Sinoć je u centralnoj knjižari Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica (ZUNS) održana promocija knjige „Božji dani“ autora Đorđa V. Gregovića.
Riječ je o zbirci priča koja je odabrana na prošlogodišnjem konkursu za vanudžbeničku literaturu, a koja je potom objavljena u ZUNS-ovoj biblioteci „Savremenik“.
Uvodeći prisutne u promociju, urednica izdanja Jadranka Đerković istakla je kako se radi o knjizi „o ljudima i životu, prostoru i vremenu, svakodnevici i njenim nevidljivim dubinama“.
„'Božji dani' donose priče koje su bliske i prepoznatljive, ali i univerzalne. One u sebi nose toplinu, ranjivost i snagu ljudskog postojanja. Kao urednica knjige želim istaći da je rad na rukopisu bio dragocjen proces. Moj urednički zadatak je bio da rukopisu dam jasnoću i ritam, da svaka priča ostane autentična, a da zbirka kao cjelina bude jedinstvena. Utoliko mi je bilo zadovoljstvo pratiti kako se ova zbirka oblikuje i stiče svoju konačnu formu. A kao čitateljki, još veće mi je zadovoljstvo da podijelim to dragocjeno iskustvo sa vama. Autor ove priče određuje kao priče iz provincije. Time jasno upućuje čitaoca na prostor naizgled marginalan, ali istovremeno snažno obojen lokalnim osobenostima, od mentaliteta i govora, do ritma života i sitnih običaja koji oblikuju svakodnevicu. No, provincija kod Gregovića nije tek geografska odrednica, već metaforički prostor ljudskog iskustva. Ona je pozornica na kojoj se ispisuju univerzalne teme, porodični odnosi, sudbinski lomovi, borbe za dostojanstvo i istrajnost u malim životnim pobjedama i porazima. U toj raznolikosti Gregović uspijeva da otvori pitanja unutrašnje provincije, stanja čovjekove svijesti, koje jednako može postojati u metropoli, kao u malom mjestu“, naglasila je ona.
Prema riječima književnika Nikole Nikolića, Gregović je u ovoj zbirci pratio onu Čehovljevu „da treba pisati tako da mislima bude široko, a riječima tijesno“.
„I odista, čitava ova knjiga naslanja se na taj spisateljski ideal. Gregović je uspio pronaći vlastiti jezik, koji se istovremeno može smatrati minimalističkim, ali i bremenitim usljed majstorski ukomponovanih slika, motiva, sintaksičkih prečica. On piše tako da vam se na kraju čini kako ste pročitali petsto stranica, a ova zbirka ih ima jedva stotinak. Rezultat je to brižljivo građene konstrukcije, u kojoj je svaki element presudan i u kojoj se niti jedna karika ne može smatrati suvišnom. Gregović ne dopušta sebi momente praznog hoda, tako učestale boljke kod savremenih pisaca. Oni kao da time omogućavaju sebi periode predaha, ali time se s druge strane potcjenjuju čitaoci. Gregović ih poštuje svojom permanentnom budnošću, ali i perspektivom koja im omogućava da budu aktivni sudionici pročitanoga, a ne neki nijemi posmatrači, imobilisani svjedoci. Tako njegov mali mediteranski Makondo, sa svim svojim divnim radostima i tugama, postaje i dio našeg svijeta“, ukazao je on.
Posjetiocima koji su bili u ZUNS-ovoj knjižari obratio se i autor „Božjih dana“.
„Ovu zbirku bih mogao nazvati prekorednom, jer se desila mimo plana, nakon knjige koja je sticajem okolnosti okončana, ali još nije ugledala svjetlost dana. Inspiraciju sam dobio vozeći jedne kišne noći malim primorskim mjestom, za vrijeme kovida, i snimajući prazan grad. Bio je to čudan doživljaj, filmičan. Bio sam iznenađen koliko mi se, tokom te čudnovate vožnje, javilo slika iz prošlosti. Zato među ovim pričama ima i onih koje su starijeg datuma, a koje su suštinski vezane za moj jug i mentalitet Mediterana. Na kraju sam došao do ideje da taj moj provincijski svijet postane tačka prepoznavanja, esencija jednog umjetničkog djela – kroz ljude, događaje, ali prije svega, kroz neobične sudbine pojedinaca. Ti pojedinci na svoj način nose svoje sudbine, a meni kao piscu je bilo zanimljivo da se 'zakačim' na njihovu ranjivost, jer sam bolje mogao opisati njihove borbe, iskušenja, manje ili veće tragike koje nas čine ljudima. Otuda i ta dinamika melodrame, koja dolazi iz naizgled sitnih životnih priča, a može dobiti i neke grandiozne, gotovo epske dimenzije“, zaključio je on.
