Osobina poraženih političkih projekata jeste da rijetko priznaju da su poraženi, pa umjesto toga, godinama pokušavaju promijeniti značenje sopstvenoga poraza. Tako prepravljaju kontekst, romantizuju atmosferu, proizvode nostalgiju i, iznad svega, insistiraju da problem nikada nije bio u samom projektu, nego u ljudima koji su od njega odustali. Na taj način poraz nikada ne postaje lekcija, već neka vrsta mitologije.
Kad sam prije neko veče viđela anketu koju je objavio portal Radio-televizije Crne Gore, a koja je sadržala staro referendumsko pitanje o nezavisnosti ili zajedničkoj državi, zapitala sam se o kojoj to zajedničkoj državi zapravo govori uredništvo našeg Javnog servisa 2026. godine.
Malo je, dakle, vjerovatno da oni koji danas preispituju rezultate referenduma brane konkretnu državu koja je postojala
Misle li na apstraktnu Jugoslaviju iz sentimentalnih śećanja, ili na stvarnu državnu zajednicu koja je postojala. Na onu zajedničku državu devedesetih, koju su obilježili sankcije i hiperinflacija, ratovi predstavljani kao odbrana naroda, kriminal prerušen u patriotizam i propaganda upakovana kao nacionalna odgovornost.
Śećaju li se vremena kad su građani te zajednice gubili životne ušteđevine pod institucionalnom zaštitom, kad se stvarala profiterska elita koja se bogatila na katastrofi, dok su ratovi iza sebe ostavljali stotine hiljada mrtvih, raseljenih i trajno razorenih života.
Ili su možda mislili na državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, onu političku konstrukciju bez zajedničke emocije, bez stvarnoga identiteta i bez ozbiljnoga uvjerenja da ima budućnost? Čak su i njeni tvorci često govorili o njoj kao o privremenom rješenju, ne kao o projektu u koji zaista vjeruju.
Malo je, dakle, vjerovatno da oni koji danas preispituju rezultate referenduma brane konkretnu državu koja je postojala. Jasno je da brane mit o izgubljenom istorijskom prostoru u kojem je trebalo da se ostvari srpsko nacionalno jedinstvo, politička dominacija i neka vrsta kolektivne veličine koja se, uprkos svim žrtvama, nikada nije dogodila.
U tome leži suština problema. Prihvatiti crnogorsku nezavisnost za njih bi značilo prihvatiti mnogo neprijatniju činjenicu – da je politika koja je devedesetih obećavala istorijsku pobjedu završila porazom. Da su iza nje ostala razorena društva, trajno nepovjerenje i generacije odrasle u atmosferi nacionalizma, straha i ekonomskoga sloma.
Zato se i danas uporno osporavaju sve tekovine crnogorske državnosti. Jezik se naziva „političkim projektom", identitet „vještačkim", a zastava „provokacijom". Ako bi se priznalo da je crnogorski identitet legitiman i trajan, onda bi se moralo priznati i da je čitava jedna ideologija doživjela istorijski poraz. A to je, za ljude koji su u tu ideologiju uložili karijere, porodične mitove i čitave biografije, priznanje koje košta više od bilo kojeg glasačkog listića.
Ipak, istorija često ima ironičan odgovor. Ono što je možda najzanimljivije dvadeset godina nakon referenduma jeste činjenica da crvene zastave danas nose ljudi koji ga se jedva i śećaju. Generacija koja nije odrasla u Jugoslaviji, nije učestvovala u političkim podjelama devedesetih i nema nikakvu sentimentalnu obavezu prema starim državnim projektima, pa ipak, upravo među njima ośećaj crnogorske pripadnosti djeluje najmirnije i najprirodnije.
Naslijedili su ga iz jezika, prostora i svakodnevice, iz tihe očiglednosti koja se ne može ni narediti ni zabraniti. To je obično trenutak u kojem politički projekti zaista gube, a to je onda kad izgube sposobnost da uvjere nove generacije da je njihova prošlost i dalje budućnost svih drugih.
Dvadeset godina kasnije, Crna Gora više nije referendumsko pitanje. Postala je društvena činjenica, sa svim svojim slabostima, greškama i podjelama. A činjenice, za razliku od mitova, opstaju i onda kad ljudi odbijaju da ih prihvate, makar se nalazili i na najznačajnijim državnim funkcijama.
Srećan Dan nezavisnosti!
