U svakodnevnom životu, kada vidim nekoga ko izgleda srećno, očekujem da se i on tako osjeća. Ne mislim posebno o tome – to je refleks. Nehajno bacim pogled na nasmijano lice i uvjerim se da je sve u redu. Potreban je svjestan napor da se podsjetim na činjenicu koju psihijatri vrlo dobro znaju na intelektualnom nivou, ali bi možda trebalo da prepoznaju i više: veselo ponašanje može duboko obmanuti.
Koncept „srećnog“ depresivnog poznat je u umjetnosti i životu, sa primjerima od Paljačija do Robina Vilijamsa. Čudno je i pomisliti na to da ljudi mogu biti veoma depresivni, sa svim iscrpljujućim simptomima koje to povlači, a da ipak to uspijevaju da sakriju, ponekad čak i od porodice.
Da li je njihova depresija toliko stvarna ili validna, jer uspijevaju da odu na posao, da se nasmijeju, čak i da bace šalu? Mislim da jeste. Može doći do trenutka kada će i srećni depresivac pucati, nesposoban da i dalje održava tu fasadu. No, da li to znači da manje pate kada omeškaju? Ne: zapravo, napor da se održava izgled, težina pogrešno postavljenog osjećaja odgovornosti prema drugima, može biti jedan od najtežih aspekata mentalnog bolesnog zdravlja. Gubitak osmijeha može čak biti i olakšanje.
Sve ovo je važno za psihijatre, jer trošimo mnogo vremena na procjenu rizika. Sa ovim nemam nikakav argument, jer naravno želimo da spasimo ljude da sebi ne naštete i, mnogo rjeđe, naštete drugima. Procjena rizika nije tačna nauka i možda ćemo morati biti preoprezni kada ćemo je mnogi spasiti. Ponekad, uprkos svim našim naporima, griješimo.
Problem je u tome što procjena rizika postaje najvažnija, a kroz širi spektar usluga to može biti glavna svrha kontakta sa pacijentima. Nijedan zdravstveni radnik ne želi da podnese težak teret smrti, možda zajedno sa istragom i strahom od gubitka sredstava za život. Međutim, ovo nije samo želja da se izbjegne nevolja. Ne zaboravljamo ljude koji umiru; ne možemo trpjeti bol njihovih porodica, ali uvijek će biti žaljenja i tuge.
Kada sam saznala za depresivni poremećaj, čula sam za melanholiju. Čitala sam da ljudi postaju usporeni, izgledaju tužno ili ravno, pokreti su im teški. Razgovaraju tiho, često sa prazninama. Ponekad su uznemireni. Njihov san je poremećen, mogu jedva da jedu, a misli su im crne. Svi smo vidjeli ovakve ljude, a često im je i loše. Ali šta je sa nasmijanim depresivnim osobama?
Neuredan izgled može biti znak depresivne apatije. Ali to takođe može biti normalno za tog pacijenta. Osim toga, može postojati veliki pritisak da izgledate razumno, uključujući i odlazak kod ljekara ili psihijatra. Dobra prezentacija ne znači nužno da je sve u redu
Procjena njihovog rizika može biti složenija: rigidni pristup može navesti psihijatra da vjeruje da je zanemarljiv i kad zabilježi izgledaće zanemarljivo. Ali širi, manje fokusirani razgovor mogao bi otkriti više. Psihijatru je naprosto teško, sa ograničenim vremenom, da to postigne.
Moje lično iskustvo je sigurno da ono što vidite nije uvijek ono što dobijete. Osjećala bih se depresivno i pre nego što moj izgled to pokaže. Ako u to vrijeme kažem da se osjećam depresivno, odgovor će biti: Pa, izgledaš dobro, izgledaš stvarno dobro. Znam da ljudi žele da mi bude dobro, tako da to često nije više od toga, ali je prilično zbunjujuće. Kasnije se možda ne bih osjećati ništa lošije, ali ne bih se potrudila da se našminkam i čula bih: Izgledaš užasno. Ni to ne ohrabruje.
Svjesna sam da napor i dodavanje neke šminke mijenjaju način na koji me doživljavaju, a pacijenti se često kategorišu koristeći ovu vrstu vizuelnog stenograma. Međutim, postoje zamke. Neuredan izgled može biti znak depresivne apatije. Ali to takođe može biti normalno za tog pacijenta. Osim toga, može postojati veliki pritisak da izgledate razumno, uključujući i odlazak kod ljekara ili psihijatra. Dobra prezentacija ne znači nužno da je sve u redu.
Sve ove mjere opreza odnose se i na često dug proces oporavka. U depresiji može biti trenutak kada stvari počnu da se osjećaju bolje, kada postoji mali fragment misli koji kaže: Možda ću ponovo ozdraviti. Za mene je ovo jedno od najtežih vremena. Možda sam počela kao nasmijani depresivac i upala u klasičnu depresiju, ali šta sam sada? Savjet je, s pravom, često da prihvatite što više normalnosti, da vježbate, pokušavate da vidite ljude, radite stvari u kojima uživate.
Problem je što ove stvari ne možete da radite dok nosite depresivan izgled – nećete uspjeti, a one vam neće pomoći. Dakle, ako je neko dovoljno glup da kaže da dobro izgledam, a ovo krči moje i dalje trome misli, zaroniću u samooduševljenje. Osjetiću pritisak da se prevremeno vratim na posao i u normalan život.
Ne znam kako najbolje to riješiti; nažalost, moje lice ne mapira uvijek moja unutrašnja osjećanja i takvo stanje je često teže prilikom liječenja. A debljanje, koje je naizgled „veselo i srdačno“, još je jedno stanje koje se može pogrešno zamijeniti za vedrinu.
Zato se čuvajte lažnog prikaza osmijeha. Izgled je manje korisno dijagnostičko sredstvo nego što vjerujemo. Do trenutka kada mentalno oboljenje postane vidljivo, ono je i do tog trenutka narušeno. Lekcija – za psihijatre i za sve nas? Slušajte ljude; čujte šta kažu. Možda vam govore nešto što njihovo lice ne može da izrazi.
