Visoka figura izašla je na glavna vrata italijanske kasarne Cialdini. Zamicala je kroz vijugave uličice dok su se prvi sunčevi zraci odbijali od laka njegovih dubokih crnih čizama. Gazio je oštro. Bijela ešarpa sa zlatnim grbom opasavala je uski struk, a na desnoj strani pridržavala je braon futrolu za revolver.
Zelenkasta uniforma bila je besprekorno zategnuta iako je izgnanički život ostavljao posljedice najviše u dušama, onih koji su morali napuštiti Crnu Goru. Emigrantski dani nagrizali su dušu Crnogoraca kao crv murvovo drvo. Strast za izgubljenom otadžbinom mogla je jedino nadoknaditi još strastvenija borba za njenu obnovu. Vojničkom krutošću sakrivao je sjetu koja je navirala s valovima koji su snažno udarali o tvrđavi Aragoneze s pučine Tirenskog mora.
Pola godine u tuđini trajali su čitavu vječnost. Sustizale su ga misli o ognjištu, kućnom pragu ali briga za ukućane prekidala mu je lijepe slike Crminice. Brzo se prenu, ne dade duši da mu nadvlada um. Dok se otresito kretao prema kasarni Menabrea, poviše crkve San Frančeska, pogledi mladih Italijanki upirali su se da vide lice ispod oficirske šapke na kojoj je sijao zlatni crnogorski grb s ukrštenim topovima. Gusti debeli brkovi, iako uredni nekako su divlje štrčali odavajući njegov hajdučki karakter. Nije se više ni sam sjećao kada je bio bez njih.
Iako njegovom oštrom oku nijesu umakli sakriveni pogledi vatrenih Gaetina, nije se obazirao. Ponosnog držanja, glave malo zabačene u lijevu stranu, čitavim bićem odzvanjale su mu riječi „da za sveti crnogorski barjak neće žaliti ni život dati“ koje je izgovorio još prije više od deset godina pred Vojnim stanom na Cetinju, kada je proizveden u čin artiljerijskog vodnika.
Prolazeći pored crkve htjede da uđe. Petrovdan je pomisli, valja se, ali nešto mu ne dade, kao da mu bješe dosta crkvenog metanisanja. Pružio je korak i za nekoliko minuta prošao 400 metara razdaljine od dvije kasarne koje je italijanska vlada ustupila za smještaj crnogorske vojske u egzilu.
Straža ga je pozdravila na ulazu, odmahnuo joj je bez većih formalnosti. Skinuo je šapku i rukom prešao preko snažne zift crne kose koja je izbijala sa svih strana. Ispod čela bile su neobično tanke obrve, potkošene s krajeva prema dolje, otvarajući prodorne oči iz kojih je kao svježa vulkanska lavra kiptala energija i istrajnost crpljena iz vjekovne nepokornosti njegovih predaka.
8Iza njegovog nepomičnog lica sakrivala se čelična volja, iskonska prodornost i vjera u davno zacrtane ideale za koje bješe gotov i glavu dati. Penjući se uz uske stepenice promišljao je o razlozima zašto ga je ovako rano komandant htio viđeti. Poznavajući komandanta još od zlog Božića i komitskih dana znao je da se nešto krupno sprema.
Stražar pred komandantovim vratima srete ga riječima da su svi već tu. U omanjoj kancelariji, opremljenoj skromnim inventarom od kojeg najskuplja bješe sablja više komandantove glave, na sredini prostorije, zateče veću grupu oficira, od kojih je s nekim bio prijatelj od ranije. Pozdravi ih sa: „Dobro jutro, Crna Goro“. Otpozdraviše mu veselo: „Dobra ti sreća“.
Prvo se uputi prema čovjeku koji je jedini sjedio u sredini. Jedva se viđelo od dima njegovo blijedo lice, osim brigadirskih epoleta na novom šinjelu, činjelo se da su dugački oštri brkovi zašiljeni prema gore jedino što je ostalo od nekadašnjeg komandanta Spuške brigade. Znaci bolesti bili su očigledni, uzimala ga je pod svoje. Blago poguren, venuo je tiho, ne obazirući se na neman koja ga je davila već nekoliko mjeseci.
Krenu da ustane opirući se o krajeve masivnog drvenog stola. Ađutant hitro reagova da mu pripomogne, ali mu ovaj odmahnu rukom i reče: „Ada kome ću jutros, ako neću ustati Marku Vučerakoviću, komitskom vođi i heroju crnogorskom“. Iako prilično skrhan bolešću, komandant snažno stisnu Markove debele prste, htio mu je dati do znanja da u njemu ima još dovoljno snage za ovaj podvig zbog kojeg ih je danas okupio u najvećoj tajnosti.
Marko salutira i odgovori mu na hvalu: „Vala i Marko bit spreman u po dana i u po noći na zapovijesti komandanta Andrije Raičevića“.
Marko počinu kapu sa strane i zauze mjesto za stolom na kojem je bila požućela mapa Kraljevine Crne Gore. Kad je viđe, osjeti da mu se vid zamuti od tečnosti koja odjednom nadođe i zaustavi se na crnim dugačkim trepavicama.
Andrija ne ustajući uze prvi riječ:„Ministar vojni i kraljevska vlada u Parizu povjerila nam je zadatak dizanja novog ustanka. Za taj čin odredio sam najpouzdanije oficire za koje znam da su kadri izvršiti i najteže podvige za vaspostavu nam mile otadžbine. Nijesam vas birao po činovima i zvanjima već po karakteru i odlučnosti u cilju naše svete borbe.“
Slušajući komandantove riječi Marko prođe pogledom svakog za stolom. Kad god je to radio među oči kupila mu se koža brazdajući se u tri uska kanala koja su se spuštala naniže. U njegovim očima gorio je neopisivi plam; dok ga čovjek gledaše i sam se sokoljaše. Izvirala je iz tih plamenih očiju bujica snage koja je odlikovala stare crnogorske ratnike dok su se s Mahmut pašom skoro goloruki u bojeve hvatali.
Naslanjala se Markova istrajnost i nepokolebljivost na vjekovnu crnogorsku borbu za slobodu. Gledao ih je kao da sebe vidi, kraljeve oficire čije kraljevine više nije bilo. Preživljavali su uprkos tragici, samo da bi pokušali je ponovo oživjeti. Preko mora daleko od Crne Gore upirali su svoje snage da ponovo zapale plamen. Pitao se da li je u njihovom postupanju imalo išta od realnosti ili su se nadimali na mitu o vječnosti Crne Gore.
Prvo mu je pogled stao na izrazito visokog komandira, koji je u desnoj ruci držao štap. Bješe mu ovalno lice i duboko utisnute sitne oči prodorno zelene boje. Krupnih ramena i snažnog vrata, zračio je nekom snagom i tajnovitošću. Nije mnogo govorio, a kada je i uzimao riječ bilo je to uvijek smisleno, svečano kao da je svaka riječ posebno kovana i puna snage.
Staloženog karaktera, smirenih nerava, iako niži po činu, svojom energijom da preuzme vođstvo nad ustankom u prelomnom trenutku postao je stvarni vođa čija se riječ slušala i slijedila. Znao ga je još od borbi na Mojkovcu kada su dva konja poginula pod njim. A znala ga i čitava Crna Gora kao Krsta Zrnova, u njemu je bilo nečeg suptilnog i mitskog, samom pojavom ulivao je povjerenje i bio duboki autoritet.
Odmah do njega stojao je Dušan Vuković koji je zbog svoje energičnosti i surovosti u borbi nazvan „ljutom zlicom“. Kažu da taj nije mario za međe i granice već je uvijek banio po svome. Jedino je Krsto kod njega imao upliva i niko drugi. Bili su tu i ostali Savo Čelebić, Mato Todorović, Đuro Kapa, barjaktar Savo Perov Martinović, Šunja Vukmanovic, Pero Vuković i drugi.
Sastanak je kratko trajao, naredba je glasila da se organizuje šest grupa koje bi sačinjavale ekspediciju na čelu s Krstom Popovićem radi upada u Crnu Goru i podizanja oružanog ustanka. Marko navuče špaku na glavu i izađe na vazduh, tek je bilo osam izjutra, pođe ispod gradske tvrđave da se prošeta pokraj mora. Priključi mu se Mato, iako mu ne bi milo, htio je da se osami da pred polazak čuje snagu sopstvenih misli i zov nagona, da oslušne sebe jer ujutro rano polaze za Crnu Goru iz koje su morali otići prije pet mjeseci nakon Božićnog ustanka.
Dok su šetali gledajući kupače u Tirenskom moru, Mato prekide tišinu: „Valovi će nas sjutra odnijeti našoj miloj Crnoj Gori. Marko, ne mogu više gledati đe nam dom pale, krunu gaze i ime potiru. Idem u smrt ili slobodu“.
Sva mu se sila stuštila u lice, osjećala se zla kob u njegovim riječima kao i odlučnost ovog čovjeka da uradi što je rekao. Znajući dobro na što Mato cilja, Marko ga prekide: „Ne sluti na zlo, vidiš li da je zlo s nama. Naši životi više ne vrijede nikome, ali naša djela biće oganj koji će mlađi nalagati stotinama godina nakon nas. Mi barjak moramo ponijeti pa ko prvi ko potonji.“
Mato mu jos nešto htjede reći, ali Marko se naglo okrenu i ode. Nikad nije volio slušati o crnim mislima, zato jutros i ne uđe u crkvu da se prekrsti. Misli o nezaštićenoj supruzi Jeleni i pomisao da bi neko njegova politička opredjeljenja kaznio njenom čašću duboko i bolno se urezivala u njegovo biće. Slutio je da bi mogli udariti đe je najbolnije. Ali nije htio više mučiti sebe takvim mislima. Znao je dobro da od kuknjave nema ništa, a ponajmanje išta crnogorsko kako je često znao reći.
Došao je Marko u Formio na željezničku stanicu prije zore, gonila ga je neka strašna sila natrag ka domovini. Posebna kompozicija, samo za crnogorsku vojsku, krenula je tačno u šest časova ka Monopoliju. U oficirskom vagonu sjedio je pored Krsta koji zapisivaše nešto u svom dnevniku. Dugo su putovali. On i Krsto slabo su što govorili, svaki se zaključao u sebe sa svojim mislima i pitanjima.
Tek narednog dana Niko Kašćelan zapjeva: „Đe je vojska i kralj đe je, što je bilo, što se čuje, kojom stranom top i puška odjekuje“.
Neko mu odgovori iz istog vagona: „Je li barjak naš visoko....“ ali ga prekide pištaljka na stanici.
Pogledaše - bješe tačno četiri sata poslije podne. Poskakaše oficiri i vojska, počeše iz voza naglo iskakati Crnogorci. Najednom nasta komešanje, Marku se učinje da je Savo Čelebić uhvatio za gušu jednog italijanskog majora. Kad je prišao shvatio je da su Italijani umjesto ratne lađe za njihov prelazak preko Jadranskog mora dognali jednu ozlogrđelu jedrenjaču.
Marko se maši levora i ispriječi se između broda i Crnogoraca predlažući saborcima da se u njega ne ukrcavaju već da čekaju ratni brod. Ali bi prekasno, zov Crne Gore je bio jači od bilo kakvih nedaća. Miris Jadranskog mora mamio ih je rodnoj grudi.
Savijeni po podu potpalublja, teško su podnosili nemirno more koje kao da ih je najtežom olujom iskušavalo pred zadatkom za koji im se činjelo da je sami Svevišnji postavio pred njih. Naviknuti na glogovi vijenac do vaskrsnuća otadžbine, brzo su se sabrali pred surovom burom upirući oči još od polovine Jadranskog mora ne bi li ugledali vrhove crnogorskih planina.
„Eno moje Crne Gore, eno moje čemernice“, poče uzvikivati Petar Labo Lekić. Kao da kroz njega nešto protutnji kad ugleda sivi krš ispod Sutormana.
Nakon gaetanskog finog kamena, krševite gudure i klanci brzo su Marku postali ponovo meki. Činjelo mu se da mu vjetar daje krila dok se sa svojom grupom uputi ka Brčelima. Pomisli da nema ljepšeg mjesta pod cijelom kapom nebeskom. Čovjeku je iz daleka sve ljepše i svoje i tuđe. Lijepo mu je čak i ono što ga muči i cijedi. Vjerovao je Marko, da će Crnogorci nakon što izgube ime, tek shvatiti koliko ono vrijedi. Pouzdao se u sinove sokolova sa Vučjeg dola da neće dati da se krune krila zlatnom orlu s grba Crne Gore.
Naredne pola godine postao je poludivalj, više gorski i crnogorski negoli čovječiji. Komitske akcije koje je vodio protiv žandarmerije pretvorile su njegovo ime u nedokučivu legendu oko koje su kolale stvarne, ali i one izmaštane priče koje narod dodaje.
***
Dok je čekao polazak za Belgiju, ispijao je tursku kafu u Aleksandriji, posmatrajući brodove koji se spremaju da odvedu turiste Sueckim kanalom sve do Nila. Neki od njih odvešće ga u daleki svijet. U Crnu Goru nema mu više ostanka. Krvavi su tragovi koje je za sobom ostavljao pokušavajući krvlju da spira krv koja mu je nanešena.
Komitovanje, godine prežanja kad su ga trenuci dijelili da lovina postane lovac i obratno, pretvorile su ga u zvijer. Osjećao je teret vlastitih odluka na sopstvenoj duši. Zvjersko umorstvo brata okačenog za kvaku kućnih vrata žestoko je naplatio smrću dvanaest žandara na Petrovoj ponti. Iako se s vječnim rastankom sa zavičajem nije mirio, bilo mu je jasno da zauvijek mora otići. U nepoznatoj zemlji u čvorištu morskih puteva sumirao je život.
Prenu ga iz misli nepoznati glas: „Monsieur Vutcerakovich, s'il-te-plait viens avec moi“ (Gospodine Vučerakoviću, molim Vas pođite sa mnom.).
Išao je za nepoznatim mladićem uličicama Aleksandrije. Na sebi je imao bež odijelo bez kravate, s maramom oko grla. Brkove je bio obrijao, od njih je ostalo samo nekoliko dlačica pod nozdrvama, tek da ne bude bez njih. Na glavi je imao plitki šešir ispod koje je virila kao četka gusta zalizana kosa. S cigarom u ustima više je ličio na nekog arapskog magnata nego na sina surih stijena.
Kamufliranje je bilo neophodno jer je jugoslevenska tajna policija pokušavala da mu pronađe trag još od kada se u Skadru sastao s albanskim trgovcem Ramom Muslijem pokušavajući da uđe u Kraljevinu SHS. Još u hotelu Trace u Carigradu pokušali su da mu priđu bliže.
Mladić ga dovede do belgijskog poslanstva u kojem mu omanji činovnik izdade pasoš. Po izlasku iz poslanstva sačekao ga je Berzit, jedan od vodećih ljudi iz Belgijskog komiteta za nezavisnu Crnu Goru.
Potapšao je prijateljski Marka po ramenu i rekao mu: „Gospodine Vučerakoviću, čast je domovini kakvog vojnika ima. Da ste kojim slučajem Belgijanac, Vaš spomenik bi već odavno bio na glavnom briselskom trgu.“
Marko se osmjehnuo i više za sebe prokomentarisa: „Crnogorac bez domovine, državljanin je samo svoga srca jer u njemu još jedino živi Crna Gora. Ona Crna Gora za koju je živio i zbog koje će umrijeti. Hvala Vam, Berzit. Vidimo se u Liježu.“
Partija pokera bila je dogovorena mjesec dana unaprijed. Marko je volio da bude tačan, a znao bi da dođe i znatno ranije. Vojska čeka da bi žurila. Ova mu je navika ostala još iz vojničke škole. Karte mu nijesu bila opsesija već više razonoda, razbijanje dokolice višegodišnjeg izgnanstva. Otkad mu je u lokvi pred očima stradao sin Gavro za njega više nije bilo nikakve radosti. Nešto bi mu u oku tek jedino zaiskrilo kad bi čuo da neko spomene riječ Montenegro. Ni tada nije pokazivao emocije, ali ih nije mogao ni sakriti.
Kartaški partneri ušli su u hotelsku prostoriju nekoliko minuta ranije. Među njima bio je jedan povisok čovjek u crnom odijelu, grubih pokreta. Krupije je već podijelo karte i partija je mogla da počne. Nakon kupovine, na francuskom špilu u Markovim rukama odslikavala su se tri kralja i dva asa. Iako je imao ful u rukama, nešto ga je śenjalo, viđelo se po borama među očima koje su se kupile samo u trenucima žestoke ljutine ili prijetnje smrću. Bilo mu je jasno da ovo nije obična partija. Znao je da će kad-tad doći na naplatu ljubav prema Crnoj Gori.
Petrova ponta sustizala ga je gotovo deceniju poslije. Nakon desetak minuta, Marko je pogledao sagovornika preko puta sebe rekavši: „Pucaj ili si gotov“!!!
Ni nakon više decenija mondenskog života instinkti komitskog vođe nijesu bili ni malo otupljeli. Kaljen u surovim obračunima sa žandarmima i dalje je bio zvijer sa specifičnim čulom za neprijatelja. Osjetio je još ranije da mu je tajna policija bila već neko vrijeme za petama.
Oštrom oku, koje se vježbalo tokom godina lomatanja po crnogorskim gudurama nije promakla činjenica da je iza ugovorene partije stojala izvjesna Lola koja je godinama bila bliska saradnica jugoslovenske dijaspore u Parizu.
Čovjek u crnom odijelu nije mrdnuo s mjesta, osjetio je cijev od revolvera naslonjenu na lijevo koljeno. Gonič je postao divljač, kao toliko puta prije u Markovom slučaju. Marko je dozvolio čovjeku da se udalji, ne mrdnuvši s mjesta. Puštio ga je da ode.
Zajedničko izdajniku i izgnaniku je samo to što su oba udaljena od otadžbine, prvi emocijama, a drugi kilometrima. Partija života bila je završena, ali ne i Markova ideja o Crnoj Gori.
(Objavljeno u knjizi "Đačka četa" u izdanju Fokalizatora, 2024)
