Oliver Frljić je hrvatski reditelj mlađe generacije rođen u Travniku, savremeni umjetnik koji je svoj put počeo performansima, a danas za svaku njegovu predstavu možete reći da je – drugačija od onoga što ste do tada vidjeli. Nakon što je ljetos za festival Kotor Art prvi put publici predstavio svoje viđenje „Rasprave“ Pjera D'Marivoa u prostoru nekadašnje kotorske Livnice, predstava se sinoć premijerno našla i na „pravoj“ sceni, onoj Crnogorskog narodnog pozorišta. Ista i – drugačija.
Žustar, rječit i, i dalje, željan novih saznanja, u razgovoru za Portal Analitika Frljić za sebe kaže da nije od onih koji svojim radom žele da provociraju, iako publici i posmatračima to tako ne izgleda. Naime, u predstavi „Turbo folk“ oslikao je kulturu Hrvatske koja želi ali ne uspijeva da bude drugačija, opisujući „stanje svijesti“ društva čiji je takva muzika dio. U komadu „Bakhe“ govorio je o zločinima u Lori i koristio snimke govora Iva Sanadera koji je, kao tadašnji opozicionar, pozivao na neinstitucionalnu promjenu vlasti.
- Predstava je izazvala nekakav skandal, ali meni ni danas to nije jasno. Jer, to su neke stvari koje svi znamo i to je već bilo u medijima. Mislim da niko ko ozbiljno želi da se bavi teatrom, ili bilo čime, ne ide za provokacijom kao takvom, pa ni ja, već pokušavam da odgovorim na neku realnost koja je oko nas. Nekad uspijem bolje, nekad lošije, ali ne vjerujem u provokaciju kao način da nešto postane različito. Dobra predstava ili društveno djelo problematizuje ono oko čega postoji društveni konsenzus. A kada počne otvoreno da se govori o tim konsenzusima, onda nastaje skandal. Meni to nije problem, jer želim da posmatram stvari i iz nekog drugog ugla – kaže Frljić.
Režija je uzaludan ljubavni trud:
Na tim osnovama, očigledno, počiva i njegova sinoćnja „Rasprava“. Istovremeno, hrvatski reditelj je sasvim svjestan (i) ovdašnjeg okruženja, pa se težnja ka nekonvencionalanom nazire kroz audio isječak iz filma „Danton“ Andžeja Vajde, dok sami tekst predstave, kako kaže, ostaje „totalni opozit“ radnji pomenutog filma.
- Još živimo u nekakvoj teatarskoj kulturi gdje je dominantna matrica građanskog teatra, i čim se izlazi van te matrice, publika je zbunjena. Zato publika želi preglednu priču, tipologiju, likove... neke stvari koje su, zapravo, rebalans svega prošlog, ali koje i danas još postoje - kaže Frljić za Portal Analitika
I kako publika, onda, reaguje na njegove predstave, da li postoji određena reakcija koju reditelj od nje očekuje? Frljić podvlači da jasnih očekivanja nema, da reakcije ne može predvidjeti, jer su „u različitim kontekstima ljudima smiješne različite stvari“. Sve to ilustruje tezama o teatru: da je to neka vrsta ogledala društvene stvarnosti, i da je, barem u antičkog Grčkoj, bio glas društvenih promjena.
- Za mene postoji i treća teza gdje je, zapravo, teatar jedna vrsta narcisoidne zaigranosti. Naša predstava je najbliža upravo ovom trećem. U Kotoru smo imali različite reakcije publike. Na premijeri mi se činilo da ljudi ne znaju da li je u redu da se smiju. A i dramaturški okvir o kome sam govorio, zapravo, malo buni ljude, što i jeste bila moja namjera: nije sve samo pozorišna igra, nego da postoji i neki drugi teatar, neka druga realnost – kaže reditelj „Rasprave“, i dodaje da je kvalitet predstave „komika koja pokušava da se pokaže kroz visoku tehničku preciznost glumaca“.- Nasuprot toj narcisoidnoj zaigranosti, teatru okrenutom sebi, postoji i teatar koji generiše neke društvene promjene. Nemam iluzija da teatar može promijeniti svijet, ali ne pristajem na to da ne pokušava. Možda to jeste nekakav „uzaludan ljubavni trud“, ali, bože moj, nije mi ni prvi ni zadnji – iskren je reditelj, koji već iza sebe ima pet nagrađenih predstava.
Za početak – performans:
Frljić je od onih umjetnika koji smatraju da ne treba robovati ne jednom mediju, što u svom radu pokazuje korištenjem odlomaka drugih djela. Po njemu, „pravi umjetnik u svakom mediju može nešto reći i uraditi“, što i sam dokazuje svojim putem ka pozorištu.
- Bio sam u Hrvatskoj 90-ih, situacija je bila kakva jeste, i ja sam htio nešto reći o njoj. Pisanje mi se činilo kao dug proces i problematičan u smislu distribucije. Što se tiče filma, u tom trenutku je bilo nemoguće raditi one koji nisu bili državotvorni, a morali ste imati i završenu akademiju. Zato je ulični performans bio nešto najlakše, najpristupačniji mediji, pa sam krenuo u to „nešto“ što je bilo na granici pozorišta i performansa – prisjeća se vremena prije nepune dvije decenije.
Privučen performansima iz 60-ih, i Frljić je takvim umjetničkim nastupima počeo da se predstavlja svijetu. No, za razliku od onih davnih, on nije želio uvježbavanje i ponavljanje da bi performans dobio svoj pravi „oblik“. Svoje radove je izvodio samo jednom, pa ih je vidio mali broj ljudi. A kada se, kako kaže, „pozorišno kultivisao“, počeo je i da radi u pozorištu.
Putevima Marine Abramović:
No, da neka druga umjetnička djela, ipak, ne mogu dobro da se pretope u novo – scensko ostvarenje, za njega dokazuje primjer jedne od najpoznatijih savremenih konceptualnih umjetnica, Crnogorke Marine Abramović. On smatra da njena djela u pozorišnom obliku gube na svom značaju.
- Performans u sebi ima jednu antireprezentativnu strategiju, ali je činjenica da Marina Abramović negdje, duboko u sebi, jeste pozorišna glumica. Upravo sada radi u pozorištu i to je zanima. Sa njenim radom, koji je za mene izuzetan, se dogodilo to da je dosegao jednu vrstu komodifikacije. On sada postoji kao roba na tržištu: zna se koliko košta njen nastup ili izložba. Dakle, s jedne strane, ona je bitna, dio istorije i umjetnosti i performansa, jedna od umjetnica koja je odredila i moje razmišljanje. Ali, s druge strane joj se dogodilo upravo to da su je zakoni umjetničkog tržišta preuzeli. Jako je teško ostati van svega toga, a pitanje je i da li ljudi žele da ostanu van toga – pojašnjava Frljić u razgovoru za Portal Analitika.
Severina, nesuđena Glorija:
Ali, kada je riječ o još jednom velikom crnogorskom savremenom umjetniku, Dimitriju Popoviću, i njegovoj izložbi i performansu „Saloma“ u kome glavnu ulogu ima Severina, Frljić ima donekle drugačije mišljenje.
- Dimitrije Popović je neko ko se institucionalizovao i koji ima vrlo sigurnu ličnu i umjetničku poziciju. Kada je riječ o „Salomi“ koju je radio sa Severinom, mislim da time pokušava da dobije što više publiciteta. Slično je radio i riječki HNK u kome je Branko Brezovec radio „Glembajeve“, a ona igrala baronicu Kasteli. I to je sve bilo napravljeno kao jedna vrsta marketinškog trika, da ta predstava dobije veću medijsku vidljivost nego što bi je inače imala – kaže mladi reditelj i dodaje da je i on svojevremeno imao sličnu ponudu.
- Predlagali su mi da radim sa Severinom „Gloriju“ po tekstu Ranka Marinkovića i to mi se činilo da bi imalo smisla, bar tada kad smo razgovarali. Jer, Severina upravo jeste neko ko ima jednu vrstu „prošlosti“ (izašao je taj video-snimak). Ona pokušava dobiti i jednu drugu legitimaciju: sliku nje koja postoji u javnosti, sada kada je društveno veoma angažovana. Mislim da u njoj postoji nešto ambivalentno što bi, da se taj projekat realizovao - ali nije tada, kao i obično, bilo novca - naprosto odgovaralo liku Glorije. Dakle, radio bih sa Severinom ako bi postojao neki dramaturški razlog zbog koga bi trebalo uzeti upravo nekog ko dolazi iz tog miljea. Inače, ne vidim da bih se uhvatio režiranja prestave samo da bi neko takav napravio dobar marketing – zaključuje Frljić u razgovoru za Portal Analitika.
Kristina JERKOV
