Inženjerka vazdušnog saobraćaja Ivana Inić-Pavlović više od decenije gradi profesionalnu karijeru u jednoj od najzahtjevnijih i najodgovornijih oblasti savremenog saobraćaja. Porijeklom iz Herceg Novog, a sa adresom u Briselu, danas radi kao ekspertkinja za projektovanje i upravljanje vazdušnim prostorom u Evropskoj organizaciji za bezbjednost vazdušne plovidbe (EUROCONTROL), gdje se bavi planiranjem događaja koji utiču na tokove saobraćaja i ukupni kapacitet evropske vazdušne mreže.
Iza nje su godine rada u belgijskoj kontroli letjenja, kao i obrazovanje stečeno na Saobraćajnom fakultetu u Beogradu, na smjeru za vazdušni saobraćaj i transport.
U razgovoru za Portal Analitika, Inić-Pavlović otkriva motive za ulazak u ovu profesiju, kao i izazove i odgovornosti sa kojima se svakodnevno susrijeće i svime što nosi ovaj poziv.
Letjenje kao inženjerski vrhunac
Govoreći o tome šta je presudno uticalo na njen profesionalni izbor, ističe da je odluka sazrijevala postepeno.
„Više faktora je uticalo na moju odluku. Pred kraj srednje škole shvatila sam da mi leže prirodne nauke i da želim da se bavim inženjerskim pozivom“, kaže ona.
Dodaje da ju je privlačila ideja da se upusti u oblast koju tek treba da upozna.
„Htjela sam da se školujem za profesiju o kojoj znam malo, jer mi se tada činilo da osnovne studije treba da provedem izučavajući oblast o kojoj malo znam, a u kojoj mogu mnogo da naučim“, navodi sagovornica Analitike.
Od svih inženjerskih disciplina, izbor je vrlo brzo pao na vazdušni saobraćaj.
„Od svih inženjerskih fakulteta, najviše mi se dopala ideja da studiram vazdušni saobraćaj. Letjenje mi se i tada, kao i sada, činilo kao inženjerski vrhunac“, naglašava Inić-Pavlović.
Posebno mjesto u njenom profesionalnom usmjeravanju imalo je i jedno srednjoškolsko iskustvo.
„Takođe, kada sam donosila odluku o budućoj profesiji, poslušala sam savjet svoje profesorke filozofije iz srednje škole“, prisjeća se ona.
Kako pojašnjava, taj savjet ju je naveo da razmišlja dugoročno.
„Ona je jednom prilikom rekla da je važno da pokušamo da zamislimo da li sebe vidimo u toj profesiji na duže staze i da li je to struka koja će nas motivisati da napredujemo ili ona koja će nas ograničavati“, ističe sagovornica Analitike.
S obzirom na to da nije imala neposredan kontakt sa ljudima iz struke, informisala se na druge načine.
„Savjet je bio i da razgovaramo s nekim iz te oblasti, ali pošto ja nisam poznavala nikoga iz struke, čitala sam razne forume i pokušavala da se informišem o mogućnostima i ograničenjima koja takva profesionalna orijentacija nosi“, kaže Inić-Pavlović.
Put izazova i ostvarenih rezultata
Odlazak iz Herceg Novog na studije, a potom i selidba u Brisel, donijeli su niz izazova, kojih tada, kako priznaje, nije bila u potpunosti svjesna.
„To je prosto nemoguće unaprijed sagledati“, ističe ona.
Njena očekivanja u tom periodu bila su, kako kaže, prilično skromna.
„Željela sam da odradim studentsku praksu i da na osnovu svog zalaganja dobijem preporuke za zaposlenje“, navodi Inić-Pavlović.
Kroz cijeli proces vodila se jednostavnom, ali čvrstom idejom.
„Vodila sam se idejom da se predan rad kad-tad isplati i da je ulaganje u sebe uvijek dobra investicija“, naglašava naša sagovornica.
Period prilagođavanja novoj sredini bio je intenzivan i višestruko kompleksan.
„Istovremeno sam radila, završavala master studije, učila novi jezik i pokušavala da se integrišem“, pojašnjava Inić-Pavlović.
Iako izazova nije manjkalo, jasan cilj je, kako kaže, pomagao da istraje, a kroz određeno vrijeme i da vidi konkretne rezultate.
„Na tom putu ima mnogo izazova, ali kada postoji jasan cilj na horizontu, onda nije teško održavati pravac. Kasnije su se moje zalaganje i trud i materijalizovali, prvo u vidu ponude za prvi posao, zatim drugi, i tako redom“, navodi naša sagovornica.
Bezbjednost, kapcitet i odgovornost
Danas se u okviru svog posla bavi i planiranjem velikih vojnih vježbi koje imaju direktan uticaj na civilni vazdušni saobraćaj, što zahtijeva precizno usklađivanje različitih interesa.
„U praksi to znači svakodnevno balansiranje između dva jednako legitimna interesa: bezbjednosnih zahtjeva država i operativnih potreba avio-kompanija i miliona putnika koji se oslanjaju na bezbjedno, redovno i efikasno odvijanje vazdušnog saobraćaja“, objašnjava Inić-Pavlović.
Proces planiranja, kako navodi, podrazumijeva rad unaprijed, detaljne analize, a svaka odluka mora imati čvrsto uporište.
„Planiramo unaprijed kako bismo prepoznali potrebe vojnih vježbi i procijenili njihov uticaj na tokove civilne vazdušnog saobraćaja. Omogućavamo da vojni zahtjevi budu ispunjeni, ali u trajanju i obimu koji je stvarno potreban, uz minimalan uticaj na civilni vazdušni saobraćaj. Svaka odluka mora biti zasnovana na procjeni rizika, transparentnosti i racionalnim argumentima“, kaže sagovornica Analitike.
Na pitanje koliko je takav posao zahtjevan, odgovor je jasan.
„Vrlo zahtjevno, jer odluke imaju direktan pan-evropski utiču na različite aktere koji često imaju različite prioritete: države, aviokompanije, kontrolore i putnike“, navodi ona.
Uloga institucije u kojoj radi podrazumijeva neutralnost i balans, ali i stalnu pripravnost.
„Naš zadatak je da, uprkos tim razlikama, kao nezavisno civilno-vojno tehničko tijelo predlažemo rješenja koja su bezbjedna, proporcionalna i uravnotežena. To zahtijeva stalnu koordinaciju, analitičku preciznost i sposobnost da se u kratkom roku donesu odluke“, pojašnjava Inić-Pavlović.
Ističe i da se odluke nikada ne donose individualno.
„Ono što bih dodala je da u ovom sistemu pojedinac ne donosi odluku već se uvijek radi o zajedničkom odlučivanju na osnovu dostupnih informacija“, naglašava sagovornica Analitike.
Generacijski otpor prema novom
Na pitanje o eventualnim predrasudama tokom karijere, potvrđuje da su postojale, ali ih stavlja u širi kontekst.
„Da, jesam se susrijetala sa tim, ali ne nužno zbog toga što sam žena u tehničkoj profesiji“, ističe Inić-Pavlović.
Kako objašnjava, otpor često dolazi sa drugih strana.
„Mislim da uvijek postoji određena doza zaziranja kada dolazi do promjena ili kada se zapošljavaju novi ljudi“, navodi ona.
Posebno ukazuje na generacijski jaz, obrazac koji se ponavlja.
„Ono što sam primijetila jeste da starije generacije često imaju određeni stepen skepticizma prema mlađim kolegama. Tako je bilo kada sam se ja zapošljavala, a tako je i danas“, kaže Inić-Pavlović
Ipak, naša sagovornica u mladima vidi veliku snagu.
„Mladi ljudi su sjajni i uvijek donose novu energiju, svjež pristup i dobre ideje“, smatra ona.
Tehnološki napredak, kako kaže, ide u njihovu korist.
„Tehnologija brzo napreduje, a upravo su mladi ti koji najbrže prate tehnološke trendove“, ističe Inić-Pavlović.
Uslovi rada ključni za ostanak mladih ljudi u profesiji
U konačnici, kako ukazuje, proces se prirodno stabilizuje.
„Na kraju svako pronađe svoje mjesto i svrhu u kolektivu, a te međugeneracijske razlike s vremenom se smanjuju i uspješno prevazilaze“, navodi sagovornica Analitike.
Govoreći o tome šta Crnoj Gori nedostaje da bi mladi lakše ostajali u tehničkim profesijama, naglašava ograničenja ličnog iskustva, ali da postoji univerzalna poruka.
„Iako nikada nisam radila u Crnoj Gori i zbog toga ne mogu neposredno da komentarišem profesionalne okolnosti svojih kolega u zemlji, mogu govoriti iz ličnog iskustva i posmatranja šireg okruženja u kojem danas živimo“, kaže ona.
Prema njenom mišljenju, ključ nije samo u privlačenju mladih.
„U savremenom profesionalnom okruženju, osim što je važno motivisati mlade ljude da uđu u određenu struku, jednako je važno pronaći način da se oni u toj struci zadrže“, ističe Inić-Pavlović.
Nove generacije, dodaje, imaju drugačije navike i očekivanja.
„Današnje generacije veoma brzo savladavaju nove tehnologije, lako se informišu o mogućnostima u drugim oblastima i nisu nesklone promjeni profesije kada osjete da negdje drugdje mogu brže napredovati ili ostvariti bolje uslove“, navodi Inić-Pavlović.
Zato su, smatra, uslovi rada presudni.
„Zbog toga faktori poput unapređenja uslova rada, jasno definisanih mogućnosti napredovanja, kontinuiranih stručnih obuka, prilika za putovanja i međunarodnu saradnju imaju ključnu ulogu u zadržavanju stručnog kadra“, naglašava ona.
Takvo okruženje donosi dugoročnu stabilnost.
„Takve okolnosti ne samo da motivišu, već i stvaraju osjećaj profesionalne vrijednosti i stabilnosti, čineći radno okruženje privlačnim i dugoročno održivim“, dodaje Inić-Pavlović.
Sagovornica Analitike osvrće se na sopstveni profesionalni put i ono što danas, sa ove vremenske distance, vidi kao najveći uspjeh.
„Profesionalno gledano, smatram da je moj najveći uspjeh to što sam od prvih pripravničkih dana do danas gradila čvrst profesionalni integritet, a sada svoj rad zasnivam na ekspertskom znanju i odgovornosti“, ističe Inić-Pavlović.
Važnim smatra i način na koji predstavlja Crnu Goru.
„Trudim se da svoju zemlju predstavljam na najbolji način tako što savjesno obavljam posao, komuniciram s uvažavanjem prema svim sagovornicima, poštujem pravila zajedničke profesionalne kulture, te pokazujem kolegijalnost i spremnost da pomognem drugima“, navodi ona.
Budite radoznali, vrijedni, otvoreni i hrabri
Mladima koji razmišljaju o sličnom putu upućuje jasnu poruku.
„Moja poruka mladima jeste da ne postoji “savršen izbor” te da većina životnih odluka podrazumijeva određeni stepen kompromisa, a na nama je da odredimo koliko kompromisa smo spremni da napravimo“, smatra Inić-Pavlović.
Put, kako kaže, rijetko ide tačno onako kako ga zamišljamo, ali da to ne treba da obeshrabruje.
„Ne želim da ostavim utisak da je ovo težak poziv niti da treba odustajati. Naprotiv, želim da motivišem mlade da istraju u svojim odlukama. Nije uvijek sve onako kako smo zamišljali, ali na nama je da oblikujemo put kojim idemo“, ističe sagovornica Analitike.
Zato njen savjet mladima ostaje jednostavan i univerzalan.
„Da budu radoznali, vrijedni, otvoreni i hrabri”, poručuje Inić-Pavlović.
