Kada jedan od top 10 sportista današnjice, nakon još jednog osvojenog trofeja koje kontinuirano niže do granica nemogućeg, u pobjedničkoj egzaltaciji odabere hegemonistički, ultraški etnonacionalizam kao kontekst za slavlje, onda je to fenomen mnogo veći od same legende o tom sportisti.
Đoković je stao na stranu antivrijednosti zbog kojih ga ne može abolirati ni još 1.000 osvojenih grend slemova
Sve globalne ikone svijeta sporta, popularne umjetnosti, zabavne industrije i medija pripadaju svima. Oni su privatni kućni totemi. Objekti za obožavanje.
Oni su talentom, a na krilima masmedija lansirani u status superstara. Postaju bilbordi, hodajuće reklame, na čijim leđima vise okačeni brendovi.
I ok, to je logika ovog svijeta i njegov mehanizam - najboljim među nama se u ruke stavljaju mikrofoni i oni postaju moderni "propovijednici", sugerišu nam koje patike da nosimo, čime da se brijemo, na što da mirišemo, šta da jedemo, itd.
Međutim, ono po čemu je Đoković drugačiji od drugih (osim što je među trojicom najboljih u tenisu ikad) jeste to što je on uzeo mikrofon da bi izgovarao opasne stvari i slao opasne poruke. Od antivakserske "mesijanske" uloge koju je, uzgred, započeo nakon što je razotkriven u falsifikovanju dokaza o vakcinaciji da bi igrao na turniru, do najvećeg međunarodnog promotera "lokalne" balkanske konkvistadorske politike znane kao "srpski svet".
Svjetska olimpijska organizacija, fokusirana na mega sukobe liberalne i konzervativne raspolućenosti svijeta koji nagađa šta se sportistkinjama nalazi između nogu, ostala je sasvim gluva i nijema za način na koji je Novak Đoković proslavio svoju olimpijsku titulu.
U pjesmi "Veseli se, srpski rode" nedvosmisleno se poziva na osvajanje nesrpskih teritorija, vrijeđa elementarno nacionalno osjećanje crnogorskih građana i izaziva osjećanje straha od nestabilnosti.
Ostaje prava enigma zašto je sportista tog formata, čiji rezultati pripadaju svjetskoj baštini, odlučio da se začauri u lokalni neonacistički ideološki okvir, ako znamo da su drugi veliki teniseri njegovog ranga bili neprikosnovene kosmopolite, afirmišući suštinsku vrijednost sporta, a to je MIR.
Rusija ne učestvuje na ovim Olimpijskim igrama upravo iz razloga invazije na tuđe teritorije, tuđu državu, tuđu kulturu.
Đokovićeva sportska genijalnost sa sobom nosi i odgovornost. Međutim, njega na odgovornost sa zvaničnih adresa niko nije ni pozvao. Ni Međunarodni olimpijski komitet, niti država Crna Gora. Naprotiv, umjesto protesta uslijedile su čestitke.
52
Volio bih da sam u prilici da u Novakovim pobjedama uživam kao u pobjedama momka "odavde" koji je pokorio svijet i uradio nemoguće. Umjesto toga, Đoković je stao na stranu antivrijednosti koje ga definišu kao javnu ličnost i zbog kojih ga ne može abolirati ni još 1.000 osvojenih grend slemova.
Žao mi je, Nole… čestitam na uspjesima, ali se srpski barjak na Rumiji viti neće. Kao ni u Prizrenu. Čak ni dogodine.
