Izbivati iz zavičaja znači neprekidno ga nastanjivati, nastanjivati snovima. I nije tad više važno koliko su prostor i vrijeme autentični, koliko nalik stvarnome, viđenom i doživljenom krajoliku.
Nešto posvema neznatno je u igri: kao riječ murva u toponimu La Mure, koja može izazvati dragocjene i skupe, rijetke i lomljive kao zrcalo nad vodom, slike djetinjstva. A pred našim je seoskim kućama bio drvored dudova. Dva stabla s modrim i dva s bijelim plodovima. Obla bjehu ta stabla hrapavoga debla, s krošnjom koja je tako zahvalna.
Sa svih strana simetrična, nevisoka stabla koja znaju svoju mjeru, i ne odmiču mnogo više u rastu od visine visoka seljanina, podarujući mu svojim hladom u žeropek ljetnoga dana jednostavne istine o bitku i ništavilu, vječnom rađanju prirode i smrtonosnoj želji ljudskoj.
To mudro, diskretno drvo, u svojoj će vam otmjenosti priopćiti i zahvalnost, uz nešto dragocjene sjene i svoju sjenku, satkanu od srebronosne aure. Koliko će puta umoran seljak, vraćajući se s imanja, zavezati oko murvina debla konopom magare, nasamareno i s kotarinama punim tek ubranih grozdova dragocjenog vranca, modroga kao vječnost. Predahnuo je malo mještanin da iznese bronzin vode iz bistijerne i napoji živinče, da ne lipše od julijske žeđi.
Prvi susreti sa stranošću
Dugo sam promatrala u ranom djetinjstvu prilike seljana, dolaznika i stranaca, koji su morali proći pored naše kuće u svako doba dana ili večeri.
Moja je djetinja fantazija pronalazila u fizionomijama tih muškaraca i žena zemaljsko ostvarenje likova iz bajki. Već sam tada u sebi smišljala kako povezati realno s imaginarnim. Ovu sam tehniku koristila kasnije u pisanju.
No zna li ikada čovjek kada i kako postaje stranac? Je li moguće otkriti taj tren kad se gotovo jednim kadrom preseli u prostor koji više ne može zvati domom i zavičajem? Je li za to neophodno izbivati iz svoga miljea ili je pogrešno izgovorena riječ koja izaziva salve smijeha ili porugu, zaslužna za ovo stanje drugosti?
Je li to prva prozivka drugova u školi kojom je dijete osjetilo da ga marginaliziraju svrstavajući ga među kukavice, nespremne za konačni obračun s protivnicima iz susjednog tabora? Ili prvi povratak u prethodni dom, nabrzinu napušten zbog očeva novog radnog mjesta?
Drugost i njene mnoge nijanse
Ili je to, budimo precizni, stanje drugosti, smišljeno za konfermaciju priče o homoseksualnosti? Sve su ove opcije moguće i zbiljske. Koliko su realne pitamo se s nedoumicom, jer kako jenjava narativ o ovom fenomenu svekolike podrške
istospolnima, tako se na svjetskoj sceni ponovo uzbibava priča o Izraelcima i Palestincima koji su se sukobili zbog nespojivih razlika u kulturama, historiji, etnogenezi, i budimo iskreni: svjetskoj moći jednih i siromaštvu drugih.
Konačno se nazire kraj ovome ratu. S nesagledivom srazmjerom broja žrtava u tragičnoj bilansi rata. Naravno - zašto nam je to normalno - da su palestinske žrtve stotine puta veće i brojčanije. Zašto: jesu li pripadnici izabranog naroda zaista povlašteni da ne umiru uzalud, kako to čine Palestinci koji ne žale ni mladosti ni spremnosti da se za difuzne granice domovine položi život? To je velika i zahtjevna tema i trebat će nam mnogo vremena da se razjasnimo ove nelogičnosti.
Geto kao ogledalo svijeta
Mnoge suveće urbane sredine Srednje Evrope već na počecima modernoga doba, s industrijalizacijom imale svoja geta, posebno do Drugoga svjetskoga rata. Prag, Varšava, Beč… No i u našem susjedstvu u Splitu postoji dio grada koji svi zovu Geto.
Nije to samo zasluga tzv.drugačijih, koji su naseljavali određeni kvart i za sobom povukli mnoge porodice iste narodnosti i jezika. Mnogima je bilo iz istih razloga razlikovanja nedopušteno napuštati dom nakon zalaska sunca ili putovati dalje od granica geta. Propisivane ili zadržane mjere opreza priješle su u neku vrstu prešutnih pravila koja su kasnije iz običajnosti ušle u pisana pravila.
No ne mislim samo na stranstvo koje se stvara selidbama, azilom, emigracijama. Mislim i na onaj nepogrešivi kod koji se upisuje svakom djetetu koje se razlikuje svojim senzibilitetom i izdvaja od ostale djece: nepogrešiva zapažanja, iznimna preosjetljivost, smisao za periferno i rubno, istraživanje neizrečenoga, uživanje u oprečnostima i krajnostima.
Možda stoga što sam djetinjstvo provela u vremenima oskudice, kad su igračke bile rijetke i skupe, društvene igre rezervirane za odrasle, a pravila ponašanja isključivala bilo kakvu slobodu osobnoga izraza. Znam cijeniti slobodu drugih bića i njihovu predanost fantomima ideala: nisu li nas svi ideali izdali već do punoljetstva?
Takva djeca često se ističu vrlinama, hrabrošću, inteligencijom, pronicljivošću, drugarstvom, smislom ili talentom za umjetnosti. No ona sama su najčešće osamljenici. Stoje satima na riječnoj obali zureći u protok vode ili čekajući čaplje da slete u gnijezda na obližnjim jablanovima.
Zapanjuje nas odrasle u socijalizmu količina vršnjačkog nasilja i pojava maloljetnih ubojica. Taj fenomen bi trebao biti najvažniji na listi prioriteta društva i politike. Bojimo se da se nakon mnogo obećanja vlasti stvar zaustavlja u rješavanju.
Usto, aktualna je i hrvatska obrazovna inovacija: u osnovne i srednje škole uvodi se predmet Zdravstveni odgoj koji će podučavati o aspektima spolnosti i seksualnosti. Crkva u Hrvata, vrlo moćna u toj stvari, silno se protivi. Uzalud javnoj podršci većine razumnih građana, pod svaku cijenu želi se eliminirati ovaj predmet i prije nego je uveden u nastavne planove i programe.
Između Sjevera i Juga
Što se tiče pojma stranosti, treba znati da se taj oblik sve rjeđe pojavljuje. Gotovo da ga je istisnuo prilično neodređeni oblik neobičnost. U talijanskom jeziku strano i znači čudno, neobično, začudno. Kad sam prevodila novijeg talijanskog pjesnika Sandra Pennu, i njegove Stranezze, odlučila sam se za na ovaj potonji lik: Začudnosti. Kod nas se tako riječ strano ukotvio za pretežno pravni sadržaj: strane zemlje, stranci, inostranstvo, ali sve rjeđe stranstvovanja.
I mene su obilježila stranstvovanja, jer sam dobar dio ranog djetinjstva provela daleko od roditelja i njihova zagrebačkog života, kod djeda i babe u Podgorici u Njegoševoj ulici. Znatno kasnije, skoro deset godina ukupno, provela sam u sklopu kulturne razmjene država, predajući na fakultetima u Milanu i Grenobleu.
Tamo sam shvatila što znače stranstvovanje i stranost. Sada sam ponovno u nekoj vrsti dobrovoljnog odsustva iz matične, hrvatske sredine. Godinu dijelim na crnogorski i na hrvatski semestralni boravak. Jesen - zima na Sjeveru, proljeće - ljeto na Jugu. Promjena perspektive gledanja obilježava svako stranstvo. Kao da se promjenom geografske širine mijenja i kut gledanja: recimo iskreno, postaje sve kritičniji.
Osećaj obezemljenosti
Stoga se javlja česti osjećaj iskorijenjenosti koja se u francuskom jeziku odomaćila kao deracine, a koji obilježava srodan osjećaj: riječ obezemljenje ne postoji kod nas nego sam je kalkiranjem dobila od francuske riječi: depayessement koja upravo znači gubljenje zavičaja.
Vjerojatno su prvi pobornici univerzalizma i internacionala, bili oni koji su se najviše selili. Simbolički ih najbolje opisuje izraz Vječni Žid. Suđeno mu je da luta svijetom, bez oslonca u zavičajnosti ili domovini. Nema pravo ni kupiti nigdje zemlju i nastaniti se. Zato ga mnogi smatraju ukletim.
Konzekvencije ove trajne selidbe vidimo u današnjim politikama. Zar nisu suvremeni Arapi u sličnoj situaciji. I ne samo oni, nego mnogi s Istoka, Srednjeg i Bliskog Istoka. Čitave aglomeracije u vidu kineskih ili arapskih četvrti, stvorene su u ovim suvremenim okolnostima u mnogim evropskim gradovima. ULondonu i Parizu strani doseljenici broje više od polovice stanovništva.
I kako sad spriječiti ksenofobije „domaćeg“ stanovništva? Vrlo teško i vrlo složeno pitanje. Francuzi ga rješavaju asimilacijom, čak tako i zovu jezične programe kojima su podvrgnuti svi novopridošli stranci.
Najprije godinu dana večernjih lekcija francuskog jezika, najčešće na fakultetima. Potom zapošljavanje i rješavanje stambenog pitanja. One najambicioznije podržavaju u napredovanju u poslu. Mnogi su stekli iznimne karijere, najčešće znanstvene. I tako oni malo pomalo postaju veći Francuzi odFrancuza. Cijena uspjeha: možda najprije zaborav čuvstva zavičajnosti i njegova zamjena za punu integraciju u društvo.
Evropa i njeni novi stranci
Oni koji su došli u srednjoj dobi najčešće vode dućane, slastičarnice, cvjećarne. Iznimni su trgovci i daleko strpljiviji s mušterijama nego Zapadnjaci. Drže do obitelji i nedjeljom se povezuju u zajedničkim piknicima u većim gradskim parkovima. Bilo je zanimljivo gledati ih kako se u sjedećem položaju alla turca okupljaju kružno oko ukusne hrane postavljene na ubruse na zemlji. Mnogi se kad odrastu, vežu za francuske partnere. Gube li uz jezik tada i svoje distinktivna svojstva? Vjerojatno, jer je to i jedan od ciljeva asimilacije.
Tako su i znatno prije nego je Evropa postala zajednica država i naroda, u najvećim njenim državama, Njemačkoj i Francuskoj, već stvoreni uvjeti za integraciju ostvarenjem ideala francuske revolucije: Sloboda, bratstvo, jednakost. Među ostalim, novijim članicama Unije, kao da izostaju te vrijednosti. Rijetko se tko osjeća slobodan, malo ih je povezano bratskim čuvstvima za druge, i mnogi se ćute nejednakima. U svakom strancu vide opasnost, ili još više, izvor svoje nelagode.
Ne preostaje nam nego da budemo strpljivi. Da vidimo kako će i kada Evropa doći do svojih proklamiranih načela. Dotle, visimo na listi čekanja, odgovorni za svaku politički gestu ili riječ.
