U redu je ne biti u redu. Fraza na koju sam u posljednje vrijeme naišla mnogo puta: na flajerima i plakatima sa savjetima, u djelovima razmišljanja i, neizbježno, kao hešteg (činjenica da je to naslov hvaljene korejske drame vjerovatno se zbog toga posebno istakla).
Da li je to tako? Mislim, da li je u redu? Jedini dobar odgovor na ovo je da bi tako moglo da bude. To u velikoj mjeri zavisi od vaše definicije. Kada je riječ o mentalnim bolestima, ljudi pretpostavljaju da je u redu razgovarati sa drugima o svojim problemima, da ne bi trebalo da budete osramoćeni, niti kažnjeni zbog toga, i sa ovim sam u potpunosti saglasna.
Ali razgovor o mentalnim bolestima nije lijek, jer će možda biti potrebno više od razgovora. Mnogo je dobronamjernih kampanja koje podstiču otkrivanje bolesti; problem je u tome što ih uvijek ne prate resursi neophodni za stvarno pomaganje ljudima. I, da budem iskrena, nijesu svi ljubazni. Neki ljudi će razgovarati o svojim problemima, a će naići na sram, neprijateljsko raspoloženje, pa čak i ravnodušnost.
Iz perspektive mentalnih bolesti, šta zapravo znači ne biti u redu? Na društvenim mrežama se široko prihvataju neke vrste mentalnih bolesti, često uz veliku saoksjećajnost. Ali mnogo toga, iako ne sve, usmjereno je na one koji mogu da zatraže pomoć, na one koji su zaista zaista bolesni, ali može i treba da im bude bolje.
Postoje ljudi koji se neće oporaviti od mentalne bolesti ili će to biti samo djelimično. Oni su tragedija psihijatrije i oni zbog kojih ljudi prelaze na drugu stranu ulice da bi ih izbjegli. Ne zato što su opasni, već zato što su različiti
Trebalo bi da znam, budući da sam jedna od njih – moje zdravlje možda neće biti savršeno između epizoda bolesti, ali nema sumnje da mogu da funkcionišem na visokom nivou. Govorila sam i pisala o svojoj bolesti kako bih podigla svijest, a takođe i probudila nadu. Kada mi je bilo loše, mislila sam da mi možda neće biti bolje. Ali sada znam da vjerovatno hoće, iako će rizik od recidiva uvijek biti oblak u mom životu.
Želim da ljudima dam nadu, ali realno ne mogu da im pružim sigurnost. Ne postoji garancija da će njihova bolest ići istim putem kao i u mom slučaju, pa sve što mogu je da izložim svoju priču i slušam druge. Kao psihijatar mogu da iznosim činjenice i brojke; kao osoba mogu samo da pričam priče i pokažem šta bi moglo biti moguće.
Postoje ljudi koji se neće oporaviti od mentalne bolesti ili će to biti samo djelimično. Oni su tragedija psihijatrije i oni zbog kojih ljudi prelaze na drugu stranu ulice da bi ih izbjegli. Ne zato što su opasni, već zato što su različiti – neprilagođeni, glasni, neobično odjeveni, razgovaraju sa stvarima koje ne možemo da vidimo.
Šizofrenija i njene varijante su bolesti koje karakteriše psihoza, što može značiti gubitak kontakta sa stvarnošću, halucinacije i zablude. Može se liječiti antipsihotičnim ljekovima, a nekim ljudima će biti bolje.
No, neki neće reagovati ili će se problemi i dalje ponavljati, a mogu da razviju i druge simptome poput apatije i nedostatka motivacije. Kakav mora da izgleda život u takvom svetu, gdje niko ne može da razumije vaša iskustva, pa čak ni da vam povjeruje?
Postoje i drugi. Vidim one koji su zavisni od droge i alkohola, a mnogima nije bolje iako razgovaraju o svojim problemima, čak i posežu i traže pomoć.
Neki dan,prošle sedmice, na poslu razgovarali smo o svima nama poznatima koji su sada mrtvi. Znam da smo pomogli drugima, ali to i dalje slama srce. Za mnoge od njih to nije bilo u redu, jer im se često odgovori gnušanjem kada zatraže pomoć, posebno ako u to vrijeme i dalje.
Ipak je to cijela poenta. Neki ljudi ne mogu da traže pomoć i razumijevanje i zavise od dobrote drugih.
U redu je ne biti u redu ako tražite pomoć na pravi način, a ponekad i ako ste prava osoba. Manje je u redu ako drugima zbog vas bude nelagodno.
Istina je da razgovor sa ljudima može da bude veoma terapeutski, ali ne liječi ozbiljne mentalne bolesti
Ono što može biti još gore je kada vam ljudi zapravo ne mogu pomoći, a ovo se odnosi i na profesionalce. Ljekarima, medicinskim sestrama i drugima je veoma teško ako osjećaju da ne mogu ništa da učine. Ponekad može biti lakše kriviti pacijenta jer ga to oslobađa, a to se dešava, posebno kada se ljudi ponašaju na težak način ili nanose štetu sebi.
Mislim da ću na ovo odgovoriti ovim: u redu je ne biti u redu, ali ovo još nije u redu. Drugim riječima – trebalo bi da bude u redu da priznate poteškoće, ali to ih zapravo ne negira ili rješava.
Istina je da razgovor sa ljudima može da bude veoma terapeutski, ali ne liječi ozbiljne mentalne bolesti. Ponekad pomislim da bi svu energiju koja podstiče ljude na razgovor možda bilo bolje usmjeriti u poboljšanje pomoći i usluga koje su ljudima potrebne da bi se poboljšali ili da bi živjeli sa svojom bolešću. Koja je svrha razgovora s nekim, samo da biste utvrdili da ćete na liječenje i terapiju morati da čekate godinu?
Nikada nije u redu da ljudi ili njihove porodice imaju ozbiljne mentalne bolesti i ne bi trebalo da ih to stigmatizuje. Ali mislim da i dalje postoji velika razlika u tome koje se bolesti smatraju prihvatljivim i da moramo prepoznati svoje reakcije na čitav niz problema.
Čini se da u ljudima postoji ugrađeni strah od drugog ili drugačijeg; ovo je dobro prepoznato u mnogim sferama, uključujući psihijatriju.
Nijesam sigurna da to možemo da eliminišemo – možda je u proteklim vremenima moglo biti poput zaštite – ali to moramo prepoznati i pogledati u sebe. Stigma se hrani poricanjem i neznanjem i skrivanjem onoga što je manje prihvatljivo.
Mnogi od nas imaju loše mentalno zdravlje, ali neki i više od drugih. Ovim ljudima je potrebno priznanje i podrška resursima, a ne floskule. Mislim da već znaju da nijesu dobro.
* * * * *
Autorka Rebeka Lorens je Guardianova psihološka konsultantkinja
