Kada su mnogi sumnjali, Crna Gora je vjerovala. Kada je trebalo odlučiti, odlučila je. Dvadeset prvi maj 2006. ostaje dan kada se glas pretvorio u slobodu, a nada u državu. Devetnaest godina od referenduma za obnovu nezavisnosti države i dalje traje borba za očuvanje onoga što je tada izboreno.
Sagovornik Analitike, koji o toj borbi zna i s jedne i s druge strane okeana, je Blažo Sredanović, glas dijaspore, svjedok istorije, borac za crnogorski identitet i jedan od onih koji nikada nije prestao da sanja, vjeruje i radi za Crnu Goru.
Za Portal Analitika, govori o ideji nezavisnosti koja je, kako naglašava, veća od svakog pojedinca, ali i o duboko podijeljenom crnogorskom društvu koje se i dalje bori da tu ideju prepozna i sačuva.
Njegove refleksije na ovaj istorijski datum i ulogu dijaspore u procesu obnove nezavisnosti razotkrivaju složenost tadašnje političke situacije i ogromnu energiju koju su u njega uložili iseljenici. U tom kontekstu, Sredanović danas, 19 godina nakon referenduma, ne krije ni emocije ni razočaranja.
Đukanović preuzeo rizik i sačuvao Crnu Goru
Prisjeća se da su ključni preduslov za održavanje referenduma predstavljala unutrašnja politička previranja.
“Tome gotovo najvažnijem datumu naše novije istorije prethodio je rascjep u DPS-u 1997. godine, što je bio preduslov da se uopšte dođe do referenduma. Momir Bulatović ostao je lojalan Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici, dok ga je Đukanović nazvao prevaziđenim političarem”, kaže Sredanović.
Podsjeća i da su iseljenici tada listom bili uz Liberalni savez Crne Gore i Slavka Perovića, pa su, kaže, Đukanovićevo suprotstavljanje "balkanskom kasapinu" na vrhuncu njegove moći doživjeli kao veliku hrabrost.
“Matica crnogorska, PEN i brojni crnogorski intelektualci odmah su podržali Đukanovića u njegovom sukobu sa Miloševićem. No, kako to već slijedi, podjele i raslojavanja su nastavljeni i kod nas iseljenika. Zato smo riješili dasljedeće, 1998. godine organizujemo u Čikagu do tada najveća okupljanja u dijaspori i da pozovemo goste iz Crne Gore, Evrope i Australije kako bismo razmotrili novonastalu situaciju”, navodi on.
Bio je to, kako dodaje, dobro pripremljen skup, ali se sve odvijalo u sjenci nedavnih ratnih užasa u Bosni i Hercegovini.
“Očekivali smo da će doći do približavanja između DPS-a i Liberalnog saveza da bi došlo do sjedinjavanja suverenističkih snaga, ali je Slavko Perović smatrao da mu je Đukanović oteo ideju i nije bio voljan za bližu saradnju na kojoj je većina iseljenika insistirala. Predložio sam da se ponovo sastanemo sljedeće godine u Njujorku i da to bude Prvi svjetski kongres iseljenika, na kojem bi se moglo na širem planu vidjeti na kakvim pozicijama stoji većina iseljenika u svijetu”, kaže Sredanović.
U međuvremenu je, kaže, Đukanović uveo njemačku marku, sačuvao Crnu Goru odbombardovanja (osim na jednom lokaltetu) i primio više od 100 hiljada izbjeglica sa Kosova.
“U američkim medijima do tada kod prikazivanja ratnih razaranja u BiH nije se pravila nikakva razlika izmeđuSrbije i Crne Gore. Međutim, kad su izbjeglice sa Kosova u dugim redovima prelazile granicu prema Crnoj Gori mediji su naglašeno isticali taj humani gest crnogorske Vlade i posebno ličnost Đukanovića. Osjetio sam ponos što se moje prezime, koje se završava na "ić", među mojim američkim prijateljima više ne identifikuje sa Karadžić i Mladić i ostalim zločincima. Zaključio sam da dijaspora treba bezrezervno da podrži Đukanovića za sve što preduzima”, napominje Sredanović.
Dijaspora kao kičma suverenističkog pokreta
Tada se već, kaže, počelo pričati o referendumu i pripremama za taj važan događaj.
“Smatrao sam da bi naš udio bio najefikasniji, ako bi što veći broj iseljenika došao u Crnu Goru i pred građanima direktno izrazio podršku. Tako je u Njujorku donesena odluka da se Đukanoviću ponudi da bude počasni predsjednik Drugog svjetskog kongresa 2000. godine na Cetinju. U ime Kongresa u Njujorku ja sam mu uputio pismo, što je on odmah prihvatio”, prisjeća se Sredanović.
Na Cetinje je, kaže, tada stiglo više od 200 iseljenika iz Amerike, Kanade, Australije i Evrope.
“Kada je u pozdravnom govoru pred tim skupom Đukanović izjavio da Crna Gora neće učestvovati na izborima koje je pripremio Milošević prolomio se aplauz salom Hotela Grand, uz skandiranje “Milo, Milo”... Tog momenta osjetio sam da je kongres uspio i da su se iseljenici većinom opredijelili da ga podrže, što me obradovalo”, kaže sagovornik Analitike.
Prisjeća se i da je nakon kongresa objavljena knjiga pod naslovom "Crnoj Gori u pohode".
“U danima koji su dolazili nastavljena je priprema za referendum, koji je nekoliko puta odlagan od strane predsjednika Evropskog parlamenta Havijera Solane, da bi konačno bio usvojen sa sramnom propozicijom od 55% prema 45% što je valjda nezabilježeno u analima demokratskih izbora u svijetu”, ukazuje Sredanović.
Objedinjene snage za obnovu crnogorskog suvereniteta
U Crnoj Gori je, kako napominje, tada formiran građanski front na čelu sa Brankom Lukovcem, sa ciljem da objedini sve snage koje su za obnovu crnogorskog suvereniteta.
“Došlo je do ponovnog susreta u Njujorku i do daljeg zbližavanja iseljenika i matične države. Ja sam već tada bio u penziji i dolazio sam sa familijom svakog ljeta u kuću u Petrovcu, đe sam imao česte sastanke sa brojnim prijateljima sa kojima sam održavao kontakte, a koji su mi slali razne publikacije”, ističe Sredanović.
Prisjeća se i predreferendumskog mitinga 19. maja 2006 u Podgorici, kada su organizatori tražili da se u ime iseljenika obrati okupljenoj masi.
“Trg nezavisnosti bio je dupke pun. Toliko zastava, toliko probuđene energije.Teško da će se ponoviti. Ja sam se u kratkom, ali emotivnom pozdravu, obratio prisutnima. Kad je miting završen pozdravio sam se na tribini sa Đukanovićem i rekao mu da ako se ovo pretvori u glasove - sigurni smo pobjednici. U prvom broju Monitora poslije referenduma, kada je Draško Đuranović bio glavni urednik, javljeno je da je 14.000 glasova za referendum došlo od iseljenika”, podsjeća sagovornik Analitike.
Sva ova dešavanja on je, kaže, poslije godinu dana objavio u knjizi “Crnogorska dijaspora od raspada SRJ do suvereniteta” i tako se, dodaje, završio jedan ciklus njegovog angažovanja u dijaspori i Crnoj Gori.
Đukanovića smatra najistaknutijom ličnošću savremene crnogorske istorije, i državnikom evropskog ranga čije zasluge su, kaže, visoko cijenjene i izvan Crne Gore.
“No, to ga nije sačuvalo od brutalnih kleveta i vrijeđanja, često od onihbivših "milopreza" koji su nekada vrebali svaku priliku samo da mu se dodvore. Narod bi rekao: da ne laju paščad na proroka”, ističe Sredanović.
Slaviti 21. maj, a gaziti njegov duh vrhunac je licemjerja
Ukazuje i da je nezavisnost Crne Gore plod dugogodišnje borbe, predanosti i zajedničkog djelovanja dijaspore i matične zemlje, te da se poštovanje prema tom procesu mora očuvati i u sadašnjosti.
Nakon evociranja uspomena na maj 2006, Sredanović izražava ogorčenje zbog savremene političke situacije.
“Danas slaviti 21. maj i djelovati pod tim imenom i simbolom i prihvatiti glavne odluke referenduma kao okosnicu svojeg političkog programa, a istovremeno biti frontalno protiv ljudi koji su najviše zaslužni što je referendum kao jedno od najviših dostignuća u našojnovijoj istoriji, vrhunac je hipokrizije i beščašća današnje Vlade”, izričit je Sredanović.
Kada skoro dvije decenije nakon referenduma, promišlja o idejama suvereniteta, građanske države i evropskog kursa, sagovornik Analitike duboko je zabrinut zbog ozbiljne regresije tih vrijednosti u praksi.
„Po onome što se ističe u javnom životu i što se čuje u veoma glasnim i zaglušujućim porukama predstavnika partija na vlasti, reklo bi se da je sve u najboljem redu. Međutim, ono što se kod njih dešava i radi ‘ispod žita’ je druga priča. Danas je Crna Gora postala poligon infantilnog političkog nadmetanja, pljuvanja i lizanja, laži i otimanja”, ocjenjuje Sredanović.
Sve je to, kaže, prisutno u našoj stvarnosti u tolikoj mjeri da se treba upitati šta se to dešava nama, kao nekada ponosnom narodu.
“Kao da se Crna Gora istrgla iz čiste svijesti, pameti i dostojanstva i upala u beznađe. Nažalost, najčešće su to mladi ljudi uramljeni u svoje zablude, koji imaju pogrešnu predstavu o ulozi građanina u javnom životu i služenju opštem interesu“, naglašava on.
Sa ironijom i gorčinom osvrće se i na kulturne i društvene paradokse koje prepoznaje u današnjoj Crnoj Gori.
„Evo, čak je i Nikšić kandidat da postane prijestonica evropske kulture i to, da izvinete na izrazu, sa Markom Kovačevićem kao predsjednikom Opštine, koji je ispružio srednji prst tokom intonacije državne himne. Pjesnik Majakovski je govorio da je, nakon slučajnog rukovanja sa tipovima sličnim današnjim Mandiću, Bečiću, Kovačeviću i Krapoviću (da nabrojim samo nekoliko) osjećao neodoljivu potrebu da opere ruke sapunom. Uobražena samouvjerenost ovih političara dolazi direktno iz neznanja”, smatra naš sagovornik.
Podjele naš tužni životni pratilac
Za Sredanovića, posljedice političkih promjena u Crnoj Gori nijesu zaustavljene na smjeni vlasti, one su, kako kaže, zahvatile srž institucija.
„Na izborima se nije promijenila samo vlast, kako bi to trebalo da bude, već je nastala lančana promjena u institucijama po dubini, tako da imamo ministarstva ličnosti i fotelja, a ne legalnog ustrojstva i zakona”, ukazuje on.
Govoreći o dubokim političkim i društvenim podjelama koje i danas razdiru Crnu Goru, Sredanović ističe da one nijesu novost ali su, kako naglašava, u posljednjih nekoliko godina postale razorne.
Kao da se Crna Gora istrgla iz čiste svijesti, pameti i dostojanstva i upala u beznađe
„Podjele su naš tužni životni pratilac, samo je pitanje kojeg intenziteta. Bilo je i u prošlosti dosta dešavanja koja su podgrijavala podjele i konfliktne situacije, ali se u ovih zadnjih pet godina nakupilo toliko negativnog, da će nam trebati dugi period oporavka. Mi danas u crnogorskoj Vladi i politici imamo galeriju tipova koji kažu istinu samo kad pogriješe“, navodi on.
Sagovornik Analitike oštro kritikuje nove političke snage koje vidi kao otvoreno neprijateljski nastrojene prema crnogorskom identitetu.
„Demokrate su se pojavile 2015. godine sa zvučnom najavom o nečemu sasvim novom, a u stvari su samo stara roba u novom pakovanju – četnici i klerofašisti s dna kace. Snage zla koje rade na sistematskom potkopavanju svega što je crnogorsko. Ako Francuz može da kaže da je Francuz, a Njemac da je Njemac, po kakvoj izvrnutoj logici se nama osporava da možemo kazati da smo Crnogorci? Odmah se to definiše kao opasni nacionalizam, na koji se panično reaguje i proglašava antisrpstvom. Sve što nije obuhvaćeno njihovim bijednim poimanjem života – za njih je prijetnja“, izričit je Sredanović.
Pita se i dokle će nam, kako dodaje, "uobraženi primitivci sa njihovim intelektualnim podrigivanjem voditi državu".
Sve sulude ideje koje se šire Balkanom dolaze iz Srbije
Na naše pitanje o regionalnim političkim uticajima i pretenzijama iz susjedstva, Sredanović ne štedi riječi.
„Sve sulude ideje koje se danas šire Balkanom dolaze uglavnom iz Srbije i njene Crkve. Ne znam da li su Srbi genocidan narod ili nijesu, ali nekakva duhovna ili moralna poremećenost mora u njima postojati kada se većina upregla svom snagom kroz tako dugi period da prikrije užasne zločine koje su počinili na očigled čitavog svijeta, a već se dobar dio njih zdušno priprema da taj zločin ponovi”, upozorava naš sagovornik.
Ne krije ni prezir prema domaćoj političkoj retorici koja se, kaže, sve češće svodi na propagandu i prazna obećanja.
„Bečić proklamuje potpuno uništenje korupcije. ‘Nulta tolerancija’ je njihova omiljena fraza, što je čista propaganda i bacanje prašine u oči narodu. Zapadne demokratije, ni poslije nekoliko vjekova, nijesu je uništile. Najviše što su postigle je da svedu korupciju na nivo koji ne predstavlja značajnu prijetnju funkcionisanju institucija. Ali zvuči lijepo predstaviti se kao političar koji brine o narodu, koji može mirno da spava kad ga čuva njegova partijska policija“, napominje Sredanović.
Podcrtavajući apsurdnost aktuelne političke scene, citirao je Voltera koji, kako podsjeća, kazao da je odlično najveći neprijatelj dobrog.
Nezavisnost gotovo svih malih naroda je uvijek ugrožena. Zavisi u kojoj se interesnoj sferi nalaze i kakav strateški značaj imaju u globalnim podjelama moći
“A bivši predsjednik Francuske, De Gol, kaže: svaki Francuz želi da bude ravnopravan – što znači da ima bar dvije privilegije“, navodi on.
S ogorčenjem govori i o liderima nove većine u Crnoj Gori i njihovim nastupima u javnosti.
„Mandić je kod nas poseban slučaj, rekao bih neka vrsta crnogorskog Šešelja, ali bez zatvorskog staža. Jer, umjesto u Spuž, zasjeo je na čelo crnogorske Skupštine, zahvaljujući sljepilu nezrelog Milatovića. Mandić nije samo persona non grata u Hrvatskoj, već i u Cetinju, prijestonici države. Pokušao je da ublaži tu sprdnju i sramotu pa izjavljuje da Cetinjani nijesu protiv njega koliko se to prikazuje u javnosti. Ovo me podsjetilo na jednu pošalicu o Vagnerovoj muzici, za koju je neko rekao – da je bolja nego što zvuči!“, ističe Sredanović.
Osvrćući se na nosioce ideje negacije Crne Gore, Sredanović zaključuje rezolutno:
„Mandiću, zakletom neprijatelju Crnogorstva, treba oduzeti pasoš. Jer ako ne završi ono što je namjeravao i počeo 2017. godine, pobjeći će u Srbiju kao Sveto Marović, kod svojih sponzora, od kojih danas dobija instrukcije kako da ‘tihom’ strategijom sruši crnogorsku državu.
Sagovornik Analitike nije štedio ni aktuelnog premijera.
„Postoji opasnost da nas premijer Spajić, koji voli da pravi tajne dilove, uvuče u velike dugove. Više se javno raspravljalo o žičari Kotor–Lovćen nego o Velikoj plaži u Ulcinju. Za Spajića su Mandićeva nepočinstva i izjave samo lični stav, kojeg stavlja iznad zakona“, ukazuje on.
Evropska perspektiva jedina koju možemo da slijedimo
Iako je evropska perspektiva Crne Gore formalno još uvijek na stolu, Sredanović smatra da to više nije pitanje samo izbora, već i nužnosti.
„Evropska perspektiva nije samo realna, već vjerovatno i jedina koju možemo da slijedimo. Crna Gora je bila lider na Balkanu u evropskim integracijama, ali to mjesto više nije sigurno, jer dobar dio poslanika u Skupštini ne želi u EU. Bečić, kao veliki Evropejac, predvodi partiju koja navodno zagovara građansku orijentaciju. Ali, ne bi bilo iznenađenje da se od njega jednog dana čuje: ‘Od danas nema više Crnogoraca’, kao što je to rekao onaj Fatić 1918. godine na Podgoričkoj skupštini”, upozorava sagovornik Analitike.
SPC isturena filijala srpskog klerofašizma u Crnoj Gori
Posebno ga, kaže, zabrinjava uloga Srpske pravoslavne crkve, za koju smatra da djeluje direktno protiv građanskog koncepta države.
„Srpska crkva je isturena filijala srpskog klerofašizma u Crnoj Gori, sa zadatkom da potkopa sve institucije i stvori što više nereda. Joanikije se ponaša kao maloljetni delinkvent kojem je sve dozvoljeno, što pokazuje koliko je Srpska crkva osilila. Suština srpske spoljne politike je kontinuirana – da prikrije zločinački naum stvaranja imperije pod plaštom ugroženosti srpskog naroda, u čemu je SPC vjerni saradnik. Malo je koja crkva tako uporno pomutila narodu pamet kao što je to svetosavska skalamerija“, podvlači Sredanović.
Ipak, kako primjećuje, moguće je da su i u Srbiji počeli da se pojavljuju znaci zasićenja.
“Ima znakova da su ta prikrivanja zločina kao i Vučićeva Potemkinova sela dozlogrdili značajnom broju srpskih građana, koji su počeli da se bude iz kolektivne paranoje. Možda će Srbi jednog dana podići spomenik Madlen Olbrajt, jer ih je bombardovanjem spriječila da na Kosovu naprave još veće genocidne užase nego u Srebrenici”, navodi on.
Ukazuje da svaka Joanikijeva liturgija liči na nekrolog Crnoj Gori i njenom narodu.
“Jednog dana bi rušio Mauzolej, drugog dana podizao ratnog koljača sa Hitlerovim ordenom na pijedestal narodnog heroja, trećeg dana govorio da bez Svetog Save ne bi bilo ni Njegoša. Trebalo bi ga staviti u kućni pritvor dok ne prestane da brblja i truje narod”, kaže Sredanović, napominjući da EU, prema njegovom uvjerenju, sve više uočava destruktivni uticaj SPC-a na Balkanu.
Nezavisnost malih naroda uvijek ugrožena
Govoreći o stvarnom dometu crnogorske nezavisnosti, Sredanović je stava da je ona, kao i kod svih malih naroda, uvijek krhka i podložna vanjskim faktorima.
„Nezavisnost gotovo svih malih naroda praktično je uvijek ugrožena. Zavisi u kojoj se interesnoj sferi nalaze i kakav strateški značaj imaju u globalnim podjelama moći. Naša nezavisnost je stabilna koliko smo priznati međunarodno i koliko smo članovi NATO saveza. I pored značajnih poteškoća, nema mjesta očajanju. Nije samo važno koliko mi možemo da učinimo i dosegnemo, već i koliko, kao u šahovskoj igri, protivnik može da nam pravi neprilika“, ističe Sredanović.
Smatra da je ekološka državnost, kako ju je definisao dr Dragan Hajduković, ideja koju treba ponovo oživjeti.
„Možda bi trebalo revitalizovati ideju o ekološkoj državi, koja je sada samo mrtvo slovo na papiru. Partije zelenih u Evropi sve su snažnije i uticajnije. U međuvremenu, držimo se našeg suvereniteta, našeg Lovćena, časti i istine. Pravda je spora, ali ipak dostižna. Konačno, izbore smo izgubili za samo jedan glas, a biće još izbora”, poručuje sagovornik Analitike.
Jezik riznica i kulturno i civilizacijsko mjerilo jednog naroda
Za Blaža Sredanovića, očuvanje crnogorskog jezika, identiteta i kulturne posebnosti nije stvar retoričkih apela, već temelj opstanka naroda.
„Jezik je riznica i kulturno i civilizacijsko mjerilo jednog naroda, dio njegovog identiteta. Crnogorski jezik je Ustavom iz 2007. godine postao službeni jezik u Crnoj Gori. Međunarodno je priznat i dobio je od Komiteta u Vašingtonu međunarodni kod, čime je potvrđeno da nije varijanta srpskog jezika, već ima jasnu lingvističku prepoznatljivost. Dva naša slova nijesu izmišljena, već postoje od davnina u narodnom govoru. Kako Srbi mogu prisvajati Njegoša, a istovremeno negirati njegov jezik“, pita on.
Pokušaji negacije crnogorske posebnosti, ukazuje Sredanović, često se svode na lažne paralele i pogrešna istorijska poređenja.
„To što Srbi kažu da smo iste vjere i jezika, ne znači ništa za postojanje nacije i države. Pogledajte primjer Njemaca i Austrijanaca, ili Meksikanaca i Španaca. Kad biste nekom Meksikancu, a među njima živim ovdje u Južnoj Kaliforniji, rekli da je španski hidalgo, mislio bi da s vama nešto nije u redu – iako govore isti jezik i dijele religiju. U krajnjoj liniji, naziv jezika, sa kojim političari mnogo manipulišu je političko, a ne lingvističko pitanje. U Americi govorimo engleski, i to je zvanični jezik, ali kad bi to postalo problem, promijenilo bi se kao što se srpsko-hrvatski raspao kad je propala Jugoslavija“, naglašava Sredanović.
Potencijal je tu, Crna Gora se uvijek uspravljala
Uprkos napadima i pokušajima revizije crnogorske istorije, Sredanović vjeruje da postoji jasna crta otpora i otpornosti.
Na pitanje može li Crna Gora, uprkos svojoj veličini i izazovima, postati primjer moderne, multietničke i evropski orijentisane zajednice, odgovara bez dileme:
„Ako uzmemo Monako kao primjer i znamo da je većina građana Crne Gore za ulazak u EU, onda je to sasvim moguće, jer potencijal postoji. Međutim, multietničnost i multikulturalnost su pod stalnim političkim, ekonomskim, a posebno nacionalističkim udarom.
Podsjeća da je Crna Gora i kroz istoriju preživljavala trenutke koji su izgledali beznadežno.
„Mi smo tokom naše duge istorije, kao malobrojan narod, često bili izloženi pogubnim dešavanjima, na ivici opstanka. Ipak, zahvaljujući onoj Njegoševoj: ‘Nove nužde rađaju nove sile’, ponovo smo se uspravljali, ponekad čak i visoko uzlijetali, što je zabilježila i istorija i književnost“, naglašava on.
Gdje god da se okrenete pred vama predio poput umjetničkog djela
Sredanović priznaje da o Crnoj Gori voli da govori i iz iskustva čovjeka koji je proputovao svijet.
„Putovao sam dosta, od Aljaske do Polinezijskih ostrva. Živio sam pet godina na Havajima, obišao Kinu, Indiju, arapske zemlje, Ameriku, Kanadu, Meksiko... Nešto sam od toga zapisao u knjizi Svijet kao zavičaj. Uvijek sam te nove predjele upoređivao sa Crnom Gorom. I, uz bojazan da ne budem pristrasan – nigdje nijesam našao toliko gotovo misteriozne ljepote na tako malom prostoru, kao što je u Crnoj Gori“, iskren je naš sagovornik.
Gdje god da se, kaže, okrenete, pred vama je predio kao umjetničko djelo.
“Prisjećam se priče da je Mikelanđelo, kada je završio skulpturu Mojsija, udario čekićem po koljenu i rekao: ‘Progovori!’ Stojeći pred nekim od naših, gotovo izvajanih predjela, pitao sam se da li je kreator, ili Bog ako hoćete, kad je završio, udario čekićem i rekao: progovori. Ili je ostavio da taj kamen progovori kroz Njegoševu poeziju, jer za crnogorske pjesnike Crna Gora je pjesma bačena u stijenje. I zar ovi naši neponovljivi pejzaži nijesu pravo mjesto da Betoven komponuje Odu radosti“, pita Sredanović.
Nove generacije moraju prepoznati vrijednost domovine
Ipak, sve, kaže, zavisi od nove generacije koja mora prepoznati sopstvenu, ali i vrijednost svoje domovine.
„U nekoj mojoj viziji vidim jednu novu generaciju u Crnoj Gori, koja će biti svjesna šta sve ima Crna Gora, na zemlji i pod zemljom, i da ovdje postoji sve što je potrebno za dostojanstven život, pa i da nas ima tri puta više. Ovo je čarobni djelić planete koji vapi za plemenitom čeljadi, koja će znati da cijene i vole ovu raskošnu i raspjevanu ljepotu, kojoj se uvijek teži i hrli u zagrljaj”, zaključuje Sredanović.
