Kaže naš narod da ništa ne zaboli ka' istina. Pogotovo onda kad rasturi godinama pažljivo pripremanu i serviranu laž.
Takva je laž bila ona koju su raznim svjetskim diplomatama, zaštitnicima ljudskih prava, vladinim i nevladinim organizacijama servirali agenti Crkve Srbije. Oni u mantiji i oni mimo nje. I tako godinama, slatkorječivo, perfidno i bezočno.
Neuspjeli dolazak Lavrova u Beograd vidim kao pokušaj za konsolidacijom pro-ruskih struja u Srbiji i regionu
Pogotovo se to intenziviralo nakon donošenja originalnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je trebalo nakon sto godina da poništi posljednju tekovinu sramne Podgoričke skupštine, ali i brojna nelegalna i kriminalna prepisivanja državne imovine na crkvu Srbije rađena tokom osamdesetih i devedesetih godina.
Crkva Srbije je tada aktivirala svoju vaskoliku mašineriju - od Tokija do Milvokija. Išli su čak toliko daleko da su prosipali priču po diplomatskim marginama da bezbožni komunisti u Crnoj Gori hoće da unište pravoslavlje!
Nažalost, možemo reći da se ta priča donekle i primila. Najviše zahvaljujući ovim slatkorječivim mantijašima koji u biranom društvu zrače pacifizmom i miroljubivošću, a uveče prije no legnu poljube sliku Radovana Karadžića.
Duga je priča kako je to crnogorska država mogla da dopušti i da tako posustane, da njena diplomatska mreža ne uradi ama skoro pa baš ništa da razobliči ove gomile laži.
Jedini logični zaključak je da je i diplomatska mreža bila prepuna mantijaških agenata spavača i gomile nesposobnih nazovi diplomata, priučenih na brzom kursu tadašnjeg Ministarstva vanjskih poslova.
No, vratimo se našim omiljenim negativcima iz ove crnogorske bajke. Stvarno su pomislili ''e ovako ćemo dovijeka!'' A kako i ne bi. Premijer vjerski fanatik, ministarka četvororesorna nešto gore od fanatika, par ostalih ministara najbliža rodbina prvorangiranih mantijaša... I najbitnije - potpreśednik vlade lakom na hvalospjeve i slab na lošu popovsku glumu, kao Eva na priču rajske guje! Plus pripadnik manjinskog naroda! Đe ćeš bolje skockanu priču za strane ambasadore.
Sličnu priču prodavao je i Porfirije tokom stolovanja u Zagrebu. Urbani vladika koji voli rok, širi bratstvo i ljubav između Hrvata i Srba... i tako dalje. Na to su isto pali brojni hrvatski intelektualci. Mada, naivnost nema veze sa intelektom. Isto su naivni bili oni predstavnici hrvatskog naroda koji su pomislili te 1918. da u državi pod krunom Karađorđevića ijedan narod može biti ravnopravan sa Srbima.
No, nebitna je ta priča. Porfirije je prestao da bude pacifista onoga trena kad je trebalo zgazit' Crnu Goru. Odjednom, miroljubivi vladika, a sada patrijarh postao je ratoborni krvolok koji bi gazio po leševima Crnogoraca samo da se domogne Cetinja toga dana. Možda bi se spuštio i padobranom, ali za razliku od mnogobrojnih kolega iz crkve Srbije on nije prošao kroz trenažne kampove elitne 63. padobranske brigade.
I kada je ponašanje pojedinih novih ministara krenulo u sasvim drugom smjeru od onog kojim su odili mantijaški poslušnici, evo nama crkvenjaka da zapomažu o ugroženosti. Opet!
Ministar vojni saopštio je skoro da je na sastanku sa visokim stranim diplomatom bilo veoma teško objasniti ''distinkciju između obavještajne i religiozne strane jedne vjerske zajednice''. A realno kako i ne bi kad su vjerske zajednice, prvenstveno Crkva Srbije, za strane diplomate bile glas razuma i prečica do ostvarenja svojih agendi? Plus kad pojedine podržava i promoviše omiljeni medij diplomata, tu mora da nema greške.
Nakon ove izjave ministra vojnog, koja nikoga ne targetira direktno, stiglo je reagovanje Mitropolije crnogorsko-primorske Crkve Srbije u kojem se žale Abazoviću na Konjevića, jer su se prepoznali.
Vraćamo se ođe na početak teksta. Ništa ne zaboli ka' istina. I to surova i jedina. A to je da je Crkva Srbije u Crnoj Gori direktni eksponent Ruske i velikosrpske destruktivne politike i da je njeno djelovanje primarno paravojno-obavještajno.
U danima kada je cjelokupna svjetska pažnja usmjerena na Ukrajinu i ogromna razaranja koje tamo sprovodi Vladimir Putin i njegova klika, zapadne vlade moraju shvatiti da u toj vjerskoj organizaciji, Crkvi Srbije, on ima stopostotnu podršku.
Porfirije je prestao da bude pacifista onoga trena kad je trebalo zgazit' Crnu Goru
Neuspjeli dolazak Lavrova u Beograd vidim kao pokušaj za konsolidacijom pro-ruskih struja u Srbiji i regionu koji bi na mig iz Moskve otvorili novi front na Balkanu kako bi se skrenula pažnja sa Ukrajine. Tako funkcioniše stara škola kagebeovske agenture. U tom slučaju Zapad ne bi znao kako da reaguje.
Bilo kako bilo, pojedini se još uvijek primaju na izrežirane nastupe popova Crkve Srbije koji kad je potrebno zrače duhovnošću i miroljubivošću, a kad Crnogorci krenu u manastir koji je kruna crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta fizički nasrću na žene i ćeraju ih iz te najveće svetinje.
Došlo je do promjene u vanjskom i bezbjedonosnom sektoru, te se o tim pitanjima više ne odlučuje po crkvama i manastirima u Podgorici i Danilovgradu nego u državnim institucijama Crne Gore.
Svakako, dok je gođ šefu crnogorske vlade Porfirije Perić primjer pomirenja i tolerancije mi smo u problemu. Naivnost je veoma loša ljudska osobina, a on je zagrizao dobro.
Ili je samo interesno uvezan, pa naivnost kvalitetno glumi. Kako gođ, činjenica je jedna - ko je njih poznavao ni pakao mu neće teško pasti.
