Kada minu državni praznici, u nama uvijek ostane praznina. Kada prođu zastave, muzika i euforija, čini se da stvarnost vidimo jasnije. Realnost nas lupi po čelu, kao u nekom mamurluku.
Čini se kao da nam i sam praznik, već dan kasnije, djeluje kao podmukli sedativ, poslužen uz kafu iz mračnih kuhinja aktuelnih gospodara: „Dajte im pjesme i zastave, da lakše podnesu stvarnost.“
Ako nam je namijenjena sudbina da snažnije branimo osnovnu tekovinu Evropske unije od samih Evropljana - antifašizam - neka nam bude. Ne bi nam bio prvi put
A kada se zastave upetljaju na vjetru i izblijede na suncu, pa od državnog simbola preko noći postanu suvišan postpraznični rekvizit o kojem više niko ne brine, nama postaje jasno: ništa nije gotovo. Za Crnu Goru nikada nije gotovo. To je prokletstvo vječite borbe - i u milenijumskoj istoriji nastajanja i nestajanja, i u budućim bitkama za opstanak, sve uz poklič: „Da je vječna!“
I zaista, nikada naša trenutna stvarnost nije bila očiglednija nego u ovom gorkom aftertaste-u nakon 21. maja i 13. jula. Dočekali smo jubilej - dvadeset godina nezavisnosti - i još jedan Dan državnosti, sa gradovima okićenim sa po dvije zastave.
Decenijama smo čuvali antinacionalistički, građanski i autentično evropski supstrat Crne Gore, da bi danas našu ideju evropskim zvaničnicima isporučivali njeni najveći i tradicionalni protivnici.
Da li je to naša pobjeda ili naš poraz?
Neko će reći da se isti obrazac u političkoj istoriji već dogodio devedesetih, kada su najveći protivnici Liberalnog saveza preuzeli njegov narativ. Međutim, taj narativ je tada postao zvanična državna politika. Uz kompromise koji su nekada bili manji, a nekada veći, nekada prihvatljivi, a nekada neprihvatljivi, ipak je postao politika koja je Crnu Goru dovela do nezavisnosti. Pa će neko danas opet reći da je pred nama viši cilj i civilizacijska misija - članstvo u Evropskoj uniji.
Međutim, mi sebi moramo postaviti pitanje: po koju i koliku cijenu? Zar danas nijesmo mudriji? Zar konačno ne razumijemo da nema kompromisa oko suštinskih vrijednosti?
Jer antifašista se ne može biti djelimično. Zločin u Srebrenici ne može se osuđivati umjereno. Svako „ali“ iznova nas je osuđivalo na trojanske konje sopstvenih antivrijednosti.
Na kraju krajeva, ovo je uvijek bilo naše, unutrašnje državno pitanje, koje moramo riješiti mi i samo mi. Nema te eksterne birokratije, pa bila ona i briselska, koja može presuđivati o kulturi i identitetu jedne nacije mimo volje i svijesti sopstvenog naroda.
Sve drugo je krajnje degutantno. I neumjesno.
I dok posljednjih dana čujemo stidljiva šaputanja o kompromisima vlasti i opozicije, sklopljenim tokom noćnih pregovora kod šefa Delegacije Evropske unije - o dva jezika, dvije zastave i „intervencijama“ na Jezerskom vrhu - mi moramo donijeti odluku.
Da li ćemo dozvoliti da se u Evropsku uniju integrišemo samo kao teritorija ili kao narod sa jasnim vrijednostima koje nas definišu, sa autentičnom, a ne revidiranom kulturom i istorijom?
Na tome moramo insistirati po svaku cijenu i u svakom trenutku. Jer skretanje sa tog puta znači konačno napuštanje ideje o tome ko smo i što smo.
Zar danas nijesmo mudriji? Zar konačno ne razumijemo da nema kompromisa oko suštinskih vrijednosti?
Ako nam je namijenjena sudbina da snažnije branimo osnovnu tekovinu Evropske unije od samih Evropljana - antifašizam - neka nam bude. Ne bi nam bio prvi put.
Zato je put pred nama delikatan. Na svakom koraku moramo jedni drugima jasno ukazivati što znači pomirenje, a što trgovina. Što znači kompromis, a što kapitulacija. Što znači evropska integracija, a što brisanje sopstvenog identiteta. Što znači politička pragmatičnost, a što izdaja temeljnih vrijednosti.
I na kraju, imajući u vidu istorijsku repeticiju, upornu poput prokletstva, moramo se zapitati: moramo li ponovo ustupiti svoje autentične ideje njihovim protivnicima zarad nekog „višeg cilja“?
Moramo li opet „poginuti“ da bi naša ideja nastavila da živi? Možemo li ikada vjerovati onima koji nam tu ideju kradu da će je dosljedno sprovesti? Naravno da ne. Nikada.
