu porodice, lijenosti i zavisnosti od socijalnih davanja, odgajanje djece sa jednim roditeljem, pa čak i u zabrani molitve u školama! Za njih nema mjesta za kontrolu u slobodnom društvu. Puška u ruci je posljednja linija odbrane protiv tiranije federalne Vlade.
Za liberale oružje je instrumenat nasilja i masakra, simbol većine onog što je negativno u američkoj kulturi: nasilje, agresija i muška dominacija. Upotreba je viđena kao ispoljavanje regresivnih i infantilnih fantazija. Smatraju da su korijeni kriminala u siromaštvu, nezaposlenosti, rasizmu i ogromnoj ekonomskoj nejednakosti. Tvrde da kontrola ne utiče na bilo kakve aktivnosti lovaca, sportskog streljaštva, ili na kolekcionare oruzja, već vuče jasnu crtu između odgovornih i neodgovornih vlasnika oružja. Naglašavaju da je ogroman problem TV program koji djeca gledaju. Dok napuni 16 godina dijete je u prosjeku eksponirano na desetine hiljada sati programa sa aktima nasilja i ubistava koji promovišu Rambo - tip heroja, a kojemu je glavni talenat ubijanje. Djeca se formiraju sa ubjeđenjem da je svijet koji im se prezentuje onaj u kome nasilje zauzima više pažnje, čak i respekta, nego mirni suživot. Medicinska Asocijacija Amerike u svojim publikacijama ističe da se radi o ozbiljnom zdrastvenom problemu naroda koji zahtijeva administrativne mjere, baš kao i zabrana pušenja. Za ljekare, koji treba da se brinu o onima koji su pod rizikom nasilje vatrenim oružjem je zdravstveno, legalno i etičko pitanje. Samo u zadnje dvije godine 95 škola imalo je problem sa oružjem.
Časopisi o oružju namijenjeni ženama: Predsjednik NRA kao najbolje rješenje predlaže da u svakoj školi bude po jedan policajac, ili naoružani čuvar, uz objašnjenje da je jedini način da se obuzda loš čovjek sa puškom, dobar čovjek sa puškom! (“The only way to stop a bed guy with a gun is with a good guy with a gun”). Za NRA se kaže da je sa svojih 4 miliona članova naoružano krilo republikanske partije. Poznati glumac Chalton Heston, koji se proslavio u ulozi Mojsija u filmu Deset Zapovijesti, kad je svečano izabran za predsjednika NRA pred mikrofonom teatralno, sa podignutom puškom u ruci saopštava da mu pušku mogu uzeti jedino iz njegovih hladnih mrtvih ruku (“Only from my cold, dead hands”). Ova organizacija je često u sukobu i sa policijom, jer su čak i protiv zabrane specijalne municije, koja probija pancir košulju koju policija često nosi (“Cop-Killer Bullets”) jer smatraju da je to trojanski konj ka ukidanju ličnih sloboda. Pozivaju se na neko bogom-dano pravo (“God-given right”) da posjeduju oružje, kao da je Bog pisao Ustav.
U posebnom časopisu za žene (“Women and Guns”) NRA populariše oružje među ženama, kao znak ravnopravnosti, ali su protiv izglasavanja jednakih primanja žena, koja su u prosjeku 70 odsto plate muskaraca. Ubjeđuju ih da je pištolj najsigurnija odbrana od silovanja. Međutim, po zakonu žena može ubiti onog ko je siluje, jedino ako je u smrtnoj opasnosti, ili ako su joj nanijete teške tkelesne povrede!
Jasno je i nesporno da je Ustavom predviđena mogućnost oružanog otpora federalnoj Vladi, ako bi se ova ikad pretvorila u despota i opresora, ali ne postoji saglasnost da li u tom slučaju naoružani građani djeluju u okviru lokalne milicije, ili se mogu samoinicijativno i slobodno organizovati i reagovati u grupama, po svom nahođenju. Vrhovni sud nikad nije razjasnio da li postoji ustavno pravo posjedovanja oružja u interesu samoodbrane od kriminala, ili kolektivne odbrane protiv tiranije i samovlašca što je fundamentalno pitanje. Ne iznenađuje da je Udruženje pravnika Amerike bilo raspisalo konkurs za najbolji esej o Drugom amandmanu Ustava, jer ga svako interpretira kako njemu odgovara.
Kontroverze Drugog amandmana: Pristalice kontrole smatraju da Drugi amandman samo daje pojedinim državama pravo da njeni naoružani građani mogu djelovati u okviru lokalne milicije, ali ne da svaki pojedinac ili grupa mogu da samoinicijativno preduzimaju akcije po svom nahođenju. Naglašavaju da nijedan vatreni pobornik Drugog amandmana, koji se protivi kontroli, nije protestovao zbog miješanja države u privatni život vlasnika kojem je auto registrovan, kao ni zbog polaganja ispita za dobijanje vozačke dozvole. Niti je bilo slučaja da se pristalice slobodnog nošenja oružja zalažu da se opasne droge slobodno prodaju bez ljekarskog odobrenja.
Protivnici kontrole interpretiraju Drugi amandman kao zaštitu individualnog interesa protiv popularnog koncepta opšteg dobra, jer svakom pojedincu daje pravo da samincijativno i slobodno raspolaže oružjem. Sam ili u grupi. Postavljaju pitanje da li društvo koje ne može zaštititi svoje građane od kriminalaca ima pravo i moralni autoritet da odredi narodu šta je dozvoljeno a šta nije za ličnu zaštitu. Neće ni da čuju što se dešava u drugim državama svijeta, jer u Americi, kako izričito naglašavaju, zakon i pravdu narod daje Vladi, a ne obratno. Jedan vojnik koji je ratovao u Iraku kaže: “Vlada mi je povjerila tenk kad sam se borio da branim državu, a sad hoće da mi oduzme moj pištolj sa kojim branim sebe, jer je policija neefikasna. Pozovite prvo policiju, pa hitnu pomoć, pa taksi,ili naručite da vam donesu picu iz restorana, pa da vidite ko će prije doći”!
Konačno Vrhovni sud Amerike 2008. godine po prvi put u istoriji donosi odluku da je svaka kontrola oružja suprotna Drugom amandmanu Ustava i daje se pravo svakom građaninu da posjeduje vatreno oružje u svojoj kuci. Jedan od sudija, Antonin Scalia, heroj poltičkih konzervativaca, čiji je glas bio presudan u donošenju odluke kaže: “Ustav je originalni dokumenat, a ne prazna flaša u kojoj možeš usuti bilo kakvu tečnost. Mi se moramo pitati kako su oni koji su Ustav pisali, tumačili i usvojili u to vrijeme, razumjeli jezik kojim je pisan. Ustav ne evolvira on sadrži statično značenje koje se ne mijenja.
Brojni psiholozi i sociolozi, koji su za opštu zabranu, navode da samo prisustvo vatrenog oružja u kući stimuliše ljude na nerazumne i nasilne akcije koje im inače nikad ne bi pale na pamet. Njihova hipoteza je da oroz (okidac) na pušci vuče prst, a ne obratno! “Triggers pulls the finger”, jer oružje pobuđuje emotivnu imaginaciju i sprečava inteligentno i racionalno razmišljanje. Ako nijesi spreman da nekome oduzmeš život ne drži pištolj, jer metak ne možeš zvati da se vrati- njihov je savjet.
“Iz razloga koji još treba da bude kompletno razumljiv Amerika i oružje čine zapaljivu smjesu. Baš kao što neki ljudi ne mogu piti alkohol a da se ne opiju, tako ni američki građani ne mogu odgovorno rukovati oružjem kao Švajcarci, Kanađani ili Izraelci”, piše jedan komentator.
“Subkultura nošenja vatrenog oružja ostaje najmanje razumljivom među mnogobrojnim subkulturama u etničkom mozaiku modernog američkog društva. Realistična opcija politike prema vatrenom oružju građana Amerike, koje će i dalje ostati u njihovim rukama, je da potencira i ohrabri odgovornu i razumnu upotrebu”- zaključuje u svojoj knjizi “Samuraji i Kauboji” David Kopel.
Prije blizu sto godina H.G. Wells je pisao: “Ljudska istorija sve više postaje trka između obrazovanja i katastrofe”. To nikad nije bilo tačnije nego danas.
Svuda, pa i u Crnoj Gori.
