U vremenu koje, kao malo koje drugo, obilježava odlazak velikih umjetnika, riječ „tango“ ne može da ne podsjeti i na nedavno preminulog Zorana Simijanovića i jednu od posljednjih filmskih rola Mije Aleksića i nota koje kao gospodin Hulio pjeva u čuvenom ostvarenju Gorana Paskaljevića “Tango argentino”.
Slavna je igra vremenom postala i gotovo kolokvijalna mudrost, upotrebljiva u svim sferama našeg života: „za tango je potrebno dvoje”, a i slavni poljski dramaturg i pisac Slavomir Mrožek je, u predvečerje šezdesetosme, svoje najpoznatije djelo nazvao tim imenom.
Upravo me je to djelo inspirisalo na ovaj tekst. Mrožekov „Tango“ opisuje naizgled tipični generacijski konflikt unutar jedne porodice: starija generacija je sasvim razorena unutrašnjim haosom i moralnom dekadencijom, dok mlađi članovi očajnički pokušavaju da povrate i ponovo uspostave vrijednosti i običaje, bez obzira što u novom vremenu njihovi zahtjevi i težnje izgledaju sasvim pogrešno i smiješno.
Prije nekoliko godina imala sam priliku da pogledam ponovnu izvedbu u Ateljeu 212, u režiji Filipa Grinvalda. On je – kasnije sam o tome čitala u odličnom osvrtu Gradimira Gojera – obnovio rad na tekstu koji je praizvedbu imao upravo u Beogradu, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu još daleke 1965. godine, dakle iste godine kada je Mrožek i napisao svoju čuvenu dramu. Hvali tada Gojer, s pravom, ostvarenja koja su postigli Boris Komnenić, Branka Petrič i drugi članovi ansambla, ali i minucioznu režiju Grinvaldovu.
Na početku prvog čina zavjesa se ne podiže, već spušta („pao mi je mrak na oči“, reklo bi se kod nas). Stolice i stolovi su okrenuti naopačke, krevet se nalazi u dnevnoj sobi, a kuhinja u spavaćoj… I djeca kritikuju roditelje.
Dakle, teatar apsurda.
***
U jednoj vrlo sličnoj priči, mladić se, na temelju pokreta koji je probudio duhove devedesetih i u Crnoj Gori, domogao funkcije Ministra za ljudska i manjinska prava. Već na početku drugog čina, u jednom od prvih javnih nastupa, dok je vrijeđao sjene hiljada žrtava srebreničkog genocida, on je iza kulisa pripremao tekst Temeljnog ugovora između zajednice kojoj priprada i države koju predstavlja.
Tada je Skupštini Crne Gore ispružio ruku za tango, makar formalno (a „Forma neće spasiti svet“ - Tango, Atelje 212, Beograd), prvi ministar, predlažući razrješenje svog mladog delegata za pravdu i manjinska prava. Istina, predlagao je umorni prvak drame - ovaj, Vlade - smjenu svom ministru i usmeno, nekoliko puta, istovremeno podržavajući kadrovska namještenja koja je taj isti predlagao Vladi istog tog premijera. Skupština, koja je primila prijedlog za razrješenje, istovremeno je prihvatila da raspravlja o čitavom nizu zakonskih tekstova koje joj je taj isti ministar dostavio i iz skupštinskih klupa prezentovao.
Skupština narednih dana ima na dnevnom redu prijedlog o smjeni Leposavića
Onda je, u našem teatru apsurda, nastupio još jedan mladi lider, da uvjeri „cenjeni publikum“, što bi rekao Basara, da jedanaest negativnih ocjena u tek jednom paragrafu mišljenja najvećih pravnih autoriteta u Evropi o zakonu koji smo im poslali znači - pozitivnu ocjenu. Sa konferencije za medije, uživo, javnost je konačno mogla da shvati i nauči da „nije dovoljno, treba nastaviti, nije uvjerena, ne smatra, kršenje, neprihvatljivo“ znači aplauz. Ruka za tango Venecijanskoj komisiji, ipak, ostala je ispružena. Tek se jedna kovrdža iz frizure ispravila. A u pozadini se čula poznata melodija grupe „Poslednja igra leptira“ - „Dečko…“ - znate već.
Dok su oni tako govorili u prvom, u drugom planu se odvijala scena u gradu džeza i čelika, smještena baš u dane kada se svi hrabrimo sjećanjem na Joku Baletić i Ljubov osmjeh prkosa. Čekajući u uskom hodniku socijalističkog zdanja Opštine, nakon što je odsviran posljednji takt crnogorske himne ispod pokislih grbova grada i države, stao je drčni momak i, gledajući u leđa herojima grada Nikšića, namignuo partnerima iz većine ponosno uzviknuvši: „Imamo pakt“. Njegova ključna replika će se dugo prepričavati: „Imaćemo dobrog zajedničkog kandidata – to ću biti ja“.
Grinvaldov „Tango“ u Ateljeu 212 završava se podizanjem zavjese. A u posljednjem činu našeg teatra, kad se podigla zavjesa, ukazala se beogradska pozornica na kojoj su dominirale dvije slike, čiji je spoj djelovao sablasno: izdajnik, kolaboracionista, kvisling prvi se put, u onom gradu koji je odbijao pakt i birao rat, našao pored oslobodioca-maršala. Sve to uokvireno Ljotićevim recitalom.
I tada je apsurd bio potpun. A ja sam, po prvi put u životu, bila srećna što moji voljeni đedovi više nisu živi.
***
Argentinska i urugvajska tradicija tanga, danas poznata širom svijeta, razvijena je kad su evropski imigranti u Južnoj Americi, zajedno sa potomcima afričkih robova i domicilnim stanovništvom, razvili širok spektar običaja, uvjerenja i rituala koji se prožimaju i stvaraju jedinstven elemenat kulturnog identiteta. Birali su s kim plešu. Da muzika ne bi ostala tek tugovanka za jedno promašeno ljeto.
