S ogromnim iščekivanjem ideš na ultrazvučni pregled. Dječak ili djevojčica? U srcu uragan od različitih misli.
Ako bude dječak, biće ponos svojih roditelja. Snaga ove zemlje. Sunce moga neba. Utočište svojim sestrama i ženi koju bude odabrao. Sigurna luka svojoj ćerki. Zaštitnik svake žene na planeti.
Ako bude djevojčica, biće Ljubav. Biće ljubljena. Biće ljepotica. Biće drugarica isto tako divnim djevojčicama. Biće simpatija dječaku iz klupe. Biće sanjar. Maštaće o prvom poljupcu, prvom izlasku i neprospavanoj noći. Biće borkinja. Za slobodu i jednakost koja joj kao ženi pripada. Da odabere srednju školu i fakultet, jer ona NAJBOLJE zna šta želi da uči. Da odabere posao, jer ona najbolje zna čime želi da se bavi. Da odabere s kim će popiti kafu, a sa kim dijeliti svoju intimu. Svoje tijelo. Svoju dušu. Da odabere da rodi.
Da odabere da nikad ne rodi. Da odabere stil oblačenja. I stil života. A da niko zbog toga ne pomisli da joj može suditi.
Biće vizionarka misleći da će baš njena generacija promijeniti sve. Biće neshvaćena. Biće žena, u crnogorskom društvu.
Kao što od prvog daha nosiš teret očevog imena, njegovog poštenja i skromnosti, tako nosiš na ledjima epitet "žena u crnogorskom društvu."
Srijećeš se sa tom rečenicom, kao prekorom, kao kočnicom, kao preprekom već kao mala. "Daj igračku bratu, on je MALI. NE SMIJE puno da plače, NE valja se."
"Uči, da imaš sjutra za čarape. Da ni od koga ne zavisiš. "
"Ženska djeca su tuđa večera."
Porodica U KOJU IDEŠ kao formirana odrasla osoba, naziva se DOM, a kuća koja je (naravno) ostala svačija OSIM TVOJA, naziva se ROD.
Teret očevog imena, zamijeniš muževim. U tom društvu obaveznog pripadanja NEKOME, kako naučiti djevojčicu da bude JA. Da bude SVOJA.
Da vrijedi iako nije bila najbolji đak u odjeljenju. Iako je prerano imala prvog momka. Iako je počela da puši da bi bila prihvaćena u društvu sa 16. Iako je odabrala zanimanje koje se ne dopada njenim roditeljima. I dokonom komšiluku. I još dokonijoj široj porodici. Iako je slagala da spava kod drugarice da bi provela prvu noć u zagrljaju momka kojeg je odabrala da bude prvi. Da bude upamćen. Iako je obukla prekratku suknju, za današnje poimanje "dozvoljenog."
Da MOŽE da kaže NE, NE želim. I svom momku. I profesoru. I šefu. I svakome ko se usudi da dotakne njeno tijelo i njenu dušu, misleći da mu to pripada. Da se to podrazumijeva. Da je neko POMISLIO da ona HOĆE. NE znači NE.
Da može da kaže DA - karijeri, obrazovanju do kraja života, putovanjima, izazovima. Svakom pozivu. Da može da rukovodil, bude vojnikinja, inženjerka, političarka, ODLIČNO da vozi. Da može na svakom intervjuu za posao s ponosom reći "da, naravno da planiram da rađam", ako tako osjeća.
Da može da osjeća strah. Jer će u životu biti povrijeđena na najrazličitije načine. I da MOŽE da upre prstom u svakog ko se usudio da je oskrnavi u bilo kom smislu i izazove traumu koja se ne liječi lako ni u srećnim država, a kamoli u Crnoj Gori. Da može da kaže glasno ko joj je uništio djetinjstvo, mladost, život, nanoseći joj bol neopisivih razmjera. Najmanje fizički. Da bude hrabra, jer će pored svega što je već prošla golgotu, biti izložena javnom linču raznih moralista. I onih ponosnih sinova kojih su se roditelji odrekli, prodajući imovinu i dušu, ne bi li ih spasili. I onih "muškaraca" koji imaju iskustva sa fizičkim obračunom isključivo sa ženama. I onih "muškaraca" koji su rođeni u junačkim lozama koje brane, opet blateći žene koje ne poznaju po društvenim mrežama, hraneći ego tom ničim zasluženom pažnjom pratilaca. I onih muškaraca koji su "mislili" da ona hoće, jer je u kasnim satima bila negdje. Zar se to ne podrazumijeva?
I od ovog sistema, koji smatra da je žena koja je uspješna manje majka od one koja ne radi. I da žena ne može biti braniteljka svoje zemlje. Jer je pjesmom opjevano da je to posao za muškarca.
Biće označena. Biće nanovo i nanovo zlostavljena, na najrazličitije načine. Sve dok ostale žene ne nauče lekciju nametnutu crnogorskom društvu - da treba da ćuti. Da je sama kriva.
Da je SAMO žena.
I to žena, u SLOBODNOJ Crnoj Gori.
