,,U većoj mjeri su uznemireni ljudi koji inače imaju problema sa tolerisanjem neizvjesnosti, oni koji vole da imaju kontrolu nad svim. Nije isključeno da se kod njih pojave neki simptomi anksioznosti ili pogoršaju postojeći”, ocjenjuje ona za naš portal.
ANALITIKA: Kako građani najlakše da pobijede strah od cijele situacije vezane za koronavirus?
CICOVIĆ MASLOVAR: Strah je potpuno prirodna i adekvatna reakcija na novonastalu situaciju. Strah je jedna od emocija presudnih za naše očuvanje kroz evoluciju, jer nam pomaže da u neposrednom kontaktu sa prijetnjom brzo napravimo strategiju - ili da se borimo ili da bježimo.
To što je prijetnja nepoznata, nevidljiva i nejasna komplikuje doživljaj i našu reakciju, i psihološki i na nivou ponašanja. Korona virus se pojavio iznenada, neočekivano, širio se velikom brzinom i sve okolnosti, informacije u vezi sa njim mijenjale su se iz dana u dan. On i dalje ostaje nepoznanica, za laičku javnost gotovo apsolutno, za stučnjake u velikoj mjeri, tako da perspektivu čini neizvjesnom. Sve to doprinosi našem doživljaju da više ništa nije predvidljivo i sigurno i čini nas, u manjoj ili većoj mjeri, uznemirenim.
U većoj mjeri su uznemireni ljudi koji inače imaju problema sa tolerisanjem neizvjesnosti, oni koji vole da imaju kontrolu nad svim. Nije isključeno da se kod njih pojave neki simptomi anksioznosti ili pogoršaju postojeći.
ANALITIKA: Kako se konkretno ispoljavaju ti simptomi?
CICOVIĆ MASLOVAR: Anksioznost definišemo kao neprijatno stanje strepnje, isčekivanja da će se nešto loše desiti. Ne samo da osoba očekuje opasnost, već ima I doživljaj da neće moći da se zaštiti od te opasnosti I anticipira posledice kao vrlo ugrožavajuće po sebe samu (i/ili sebi bliske osobe), do razmjera fatalnosti.
Premda je, kako sam rekla, strah adekvatan odgovor i određeni nivo anksioznosti normalan u ovakvim vanrednim okolnostima, od izuzetne je važnosti za nas, i sve oko nas, šta preduzimamo kako bismo sebe stabilizovali i kanalisali anksioznost u mjere opreza, što je sada najvažnije za bezbjednost svakog od nas.
Jedan od osnovnih načina na koji situaciju možemo sebi učiniti poznatijom i manje nepredvidivom jeste pronalaženje pouzdanih izvora informacija koji će nam povećati stepen jasnoće.
Osim selekcije informacija, važno je i primjeriti koliko vremena posvećujemo ovoj temi - koliko slušamo vijesti, čitamo, pričamo o tome. Važno je ne fiksirati se za ovu temu i svoj život organizovati oko drugih dnevnih sadržaja i aktivnosti.
Uvođenjem mjera izolacije, prekinut nam je uobičajeni životni ritam – posao, škola, obaveze, druženje, izlasci – prekinuta je rutina koja nam daje osjećanje sigurnosti i predvidljivosti. Nove okolnosti donijele su mnogo slobodnog vremena u kom nema strukture nametnute spolja, na šta smo navikli.
Zato je važno, kako bismo povratili stabilnost i osjećanje sigurnosti, da sami uspostavimo jedan novi životni ritam, uz strukturu koja je moguća.
Da nastojimo u najvećoj mogućoj mjeri da živimo u ,,sada i ovdje“ i planiramo samo ono što je moguće u okviru prostora koji nam je dat. Veoma je važno vratiti osećaj smisla situaciji u kojoj se nalazimo, a to možemo tako što ćemo se okrenuti stvarima koje smo do sada zapostavljali, a lično su nam važne – razgovori, čitanje knjiga, sređivanje prostora, pisanje itd.
ANALITIKA: Koliki će, i kakav trag ostaviti na ljude vrijeme izolacije?
CICOVIĆ MASLOVAR: Psihološka istraživanja ukazuju na to da ljudi teže da precjene koliki će trag na njih ostaviti negativni događaji, a ujedno potcjenjuju koliko će se uspješno nositi s takvim situacijama.
Stoga bi značajna podrška bila kada bi imali na umu da smo otporniji nego što mislimo I kada bismo se prisjetili da smo možda slične prijeteće scenarije imali I u situacijama sankcija, ili bombardovanja I drugih kriznih situacija, a da smo ih ipak preživjeli. I to je značajna podrška koju gradimo u sebi i za kojom uvijek možemo posegnuti.
Ne treba zaboraviti da smo u situacijama nesigurnosti i straha, skloniji negativnim percepcijama i predviđanjima, ali da to ne znači da sadašnja situacija nema i svoje pozitivne strane. Neke su već vidljive, a vjerujem da će tek iznjedriti i mnoge druge.
Ono što sada vidimo je da se ljudi više okreću domu, provode vrijeme sa porodicom, mala dijeca su sa svojim roditeljima.
Osim ovoga što možemo vidjeti kao praktične dobiti, vjerujem da nas ova situacija malo pomjera iz nekog stanja samodovoljnosti, samoljubivosti, uvjerenja da gospodarimo, da su stvari u našim rukama. Priroda nam izmiče tu iluziju iz ruku i vraća nas na realne dimenzije u kojima smo ranjivi I ponizni.
Natpis koji se našao na kutijama pomoći koju je Kina poslala Italiji – “Mi smo talasi u istom moru“, ili drugi, koji je stajao na kutijama pomoći koju je Japan poslao Kini ,,Imamo različite planine i rijeke, ali su nam Sunce, Mjesec i nebo zajednički“ podsjećaju da smo mi samo ostrva na površini, a da smo duboko u osnovi povezani - dio jedne velike cjeline. I to nas vraća na svijest o važnosti zajedništva, solidarnosti, poštovanja prema drugim ljudima, prema svemu što živi.
ANALITIKA: Prvi put se građani suočavaju sa ovakvom situacijom i ovakvim mjerama – čak ni za vrijeme bombardovanja nije bilo ovako drastičnih mjera…
CICOVIĆ MASLOVAR: Mi, kao i životinje, najbolje procjenjujemo opasnost kad smo u neposrednom kontaktu sa prijetnjom, kad nam je prijetnja na neki način poznata, jasna i vidljiva. Bombardovanje, zemljotresi, sankcije i slične krize koje smo proživljavali su bile takve, tako da su se ljudi samoinicijativno štitili od mogućih posledica te konkretne prijetnje i praktično, nije bilo potrebe da se spolja nameću bilo kakve mjere zaštite. U ljudskoj prirodi je taj instinkt za očuvanjem, koji nas probudi u trenucima ugroženosti.
Kao što sam već pomenula, u ovoj situaciji je zbunjujuće što nam prijetnja nije vidljiva, nema oblik, osim pod mikroskopom, pa neki uobičajeni načini reagovanja na prijetnju nisu mogući. Dok bi u situacijama realne ugroženosti odgovor bio bijeg ili borba, u ovim situacijama imamo pandan tome na psihološkom planu – psihološke odbrambene mehanizme, negaciju i racionalizaciju, koje znače bijeg ili suočavanje na realističan način, koja znači borbu u okvirima mogućeg.
Negaciju i racionalizaciju vidimo kod onih ljudi koji poriču mogućnost da budu zaraženi virusom, koji minimiziraju opasnost, koji se brane od nesigurnosti nekim naizgled racionalnim objašnjenjima ,,jak sam, ne može mi biti ništa“, ,,to je kao običan grip“….
Na realističan način se suočavaju oni ljudi koji prihvataju i razumiju rizik od moguće zaraze, razumiju ozbiljnost zdrastvenih komplikacija koje mogu nastati u slučaju obolijevanja i prihvataju ličnu odgovornost da urade ono što je u njihovoj moći da do toga ne dođe.
ANALITIKA: Kako se sa svim tim izboriti, tim prije što smo danas, u vremenu društvenih mreža,prosto preplavljeni istinitim i lažnih vijestima, informacijama kojima se širi panika?
CICOVIĆ MASLOVAR: Vjerujem da smo većinom upućeni gdje i kako možemo doći do pouzdanih informacija i da je lična odgovornost da svjesno pravimo selekciju. Isto tako smo odgovorni koliko intenzivno ćemo se baviti ovom temom, da li ćemo dozvoliti da poprimi oblik fiksacije ili preokupiranosti (što će nas, vjerovatno, dovesti do toga da nas preplavi osjećaj neposredne opasnosti i panike), ili ćemo naći neki balans između toga da pratimo informacije koje su bitne za našu bezbjednost i toga da živimo život koji se ne zaustavlja, iako je promjenjen na razne načine u novonastalim okolnostima.
Neizvjesnost je sastavni dio života i rekla bih da nam ove situacije daju priliku da učimo o tome.
ANALITIKA: Mjere koje su uvedene su neka vrsta izolacije i karantina – kako osmisliti vrijeme?
CICOVIĆ MASLOVAR: Nametnuta izolacija usled širenja korona virusa lišava nas kontakta sa drugim ljudima, zapravo, uskraćuje nam tu širu socijalnu mrežu, što jeste na neki način izmicanje jedne važne psihološke podrške na koju smo naviknuti da se oslanjamo. Ali, zahvaljujući postojanju digitalnih društvenih platformi, i u ovim situacijama možemo posegnuti za socijalnim kontaktom u tom virtuelnom svijetu, što će bar za neko vrijeme, na zadovoljavajući način zamjeniti živi kontakt.
Sigurna sam i da svako od nas ima neka interesovanja ili hobije, za koja nije imao vremena u svakodnevici koju je živio prije ,,vanrednih“ okolnosti, koja je obično preopterećena poslovnim i drugim obavezama. Pod uslovom da ta interesovanja nisu isključivo vezana za socijalne kontakte, pravo je vrijeme da se realizuju.
Vjerujem da nas ova situacija malo pomjera iz nekog stanja samodovoljnosti, samoljubivosti, uvjerenja da gospodarimo, da su stvari u našim rukama. Priroda nam izmiče tu iluziju iz ruku i vraća nas na realne dimenzije u kojima smo ranjivi i ponizni
Ovdje bih iskoristila priliku da uputim čitaoce na malo drugačije razmišljanje. Zašto zvuči kao najstrašnija prijetnja da na kratko pritisnemo dugme za pauzu, oslušnemo tišinu, ili neki naš unutrašnji glas koji može postati čujan u njoj. Zar nam nije već previše svih tih informacija kojima smo zatrpani, masovnih komunikacija, društvenih mreža? Zašto nastojimo da smo neprekidno ,,zaokupljeni“, ,,uposleni“ nečim, da svaki trenutak vremena bude «ispunjen» nečim. Možda ima nekih prednosti u tome što nam je život na kratko «u izolaciji». Zašto ovu situaciju ne bi posmatrali kao priliku da malo zastanemo, pa samo budemo, budemo sa sobom I upoznamo bolje neka svoja stanja i osjećanja, pa i to osjećanje samoće ili usamljenosti. Možda se iznenadimo, možda spoznamo da to može biti i kvalitetno provedeno vrijeme.
Ali ako smo daleko od mogućnosti da na ovaj način razmišljamo o novonastaloj situaciji, uvijek se možemo vratiti na prethodno ponuđene strategije.
ANALITIKA: Da li su ovo situacije kada mogu na površinu izbiti svi oni prikriveni strahovi koje čovjek inače ima?
CICOVIĆ MASLOVAR: Kroz našu istoriju su se ponavljale mnoge krizne situaciju (rat ili prijetnja ratom, bombardovanje, sankcije, zemljotres) i najveći dio našeg građanstva, isključujući baš mladi naraštaj, pamti te situacije. Zato ova situacija, ne samo da može biti stresna, nego čak i retraumatizujuća za nekoga ko je u svom životu već iskusio neku masovnu tragediju, užasavajuće prijetnje ili neku vrstu izolacije.
Važno bi bilo kada bismo uložili napor da osvjestimo razlike između situacije koja se događa “sada i ovdje” i situacije koja se događala nekada u prošlosti, kako bi napravili emocionalnu distancu od traumatskih sjećanja I u stvarnosti mogli da djelujemo samo na ono što je zaista postojeće u konkretnoj situaciji.
ANALITIKA: Kako najbolje djeci objasniti što se ustvari dešava?
CICOVIĆ MASLOVAR: Najvažnije je da roditelj djetetu kaže istinu, kako djete ne bi iz polovičnih i nepouzdanih informacija koje dodju do njega iz drugih izvora, samo, u svojoj glavi konstruisalo neke pretpostavke i moguće dramatičnije scenarije.
Potom je važno primjeriti količinu tih činjeničnih informacija I način na koji ih saopštavati djetetu, zavisno od njegovog uzrasta. Kod manje djece, djece predškolskog uzrasta, važno je ne detaljisati, samo reći osnovno da se pojavila bolest, da je prenosiva I na koji način se prenosi, te koje mjere je važno preuzeti, koje djete samo može preuzeti (a roditelj ga, naravno, nadzirati u tome) na preveniranju mogućnosti zaraze (zdrava ishrana, održavanje higijene, izbjegavanje primicanja ruku ka licu I očima, konkretne upute o načinu ponašanja pri izlasku iz kuće - obazrivost u fizičkom kontaktu sa drugarima i poznanicima, i slične mjere predostrožnosti koje se nalažu).
Prihvatanje tih mjera daje djetetu osjećaj da ima kontrolu nad svojim zdravljem i pomaže mu da se osjeća sigurnije.
Kod djece ranog školskog uzrasta, možemo pitati djete šta je već čulo i kroz razgovor korigovati njegova saznanja i uvjerenja koja nisu realistična. Jedna od strategije ovladavanja strepnjom koju dijete može imati u vezi sa cjelom situacijom, može biti i to da djete nosi sa sobom i koristi sredstvo za dezinfekciju, što mu može obezbjediti veću sigurnost i na psihološkom planu.
Sa djecom adolescentnog uzrasta roditelj može i treba otvoreno razgovarati kao sa odraslom osobom, predočavajući sve moguće rizike i pozivajuči ga da prihvati odgovornost za sebe i druge oko sebe.
Ukoliko dijete izražava neku strepnju ili brigu, važno je da roditelj ne omalovažava ta osjećanja, da ga ne tjera u povlačenje, već da pokaže razumjevanje za njegova osjećanja i nastoji da ga umiri, takođe činjenicama, kao npr. da ljekari rade na pronalaženju lijeka, da mjerama prevencije dosta možemo uraditi da se zaštitimoiI dati mu ohrabrenje da vjerujemo da će time sve biti u redu.
Uz sve ono što će roditelj reći djetetu, vrlo je važno i kako će se roditelj sam ponašati, kakav primer će pružiti djetetu i time što će nastojati da razvije lične mehanizme da bude pribran I smiren, jer će dijete biti sigurnije, ukoliko osjeća da roditelj vlada situacijom
Isto tako, koliko je važno koje će informacije roditelj dati djetetu, važno je i od kojih informacija će ih zaštititi, pa je u tom smislu uputno da se pobrinu da dijete nije izloženo dramatičnim vijestima I slikama sa TV-a ili drugih medija, te da mu, kao i sebi, nastoji organizovati vrijeme kroz aktivnosti koje im donose zadovoljstvo i neku svrhovitost, kako bi život poprimio što regularniji tok.
ANALITIKA: Mnogi se pitaju i šta da rade sa djecom po cijeli dan?
CICOVIĆ MASLOVAR: Da, zvuči poznato… Već pri najavi zatvaranja vrtića i škola, i drugih mjera zaštite, koje su nas vratile domu, i jedne drugima, kreirala se jedna gotovo «panična» atmosfera da je to nešto što se teško da podnositi. Na društvenim mrežama već kruže i duhovite dosjetke na tu temu, još više na temu kako da partneri, supružnici «prežive» ovo vrijeme u kom su upućeni jedno na drugo. Zvuči kao da se više plašimo istinskog, bliskog kontakta, nego Korona virusa!?
Mislim da je ovo pitanje koje dolazi iz nekog stanja naše razmaženosti i neke vrste komfora u kom smo bili uljuljkani donedavno, kada smo u većoj mjeri mogli pratiti samo svoje lične potrebe. Ovo pitanje je aktualizovano kad još nismo sasvim vjerovali da su takve mjere opravdane. Kako su se one, nažalost, pokazale opravdanim, mislim da ćemo lakše prihvatati date okolnosti i proširivati kapacitet da se sa njima nosimo, te da ćemo, nakon izvjesnog vremena biti zahvalni, ako se to pokaže kao najteži zadatak.
Nekada davno, … tim riječima počinju bajke, a vrijeme kad su se igre osmišljavale, je gotovo nerealno za nas danas, koliko i bajke. U to vrijeme su štampane knjige koje su sadržale razne kreativne ideje za organizaciju pripremljenih ili osmišljavanje nekih novih i originalnih igara koje se mogu igrati u kući. Ukoliko ti resursi i nisu na raspolaganju, roditelji mogu na internetu naći puno ideja kako da osmisle slobodno vrijeme sa djecom.
Uvodjenje online platformi za učenje od kuće, pomoći će roditeljima djece školskog uzrasta da jedan dio vremena struktuiraju tim aktivnostima.
A osim toga, poznato je da se u kriznim situacijama, kad su nam izmaknuti poznati obrasci i sredstva, oslobadja naš kreativni potencijal za snalaženje i prilagodjavanje, tako da će, vjerovatno, i djeca i roditelji, razviti i unaprediti svoje potencijale maštovitosti i stvaralaštva.
ANALITIKA: Ministartsvo je najavilo da će izaći sa planom i programom kako učiti iz kuće. Kako mislite da se to zaista može sprovesti u praksi?
CICOVIĆ MASLOVAR: Mislim da može, ali to ne zavisi samo od njih koji će kreirati te programe, nego i toga koliko će svi oni, kojih se oni tiču, adekvatno reagovati da odgovorno prihvate i ulože napor da se adaptiraju na tu novinu.
Koliko vidim u medijima, mnoge škole su već razvile platforme preko kojih dostavljaju djeci materijale, omogućavaju im interakciju sa profesorima, konsultacije oko realizacije zadataka. Lično sam prijatno iznenadjena i raduje me da vidim takvu agilnost, da vidim kako postoji i stručni i kreativni potencijali, koji, možda u nekim “redovnim” okolnostima ne bi imali mogućnost da se ispolje. Mislim da će to biti i zalog za budućnost naših škola da se unaprijede metodologije učenja, koje u mnogim razvijenijim zemljama odavno nisu novina.
U sadašnjem trenutku, to će biti dobar način da se opet struktuira vrijeme na način koji je najsličniji onom kad su okolnosti bile regularne.
